>

novosti logo

Društvo Društvo

Slobodan kao Stajčić

Da nije bilo generala Stipetića, javnost ne bi doznala kako se pukovnik Slobodan Stajčić pred desecima kolega jedini usprotivio načelniku Generalštaba Blagoju Adžiću, koji je obavljao posljednje pripreme za preobrazbu JNA u Miloševićevu vojsku. Stajčić je bio Srbin iz centralne Srbije. Napustio je JNA i ostao s obitelji u Zagrebu

Slobodana Stajčića upoznao sam koju godinu prije nego što mi ga je u biografskom intervjuu za Feral Tribune 2001. godine spomenuo stožerni general Petar Stipetić, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Stipetić nije znao da poznajem Slobodana, godinama nije bio ni u kakvom kontaktu s njime, a ja – usprkos tome što sam u prethodne dvije-tri godine bio proveo podosta vremena na putovanjima i u razgovorima sa Slobodanom – nisam znao za epizodu koju sam slušao iz generalovih usta, premda sam znao za Stajčićevu vojničku karijeru u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. ‘Sjećam se da je trajao rat u Sloveniji i Blagoje Adžić došao je u Zagreb, te smo imali sastanak u našoj ratnoj dvorani’, prepričavao je Stipetić događaj iz Komande Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu u rano ljeto 1991. godine. ‘Izgalamio se na sve nas, a na sastanku su bili svi vodeći ljudi Pete vojne oblasti, govorio je kako traljavo vodimo vojsku, kako ništa nismo napravili… Svi smo se malo pokunjili, gledali smo u pod, ali onda se našao jedan pravi i pošteni čovjek – nekome, možda, neće biti drago, ali on je Srbin – koji se zove Slobodan Stajčić, pukovnik je bio, i on je ustao i otvoreno rekao: ‘Dobro, druže generale, vi ste mene trideset-četrdeset godina učili da branim ovaj narod. Otkud sad ideje da napadam ovaj narod!? Ja to neću!’ Adžić je poslije toga zašutio, ali nije odustao od svojih stavova.’

Hrvatska vojska nije ga trebala, što njemu nije bilo naročito mrsko: bilo mu je dosta vojske i uniforme neovisno o nacionalnoj boji. Krenuo je ispočetka u pedesetoj godini života

Slobodana Stajčića, umirovljenog pukovnika Jugoslavenske narodne armije, upoznao sam krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je trideset i pet godina stariji od mene. Jedan od Slobodanovih sinova bio je prijatelj s Ninom Šolićem, fotoreporterom iz naše redakcije, pa je nekako došlo do toga da Slobodan sa svojim dobro očuvanim yugom postane honorarni vozač u dopisništvu splitskog Feral Tribunea u Zagrebu. U dvije-tri godine naputovao sam se sa Slobodanom po Hrvatskoj i Bosni, najviše po Slavoniji: dobro smo se upoznali i lijepo smo se razumjeli, kao da nije bilo one goleme razlike u godinama.

‘Zašto mi niste ispričali za onaj sastanak s Adžićem? Ja to moram od drugih saznavati’, rekao sam mu, glumeći povrijeđenost, kad smo se sreli nakon mog intervjua sa Stipetićem. Zacrvenio se, spustio pogled.

‘Ja sam samo izgovorio ono što je bilo u zraku. Kako može biti normalno da se preko noći zgazi sve što smo učili i u što smo vjerovali, pa da činimo sve suprotno od toga? A radi se o ljudskim glavama.’

‘Dobro, naravno da se slažem, ali zašto mi niste ispričali?’

‘Bolje da si to čuo od drugih. Bilo bi ružno da sam ti ja to ispričao. Ja to nikome nisam ispričao. Nikome.’

