Slovenski premijer Marjan Šarec naprasno je podnio ostavku i predložio održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora. Ako se kojim čudom u međuvremenu u slovenskom parlamentu ne dogodi preslagivanje i formiranje nove koalicijske vlade, za što postoje teoretske šanse, i slovenski birači pridružit će se biračima svih bivših jugoslavenskih republika koji će ove godine birati svoje parlamentarne zastupnike, osim u BiH, gdje će se nakon lanjskih parlamentarnih održati samo lokalni izbori.
Šarec je ostavku podnio jer je procijenio da njegova petočlana manjinska vlada u sadašnjem sastavu i uz sve klimaviju parlamentarnu podršku više ne može realizirati politike koje bi udovoljile zahtjevima i očekivanjima građana. Njegov je prijedlog da građani birajući nove parlamentarne zastupnike odluče hoće li zadržati sadašnju usitnjenu stranačku strukturu parlamenta ili će je okrupnjati i omogućiti formiranje stabilnije parlamentarne većine. Ankete pokazuju da bi na izborima Šarecova stranka skoro udvostručila sadašnji broj svojih mandata (s 13 na 23), da sadašnji njihovi koalicijski partneri Stranka moderne Slovenije i Stranka Alenke Bratušek ne bi prešli izborni prag, a preostala dva partnera, Socijaldemokrati (deset zastupnika) i DESUS (pet zastupnika) zadržali bi sadašnji broj zastupnika. Stranka Levica, koja je do glasanja o ovogodišnjem proračunu uglavnom osiguravala parlamentarnu većinu Šarecovoj vladi, također bi povećala broj mandata s devet na 12. Manje promjene dogodile bi se i u sadašnjem opozicijskom dijelu slovenskog parlamenta jer bi Janšin SDS osvojio manji broj mandata (22 umjesto sadašnjih 26), a Nova Slovenija bi povećala broj mandata s aktualnih sedam na 11. Jelinčičev SNS bi također povećao broj mandata s tri na pet. Ako bi dakle slovenski birači na izborima potvrdili rezultate istraživanja aktualnog raspoloženja birača, Šarecova stranka mogla bi s manje partnera formirati koalicijsku vladu, a stabilnu parlamentarnu većinu mogla bi dohvatiti ne samo uz podršku Levice kao do sada, nego i uz podršku Nove Slovenije, što bi joj stvorilo veći manevarski prostor i u pregovorima o formiranju vlade, a i kasnije u njezinu radu.
I dok se u Sloveniji izvanredni parlamentarni izbori prije svega nude kao lijek za ozdravljenje nestabilne i usitnjene parlamentarne većine, odnosno za efikasnije funkcioniranje vlasti, u drugim postjugoslavenskim državama redovni i izvanredni parlamentarni izbori još uvijek u sebi sadrže ideološke i identitetske sukobe čijim guranjem u prvi plan političke stranke pokušavaju zadržati ili osvojiti vlast. S time da će se u Hrvatskoj taj identitetsko-ideološki sukob prvo dogoditi i raspetljati na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, a ovisno o njegovom ishodu s manje ili više eksplozivnosti nastavit će se i na parlamentarnim izborima, jer unutarstranački protivnici aktualnog HDZ-ovog šefa Andreja Plenkovića jedinu šansu za svoju pobjedu vide u jačanju konzervativno-nacionalističke stranačke politike i raspirivanju ideoloških i inih sukoba s političkim neistomišljenicima i pripadnicima pojedinih nacionalnih i drugih manjina, kojima odriču pravo na ravnopravnost i društvenu vidljivost.
Sudeći po odluci opozicijskog Saveza za Srbiju i Pokreta slobodnih građana da će bojkotirati redovne parlamentarne izbore zbog sumnje u njihovu slobodu i poštenje, na njima će se koplja najvjerojatnije lomiti oko medijskih i drugih uvjeta i sloboda te delegitimiranja autoritarne vlasti. No kako istovremeno pojedini lideri SzS-a poručuju da vlast Vučićevih naprednjaka neće ni pokušati rušiti na izborima nego nakon što će je na njima navodno delegitimirati, i to u trenutku kad će pod međunarodnim pritiskom morati sklopiti sporazum o normalizaciji odnosa s Prištinom i na ovaj ili onaj način priznati kosovsku neovisnost, jasno je da će i na nadolazećim srpskim parlamentarnim izborima u središtu opet biti identitetsko-nacionalističke teme, a sve drugo tek začin tog osnovnog višedecenijskog sukoba.
