I dok se dvorana polagano zagrijavala uz zvuke koprivničkog noise eksperimentalnog benda Moskau i škotske hardcore screamo grupe Floods of Red, svi su nestrpljivo iščekivali nastup glavnih zvijezda večeri - Maybeshewill, benda koji je prije godinu dana u istom prostoru rasprodao koncert.
Maybeshewill iz Leicestera trenutno spada u jednu od produkcijski i koncertno najaktivnijih grupa na post rock/metal sceni koja je pronašla dobitnu kombinaciju između simfoničnih rock melodija, žestokih metalnih kulminacija i elektronskih semplova s izrazito sirovom i jakom ritam sekcijom. U svojoj povijesti često su mijenjali članove benda i istraživali različite pristupe muzici koju su stvarali. Iako se ne deklariraju kao politički angažirani bend, semplovi koje koriste često imaju veze s lijevim političkim stavovima te se tiču pitanja dostupnosti javnog prostora ('I heart huckabees') i modernog društva (u pjesmi 'Not for want of trying' pojavljuje se čuveni monolog koji u televizijskom studiju govori Howard Beale u filmu 'The Network').
Iako su ga otvorili s pjesmom 'In amber' sa zadnjeg albuma 'Fair youth', cijeli koncert se sastojao od pažljivo i dobro odabrane liste novijih i starijih pjesama. Zvuk u relativno niskom prostoru Attacka bio je dobro prilagođen. U ugodno popunjenom prostoru bilo je pravo zadovoljstvo gledati bend koji nikakvim preprekama nije bio odvojen od publike. Ipak, primjetno je da na njihovim koncertima u Zagrebu izostaje post rock publika koja, recimo, dolazi na većinu događanja koja organizira Žedno uho.
Zato je publika puno bolje reagirala na starije, više energičnije pjesme, pogotovo s albuma ‘Not for want of trying’, za razliku od novijih pjesama koje su ipak više simfonične i malo kompliciranije za izvođenje uživo, pa nije čudno da su svi sa zadovoljstvom dočekali hitove poput ‘In another life, 'When we were cats’, ‘He films the clouds Pt2’ ili ‘Not for want of trying’. Inače dobro raspoložene članove benda je živciralo pričanje publike za vrijeme pjesama, pa je u jednom trenutku basist Jamie Ward dečku iz prvog reda, koji je čitavo vrijeme telefonirao na mobitel, rekao da je ‘nevjerojatno nepristojan’.
Ipak da sumiramo, Maybeshewill sjajno su odradili osamdeset minuta svirke, preznojili publiku, izgubili četiri žice i odsvirali još jedan koncert koji je okupljene povukao u osobna lutanja. To je možda i najljepše što pruža njihova muzika. Otvorenost interpretacije i unošenje vlastitog značenja.