I zaista nije. Da nije bilo poštenog i iskrenog Petra Stipetića, koji je preminuo u ožujku 2018., javnost vjerojatno nikad ne bi doznala kako se jedan četrdeset devetogodišnji pukovnik pred desecima svojih kolega, starijih i mlađih po činu, usprotivio načelniku Generalštaba generalu Blagoju Adžiću, koji je obavljao posljednje pripreme za preobrazbu JNA u vojsku Slobodana Miloševića i za rat širih razmjera, a nije Stipetić bio jedini Hrvat među okupljenim šutljivim oficirima, niti je bio jedini među prisutnima koji je, nakon samo četiri ili pet mjeseci, prešao u Hrvatsku vojsku, i to na istaknutu zapovjednu funkciju: o istupu pukovnika Stajčića šutjeli su, em zbog srama pred vlastitim oportunizmom ili nečim još gorim, em zbog toga što se događaj iz ratne dvorane Pete armije u Zagrebu nikako nije uklapao u vladajući nacionalistički narativ, koji je vazda i svugdje sveden na crno i bijelo, na nas i njih, nije se uklapalo da Srbin iz centralne Srbije, iz sela Glušci u općini Bogatić, u blizini Šapca, bude jedini koji ustaje i govori Adžiću da neće ratovati protiv naroda koji je osjećao svojim. I Hrvatima, i Srbima, i onima drugih nacionalnosti koji su bili na sastanku u ratnoj sali najlakše je bilo da zaborave i Stajčića i taj događaj. No, kad su takve priče u pitanju, uvijek se nađe neki Petar Stipetić.

Nekako je došlo do toga da Slobodan sa svojim dobro očuvanim yugom postane honorarni vozač u dopisništvu Feral Tribunea u Zagrebu. U dvije-tri godine naputovao sam se sa Slobodanom po Hrvatskoj i Bosni

Tihomir Stajčić, krojač, i njegova supruga Ruža preselili su se s četverogodišnjim sinom Slobodanom poslije Drugog svjetskog rata iz Glušaca u Šabac, gdje im se 1947. rodio i drugi sin, Milorad. Slobodan je u Šapcu završio osnovnu i srednju učiteljsku školu, koja je tada trajala pet godina, a budući da mu roditelji nisu mogli priuštiti nastavak školovanja, 1961. godine upisao je Vojnu akademiju u Beogradu. Kao mladi artiljerijski potporučnik sredinom šezdesetih dolazi na službu u Zadar i ondje ostaje idućih nekoliko godina. Ondje se ženi Ljubicom Janković te 1971. dobiva prvog sina. Od 1972. služi u Zagrebu, gdje mu se 1975. rađa drugi sin. Bio je zapovjednik 336. instrumentalne baterije Pete armije, pa zapovjednik protuzračne obrane u kasarni u Jastrebarskom, zatim je zapovijedao u kasarni na Borongaju i u vojnoj bazi na aerodromu Pleso, a 1991. godinu dočekao na položaju šefa Personalne službe u Komandi Pete vojne oblasti. Prihvatio je vojnički poziv, ali vojska nije bila ostvarenje njegovih snova o životu. Godine 1986. potpukovnik Stajčić diplomirao je na Komandno-štabnoj školi operatike u Centru visokih vojnih škola RV i PVO u Beogradu, a zatim je, u činu pukovnika, završio i Ratnu školu JNA. Bio je zadovoljio sve uvjete za promaknuće u čin general-majora, načuo je da je rješenje o tome već bilo napisano, ali onda je došla 1991. i pukovnik Stajčić, unatoč nagovorima i prijetnjama, odlučio je da neće sudjelovati u onome što je neumitno dolazilo. Napustio je JNA, a nije se priključio Hrvatskoj vojsci, jer ga Hrvatska vojska nije trebala, što njemu nije bilo naročito mrsko: bilo mu je dosta vojske i uniforme neovisno o nacionalnoj boji, nije bio od onih oficira koji su ratu pristupili kao prilici da se dokažu ovoj ili onoj strani i da pokažu što su sve naučili tokom godina i godina teoretiziranja i simuliranja ‘borbenih dejstava’. ‘Ja sam samo ozbiljno shvaćao zakletvu koju sam dao kad sam postao vojnik, a shvaćao sam i kamo vodi masovno pristajanje uz nacionalizam’, ponovio je Slobodan više puta.

