Novinarka i književnica Slađana Bukovac jedna je od najagilnijih domaćih komentatorica društvene zbilje, kako u svojoj umjetničkoj prozi, tako i na društvenim mrežama. Autorica tri romana i jedne zbirke poezije u svojoj trećoj knjizi ‘Stajska bolest’ piše o stvarnosti u kojoj pravila igre određuju politika i kriminal, o nasilju prema životinjama i ljudima, ali i potrebi da se takvim praksama odupiremo. Sa Slađanom Bukovac razgovaramo o njezinim najvećim strastima: književnosti i novinarstvu.
Važno je da postoji mjesto na kojem nam je dopušteno misliti i izražavati se. Pa makar na društvenoj mreži. Radi se o elementarnoj slobodi, mogućnosti da budemo privatno i socijalno biće
U svojim ste komentarima više puta iznijeli tvrdnju kako u Hrvatskoj mediji vrlo često preuzimaju ulogu sudstva te se bave sistemskim problemima koji bi trebali biti zadaća države. Što takvo stanje stvari govori o našem društvu?
Kad govorim o medijima, mislim poimence na kolege novinare, i to ljude koji otprilike pripadaju mojoj generaciji. Mislim da je njihova pozicija najgora. Generaciju mlađi već znaju s čim imaju posla, dok su generaciju stariji u mirovini ili pred mirovinom i riješili su se problema. Uloga medija rasteže se do te mjere da je samo pitanje u kojem će trenutku puknuti. A nakon niza najčudnijih sudskih presuda koje direktno zadiru u njihovu slobodu, bojim se da će početi pucati na fizičkim obračunima s novinarima, kojima se i tako konstantno prijeti. Govorim o stvarnim novinarima, naravno, a ne ljudima koji su formalno zaposleni u medijima, a rade za političke stranke. Od državnog aparata više nitko ništa ne očekuje, jednako kao što ljudi uglavnom ništa ne očekuju od opozicije. Ni u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije to više nije moguće promijeniti izborima, jer mi smo uspjeli do te mjere korumpirati parlamentarnu demokraciju da je uloga sustava isključivo da dodjeljuje radna mjesta i da štiti od kaznene odgovornosti. Unutar takvog svijeta mediji pišu o strahovitim propustima ministara koji nikad neće biti smijenjeni, bave se kriminalnim gradonačelnicima koji nikad neće biti osuđeni i različitim vrstama zločinaca koji imaju uporište u vlasti, tako da nikad neće biti privedeni. Pritom su novinari izloženi zakonima, pa i sucima, koji su i sami duboko nemoralni i često u službi bezakonja, i samim tim, realno govoreći, nezakoniti. Ta situacija krajnje je alarmantna i nejasno je kako će se završiti. Možda se ispostavi da sustavu uopće nije potrebna kritika i da imamo nešto o čemu smo oduvijek sanjali. To jest, da je kriminalna logika dominantna, da je bilo kakav rad besmislen i da je moguće živjeti isključivo pod zaštitom stranke ili nekog mahnitog političkog pojedinca.
Ne mislimo slobodno
U romanu ‘Stajska bolest’ tematizirate razne vrste nasilja. Zašto je ono centralna tema vaše književnosti?
