>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Siniša Kuhar: Uvaljivanje Sanadera

Glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika: Predstavnici političkih opcija se u trenutnom limbu bezvlašća trude prikazati kao odgovorni i zabrinuti političari, koje je mogućnost aktiviranja sporazuma o povećanju plaća dovela u bezizlaznu situaciju

Kako komentirate rast prosječnog BDP-a, zbog čega bi osnovica plaća u javnim i državnim službama trebala porasti za 6 posto?

To je dobra vijest za sve građane Hrvatske. Očito je padanje u bezdan recesije iza nas i slijedi penjanje prema svjetlu gospodarskog rasta. To je trenutak koji upućuje na realnu mogućnost aktiviranja dvaju sporazuma koje su s Vladom zaključili sindikati državnih i javnih službi 2009. godine. Njima su sindikati pristali da se osnovica od 5.415,37 kuna bruto, ugovorena sporazumima iz 2006., vrati na razinu osnovice iz 2008. godine, odnosno na 5.108,84 kune bruto, uz obvezu automatskog aktiviranja osnovice od 5.415,37 kuna kad se steknu potrebni uvjeti. Prethodno ugovoreni trogodišnji rast osnovice u iznosu od 6 posto godišnje u 2007., 2008. i 2009. godini dogovoren je kako bi plaće zaposlenih u javnim i državnim službenicima uhvatile korak s plaćama u gospodarstvu, prema kojima su zaostajale za 20-tak posto, što je bila posljedica smanjenja plaća za vrijeme Vlade Ivice Račana. Te sporazume su sindikati ugovorili bez fige u džepu i sadržavali su uvjete za izmjene i dopune. Tako, na primjer, sporazum između Vlade i sindikata javnih službi sadrži odredbe o mogućnosti njegove revizije i dodatnog smanjenja osnovice ukoliko u dva uzastopna tromjesečja pad BDP-a bude veći od jedan posto ili ako masa sredstava za plaće korisnika državnog proračuna prijeđe više od 11 posto BDP-a na godišnjoj razini. Ovaj je sporazum ambiciozniji i kompliciraniji od onog za državne službenike i namještenike i rezultat je pregovaračke snage sindikata javnih službi. Treba li reći da Vlada nije iskoristila mogućnost revizije ovog sporazuma u vrijeme pada BDP-a, premda je na to imala puno pravo. S druge strane, manje složen i ambiciozan sporazum aktualne Vlade i državnih službi izmijenjen je na način da do automatizma rasta osnovice nakon objave službenih rezultata neće doći već idućeg mjeseca, nego od 1. siječnja iduće godine. Pri tome su sindikati uvažili argument Vlade kako bi povećanje osnovice unutar fiskalne godine zahtijevalo rebalans proračuna.

Hoće li država propasti, kako tvrde brojni mediji, ako se poštuje sporazum o šestpostotnom rastu plaća državnih i javnih službenika?

Ovakvo pitanje implicira krivnju sindikata kao socijalnih partnera za dovođenje države u nezavidan položaj, iako je uvjete za rast osnovice predložila sama Vlada, a sindikati su na njih nevoljko pristali, svjesni mogućnosti rezanja radnih mjesta umjesto plaća. U medijima se o sporazumima govori kao o Sanaderovoj ostavštini i kukavičjem jajetu osobe koja izaziva negativne konotacije zbog brojnih sudskih procesa koje se vode protiv nje, ali u pregovorima s državnim službenicima on uopće nije sudjelovao, ali je zato sudjelovao tadašnji ministar financija Ivan Šuker, a potpisala ih je potpredsjednica Jadranka Kosor. Sanaderovo ime ovdje se koristi kako bi se sporazumima pridao kriminalni karakter, iako je i ova Vlada putem ministra Miranda Mrsića potpisala jedan sličan sporazum o otvaranju pregovora o koeficijentima u slučaju rasta BDP-a. Povrat, a ne rast osnovice na razinu iz 2009. treba staviti i u kontekst Vladinog jednostranog, nedogovornog smanjivanja prava i plaća državnih i javnih službenika kroz tripostotno smanjenje koeficijenata i zakon o uskrati dodataka za staž osoba s 20 i više godina staža te outsourcinga u javnom sektoru, koji je odgođen tek nakon združene akcije sindikata i prikupljanja potpisa za referendum.