Ostao je živjeti u Zagrebu, negdje na istočnoj periferiji, sa suprugom i dvojicom sinova tinejdžera koji su, zapravo, bili Zagrepčani. Krenuo je ispočetka u pedesetoj godini života. Povukao se i pritajio, nabavio nekog malog smiješnog psa za šetnje po kvartu i živio od svakojakih povremenih poslova, među kojima je bio i onaj spomenuti u Feralu. Naputovali smo se, rekoh, u te dvije-tri godine. Volio je pričati, volio je i šutjeti. Pametan i blag, zainteresiran i diskretan, otvoren i pristojan, melankoličan, nimalo patetično nostalgičan i nimalo ogorčen zbog izostanka satisfakcije, jer ogorčenost najdublje upropaštava ljudsko biće, i otmjeno ponosan na ispravnost svoje najveće i najteže životne odluke. Intelektualac, savršeno racionalan i čestit, hrabar i odmjeren. Živio je novi život, gledao samo naprijed, našao smirenje i užitak u malim radostima, premda mu nije bilo nimalo lako. Mogao je tako, između ostalog, zato što nije bio zaljubljen u pukovničke ili generalske oznake na svojim ramenima i nije zbog tih metalnih zvjezdica živio u uvjerenju da je vrjedniji i bolji od drugih ljudi. ‘U suštini, vojno školovanje koje vodi do generalskog čina nije ništa drugo nego učenje kako da razviješ što veću otpornost na krv, da nastaviš pribrano voditi operaciju, unatoč tome što ti javljaju o desecima ili stotinama tvojih mrtvih vojnika. A to, čini mi se, nije znanje koje treba naročito da se cijeni’, rekao mi je jednom Slobodan. Nije živio u uvjerenju da mu je netko nešto oteo ili uskratio, nije se fatalistički predao autodestrukciji.

Nakon trideset godina uniforme i vojničkog života, otkrio je ličnu slobodu, radovalo ga je, usprkos oskudici i neizvjesnosti, što je konačno svoj gazda i što njegov svakodnevni život više ne ovisi direktno o hirovima i interesima nadređenih, o političkim igrama i tuđim bolesnim ambicijama. ‘Nimalo ne zavidim današnjoj omladini, tvojoj generaciji ili generaciji mojih sinova’, govorio mi je. ‘Zapalo vas je da živite u teškim i divljim vremenima, među svijetom koji je također u velikoj mjeri postao divlji, ali na jednom zavidim: na slobodi da se suprotstavljate lažima i glupostima vlasti, i onih koji su moćni i bogati. Znam da ta sloboda nije ni besplatna ni bezuvjetna, ali svejedno zavidim na tome.’ Ostao je nepokolebljivi ateist: ni na pogrebu mu nije bilo popa. Vjerovao je u Jugoslaviju, a nakon što je Jugoslavija propala, nije osovio život oko inzistiranja na toj vrsti idejne dosljednosti. Bio je rezigniran u pogledu svega što je zaudaralo na kolektivno vjerovanje.

‘Kad sam položio vozački ispit, stari mi je rekao: ‘Ako ikada sletiš s ceste, ne ispuštaj volan iz ruku i nastavi s upravljanjem. Nije isto ako se zabiješ u drvo ili ako se uspiješ zaustaviti na livadi.’ Tada nisam znao da je to pravilo vezano i za sam život. On je na svom životnom putu izletio s ceste u punoj brzini s četveročlanom obitelji, ali više od dvije i pol decenije nije ispuštao volan iz ruku i nije nas slupao’, kaže Slobodanov sin Zoran. A to je najviše i najmudrije što se može učiniti kad život podijeli rđave karte.

1/3