Zanimaju me situacije dovedene do ekstrema, ne toliko nasilje samo po sebi. Uostalom, nasilje je silno zanimljivo jer se njime otvoreno raspolaže kao argumentom za nametanje određenog mišljenja. Imamo cijele društvene grupacije koje shvaćaju nasilje kao svoje biografsko pravo, imamo na tisuće ljudi koje se ne smije ‘naljutiti’, u neku ruku živimo kao taoci. Nedavno čitala sam Baudrillardov esej ‘Power inferno’, prijevod je objavio Meandar prije 15-ak godina, a neprekidno sam se pitala bi li autora koji bi u Hrvatskoj objavio takvu knjigu ubili već na promociji ili bi bio prisiljen emigrirati. Mi ne mislimo slobodno, iako često umišljamo da si to možemo priuštiti, jer se već podsvjesno prilagođavamo zajednici koja nas okružuje. Ljudi koji nisu skloni ili vični nasilju uglavnom se trude ‘ne izazivati’, svi napori naših intelektualaca i kolumnista uglavnom su svojevrstan pedagoški napor koji bi trebao podučiti one koje paušalno smatramo ‘desnicom’. Zapravo, problem su strahovito reakcionarni društveni slojevi koji se ne osjećaju ugodno u 21. stoljeću i pod parolom tzv. ‘tradicionalnih vrijednosti’ pokušavaju pronaći nekakvo prošlo razdoblje koje bi im bolje odgovaralo. Uglavnom, mislimo u toj relaciji: ako netko tvrdi da je Zemlja ravna, krenemo analizirati zašto on tako misli, bavimo se argumentima kako to objasniti. Što je također jedna specijalna vrsta nasilja, jer se hvatamo u zamku reakcije; ljudi svoje stavove i mišljenja ne grade nužno na argumentima, nego izabiru verziju stvarnosti koja im se više sviđa i na njoj će ustrajati pod svaku cijenu. Ako je Zemlja ravna, ravna je, dakle, jer to nekom baš tako treba i s tim je izrazito zadovoljan.
Odnos ljudi prema životinjama, ali i obratno, također je jedna od tema tog romana. Na koji ste način stjecali znanje o problematici odnosa prema životinjama, posebice konjima?
Nisam gradsko dijete, nijedna domaća životinja nije mi osobito egzotična. U ‘Stajskoj bolesti’ pisala sam o društvu koje se raspalo, a taj raspad osobito se podcrtava pojačanim interesom za životinje. Ne zbog toga što životinje ne treba ili ih se može prekomjerno voljeti, već jer, osamljujući se, u njima sve češće pronalazimo ključnu točku identifikacije. ‘Stajska bolest’ postavljena je na način da će se likovi romana pokrenuti isključivo ako je u pitanje dovedena sigurnost njihovih životinja, jer svaki pokušaj da se solidariziraju s drugim ljudima propada. Konji su literarno praktički neiscrpni, njihova uslužna, simbolična, estetska uloga u civilizaciji, metode razmnožavanja koje bi u ljudskoj terminologiji bile upravo skandalozno rasističke, o čemu je pisao Frank Westerman u romanu ‘Lipicanci’. Na kraju krajeva, konji su fantastična slika, a ‘Stajska bolest’ napisana je kao niz prizora, kao i moji prethodni romani. Uvijek se, na neki način, sve svodi na western. Dobro i zlo, svijet u kojem je moguće uspostaviti tu razliku.
Sve što ljudi očekuju od države je da im ne usmrti djecu, za vlastite živote uopće se ne zanimaju. Koliko god se deklarativno izuzimali od Balkana, ostajemo gdje jesmo. Na izrazito mračnom mjestu
Gradić u kojemu se zbiva radnja romana mogao bi biti bilo koji regionalni grad na granici, no čini se da ste u specifičnu atmosferu jedne takve zone upoznati kroz svoj rodni kraj, Glinu i Baniju?
Da, to je istina. Paradoksalno je, međutim, za pisca da ono što izmišlja mora istodobno biti vrlo stvarno. Fikcija nije izmišljotina, nego sažeta, komprimirana stvarnost. Zbog toga se prilično klonim maštanja, ne mogu pisati o tome kako izgleda uspon na Himalaju niti može ijednom piscu pomoći čitanje o tome, iz toga može nastati samo laž. Fikcija koja laže proizvod je ili kiča ili nevještog autora. Tako da mi je prirodno za materijal koristiti pejzaž i svijet koji prilično dobro poznajem. Svejedno mi je koristim li u tekstu nešto iz vlastite autobiografije ili tuđe iskustvo. To je ta ružna strana literature, nekakav njezin najdublji grijeh. Sve je samo sirov materijal, građa podložna prerađivanju.