U trenutnom limbu bezvlašća predstavnici političkih opcija trude se u javnosti prikazati kao odgovorni i zabrinuti političari, koje je mogućnost aktiviranja potpisanih sporazuma dovela u bezizlaznu situaciju, premda se radi o kumulativnom djelovanju politike vlada HDZ-a i SDP-a. S druge strane, na sindikate se vrši medijski pritisak i očekuje se da pokažu društvenu odgovornost za navodne katastrofalne posljedice rješenja koje im je nametnuto od Vlade i to prije nego li je nova Vlada uopće s njima razgovarala o tome. U takvoj situaciji je jasno da će sindikati inzistirati na obvezi iz sporazuma. Pristati na novu odgodu aktiviranja sporazuma u situaciji dok to od njih službeni pregovarači Vlade nisu ni zatražili, bila bi ravna sindikalnom samoubojstvu, jednako kao i predaja jedne od zaraćenih strana drugoj temeljem novinarske procjene tijeka i posljedica moguće bitke. Ali živimo u društvu i svijetu u kojem se društveni dijalog vodi u medijski kontaminiranom ozračju u kojem su unaprijed određene uloge pozitivaca i negativaca.

Koliko će povećanje koštati državu?

U javnosti se barata sumom od 1,3 i 1,8 milijardi kuna, ali ne znam kakvim se metodama došlo do tih iznosa, jer je osnovica samo jedan dio formule za izračun individualne plaće svakog službenika i namještenika. Plaća se dobiva množenjem osnovice i koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i uvećava za 0,5 posto za svaku navršenu godinu staža, čemu se pridodaje i dodatak za posebne uvjete rada tako da se povećanje osnovice na plaću svakog pojedinca odražava drugačije. Povećanje je različito i stoga što zaposleni sa srednjom i nižom stručnom spremom, kao i dio onih s višom stručnom spremom imaju koeficijente za plaće manje od 1, neki i 0,60, dok se oni s visokom stručnom spremom kreću od 1,15 do 3 i više na položajnim radnim mjestima. Nemamo mogućnost uvida u pojedinačne plaće službenika i namještenika, pa tako ni simulacije krajnjeg učinka eventualnog povećanja osnovice. Ne usuđujemo se baratati s jednom ili više milijardi proračunskih kuna temeljem ‘odokativnih’ ili drugih ‘egzaktnih’ procjena.

Koliko ste državi uštedjeli sporazumom?

U uvjetima u kojima država uglavnom preživljava na dug, pitanje ušteda je posebno problematično, kao i funkcioniranje države u vrijeme krize, u kojoj su ona i njezin aparat istovremeno krivci za krizu i nosioci mogućeg rješenja za gospodarski uzlet. Gotovo nitko u obzir ne uzima moguću potrošenost ideje blagostanja i gospodarskog rasta, koji počiva na oksimoronskoj logici stalno rastuće potrošnje građana, koji su sve siromašniji, i sveopćoj pretjeranoj eksploataciji prirodnih i društvenih resursa. Svaki je zaposleni u upravi izgubio dio plaće, ali se bojim da država time nije ništa uštedjela. Naravno, ukoliko pod uštedom ne razumijevamo činjenicu da se nije dodatno zadužila. Istovremeno, smanjenjem plaća izgubio se i pozitivan efekt veće osobne potrošnje za onaj iznos za koji su te plaće i druga prava službenika i namještenika smanjeni. Sindikat je u trenutku prelaska na novu osnovicu izračunao gubitak na plaći za pojedina karakteristična radna mjesta i on je pokazao individualni gubitak od 130 do 300 kuna mjesečno od 1. svibnja 2009. godine, a plaće su i dodatno smanjene tri postotnim smanjenjem koeficijenata.

Što će se dogoditi ukoliko Vlada zatraži odgodu povećanja plaća?

Ukoliko službeni pokazatelji pokažu povećanje BDP-a dovoljno za aktiviranje sporazuma, povećanje će krenuti od 1. siječnja 2016. godine. Ako se u međuvremenu formira nova Vlada, na njoj je da sa sindikatima razgovara i pregovara o tome i ponudi konkretno ili ponovno odgođeno rješenje. No, bojim se da bi i u uvjetima većeg rasta BDP-a ‘javnost’ graknula kako bi povećanje plaća proračunskih korisnika poništilo njegove učinke. Kao znak dobre volje i stvaranje ozračja povjerenja u pregovore, dobrodošlo bi ‘resetiranje’ jednostranog umanjenja koeficijenata, do kojeg je došlo u veljači 2013. godine. Odustajanje od povrata osnovice na visinu iz 2009. godine, bez bilo kakvog kvalitetnog protuprijedloga Vlade, teško je za očekivati. Niti sindikati mogu na njega pristati bez izjašnjavanja članstva.

1/1