Nerijetko objavljujete društvene komentare na Facebooku, povodi su uglavnom različiti događaji u javnom prostoru. Oni su prilično čitani i dijeljeni među pripadnicima kulturne i javne scene. Iako ste dugogodišnja televizijska novinarka, autorski vam iznimno leži društveni komentar. Imate li ambicija te komentare objediniti u nekoj knjizi?
Zapravo nemam. Interesantno mi je ‘pisati na Facebooku’ jer je to, u stvari, najniža moguća pozicija. To čak nije ni blog, lišeno je vrijednosti, autorstva. To je goli tekst, bez zaglavlja, bez bilo kakve iluzije o vrijednosti, koji može vidjeti, ili vidi, nekoliko stotina ljudi. Iako, većinu tekstova kasnije mi prenese Marijan Grakalić na literarni portal Radio Gornji Grad. To je silno simpatično, jer je na nekakvoj razini samizdata, djelovanja na marginama. Na Facebooku sam počela pisati jer radim za medij koji nije medij teksta, a nije mi dopušteno surađivati s drugim medijima. To je istodobno nekakva građanska reakcija i stilska vježba. Važno je da bilo gdje postoji mjesto na kojem nam je dopušteno misliti i izražavati se. Pa makar pred stotinu ljudi, na društvenoj mreži. Radi se o elementarnoj slobodi, mogućnosti da budemo i privatno i socijalno biće.
U kojoj mjeri i na koji način činjenica da ste novinarka utječe na književnost koju stvarate? Pisali ste o propasti pulskog Uljanika, stranačkom kadroviranju u tvrtkama od javnog značaja, a takve je teme moguće pronaći i u vašoj prozi.
Moja veza s novinarstvom pomalo je patološka. U jednom mi se trenutku čini da me zarobljava, oduzima mi vrijeme, svodi me na banalne dnevne zadatke. A onda se ispostavi da me zapravo uravnotežuje, otvara prema ljudima. Radim u televizijskom novinarstvu koje je zahtjevno jer je zbog svojih tehničkih predispozicija gotovo lišeno spontanosti, ljudi nisu prirodni pred objektivom kamere, pod agresivnom rasvjetom. Strahovito su izloženi, teško ih je zaštititi ako kažu svoju istinu. Često snimam sama, s jednom malom kamerom, sve je nužno ispričati u slikama, brinem se o količini svjetla, položaju sunca. Na neki način, to je subverzivno, ne volim biti našminkani predstavnik sile koji izlazi iz automobila punog suradnika, ne zastrašujem, sama teglim svoje stvari. Tada imam konkretan legitimitet, sugovornicima nalikujem na vodoinstalatera, vide da posjedujem praktična znanja. Jednako kao u literaturi, i u novinarstvu je nužno biti čim manje upadljiv. Treba uspjeti prepoznati istine, prenijeti realnost. Postojanje bezbrojnih nijansi, među kojima treba odabrati onu koja je suštinski točna.
Strategije opstanka
U romanu ‘Stajska bolest’ vaša dva lika, Jelena i Profesor, razgovaraju o otporu. ‘Biti ograničen na situacije u kojima se politička elita ritne, slijepo pratiti njihove izgrede, kako bi se pravodobno lajalo. U tome je nedostajalo lične autonomije, vlastite inicijative’, kaže Jelena Profesoru. Jesu li ovi retci upućeni ljevici i dijelu civilnog društva?
Nije me zanimala kritika ljevice niti civilnog društva, nego posvemašnja paraliza. Kako do nje dolazi, od čega se sastoji. U ovom citatu se radi o potrebi za ekstremom; za ekstremnom, ako ćemo to tako nazvati, ‘ljevicom’. Govorimo, naime, o društvu okrnjenog spektra, u kojem je ‘ekstremna desnica’ uvriježena pojava, ali nečeg jednako ekstremnog na ljevici nema. Iz čega proizlazi gotovo mehanička neravnoteža, jer se ispostavlja da je ‘desnica’ spremna ići jedan sloj dublje, za cijeli segment dalje. Ako posjedujemo ekstreme, nužno je da ih posjedujemo u kompletnoj paleti, u tome se sastoji društvena ravnoteža. Uopće ne vjerujem u ekstreme, ali mi u tom smislu izrazito nedostaje ekstremnost ljevice. Svi ljudi, naime, jednako su u stanju biti agresivni, ili neprihvatljivi. Na primjer, danas u Hrvatskoj imaš pravo na ekstremnost ako si desnih svjetonazora i u tom će te slučaju podržati i vlast.
Koji bi preduvjeti morali biti podmireni u društvenom tkivu da kod nas bude moguć ‘marš kroz institucije’ Rudolfa Dutschkea?
O tome nema niti govora i teško je vjerovati da ćemo za naših bioloških života dosegnuti razinu jedne takve paralele. Uostalom, Dutschkeov pothvat nije uspio, ali mi nemamo mogućnost stvoriti ni vrstu idealizma unutar koje je nastao. Jednako kao što se ne možemo uspoređivati s francuskim prosvjedima, jer tome gotovo evolucijski nismo dorasli. Generacijski smo naviknuti da živimo slabo, da nas vlast tlači, da nemamo osobite perspektive. U posljednje vrijeme ljudi reagiraju kada im se usmrćuju ili prebijaju djeca, zbog toga su se uspjeli pokrenuti nekakvi simbolični izlasci na ulice. Kako bi se uspostavila služba hitne pomoći ili na neko vrijeme pritvorili teški nasilnici. Sve što ljudi očekuju od države je da im ne usmrti djecu, za vlastite živote uopće se ne zanimaju. Koliko god se deklarativno izuzimali od Balkana, ostajemo gdje jesmo. Na izrazito mračnom mjestu.
Jedan od vaših likova kaže: ‘Ovdje građana nema, u smislu u kojem ih vi shvaćate. Samo gomila pješadije, koja grozničavo traži svog obožavanog vođu. I pritom pristaje na sve što im se nudi.’ U kojoj društvenoj grupaciji ipak vidite neki potencijal za promjenu?
Paradoksalno, ali najveći potencijal vidim u ljudima koji emigriraju, odlaze. Oni su razumjeli vrijednost pojedinačnosti, posjeduju dovoljnu odlučnost. Njihov masovni odlazak nije nužno negativan, nešto nad čim treba naricati. Otvoren je izlaz, postoji mogućnost bijega. Na vrlo sličan način socijalnog se pritiska rješavala Jugoslavija, samo što su se ti ljudi vraćali kao bumerang, potpuno zaluđeni, uvjereni da su tragične žrtve političkog sustava kad to i nisu bili. Najbolji je primjer njihov parlamentarni zastupnik, koji govori kombinirajući Bibliju i psihozu. Ovoj generaciji to se neće dogoditi, oni bježe u demokracije, od narodne volje. Zemlja se ne sastoji od teritorija, ispražnjenih površina. Ona je u prvom redu zajednica koja se tiče jezika, mentaliteta, ljudi. Naša se zemlja, ljudi od kojih se sastoji, upravo izmješta negdje drugdje, unutar kontinenta kojem u stvari pripada. Mi, koji smo ostali, vlastitim izborom ili nuždom, moramo pronaći strategije opstanka. Moramo pokušati ostati normalni, autonomni u najvećoj mogućoj mjeri. Jer više nema stanovništva koje će izabrati vlast, sada vlast odabire prikladno stanovništvo. U inozemstvo šalje sve s kvalifikacijama, bilo kakvim aspiracijama. I uvozi ljude koji su još siromašniji, poraženiji, umorniji. I otupjeli na to da zlo uvijek može postati još gore.