Da se izborni procesi u Srbiji kreću u tom smjeru potvrđuju i najnovija zbivanja koja su uslijedila u Crnoj Gori nakon donošenja novog Zakona o vjerskim slobodama, koji je izazvao masovne prosvjede u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske SPC-a zato što se novim zakonskim rješenjima omogućava nacionalizacija i podržavljenje njezine imovine. Crnogorski predsjednik i lider vladajuće stranke Milo Đukanović tvrdi da se prosvjedima pokušavaju još jednom osporiti crnogorska državna samostalnost i nacionalni identitet kako bi se Crna Gora opet upregla u velikosrpski jaram, a njegovi protivnici u zemlji optužuju ga da ponovno pokušava pobijediti na izborima šireći antisrpsku histeriju i mobilizirajući birače pozivanjem na obranu crnogorskog nacionalnog identiteta i državnosti. I dok se službeni Beograd zalaže za dijalog i mirno raspetljavanje sukoba koji je proizveo crnogorski zakon o vjerskim slobodama, iako se slaže da se njime ugrožavaju ne samo prava SPC-a već i srpskog naroda u Crnoj Gori, opozicijski Savez za Srbiji, odnosno pojedini njegovi lideri tvrde da su srpski i crnogorski predsjednici, odnosno vlasti i jedne i druge zemlje ‘saučesnici’ koji i udarom na imovinu Mitropolije crnogorsko-primorske nastoje zadržati vlast u svojim rukama. U tome su najglasniji predsjednici Dveri i Narodne stranke Boško Obradović i Vuk Jeremić. Tako podgoričke ‘Vijesti’ prenose Jeremićevu ocjenu da su ‘događaji u Crnoj Gori veoma opasni po očuvanje srpskog identiteta ne samo u Crnoj Gori, nego i u cijelom regionu’. ‘Ako država Srbija ostane pasivna povodom događaja u Crnoj Gori, vlast u Prištini će krenuti istim putem kao i ona u Podgorici, čak i prije eventualnog potpisivanja sporazuma o ‘razgraničenju’, kojim bi se Srbija trajno odrekla Kosova i Metohije’, zaključuje Jeremić, dodajući da je ‘upadljivo ćutanje Beograda očigledan dokaz da režimi u Srbiji i Crnoj Gori zajednički stoje iza donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i događaja u susjednoj državi’.
Obnavljanju i raspirivanju identitetsko-nacionalističkih tema na ovogodišnjim zapadnobalkanskim izborima nesumnjivo je doprinio i prazan hod Europske unije kad je riječ o politici njezina proširenja na ovaj dio kontinenta. Najočitije se njezin negativni utjecaj vidi u Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu, a kako sada stvari stoje, njezina pasivnost slične procese potiče i u Crnoj Gori i Srbiji. Odlukom da ne započne pristupne pregovore sa Sjevernom Makedonijom unatoč tome što je ispunila sve njezine prethodne uvjete, uključujući sporazum s Grčkom i promjenu imena države, Unija je prouzročila pad vlade premijera Zorana Zaeva i raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora na kojima će se opozicijski VMRO-DPMNE pokušati vratiti na vlast upravo prozivajući Zaevljeve socijaldemokrate da su prodajom nacionalnih interesa neuspješno pokušali kupiti ulaznicu za članstvo u EU-u.
Na Kosovu je svojim jalovim posredovanjem u pregovorima o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine Unija također isprovocirala izvanredne parlamentarne izbore, na kojima je relativnu izbornu pobjedu odnijela politika koja od Beograda traži da bezuvjetno prizna kosovsku samostalnost prije bilo kakvih pregovora o normalizaciji međusobnih odnosa. Kako takva ultimativna politika ne može proći ne samo u Beogradu nego ni u EU-u i SAD-u kao sponzorima kosovske samostalnosti, ne čudi da se u Prištini i na isteku ustavnih i zakonskih rokova još uvijek ne može konstituirati nova vlast, već je sve izglednije održavanje novih izvanrednih izbora.
Da kojim slučajem nema Slovenije i tamošnjih uzroka i povoda za raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, tek rijetki optimisti mogli bi se nadati da će se kad-tad i svi ostali zapadnobalkanski izbori prestati vrtjeti u istom identitetsko-nacionalističkom krugu u kojemu se vrte proteklih trideset godina, iako su većini ključnih aktera usta puna EU-a i svega onoga što bi članstvo u Uniji trebalo nositi, kao što je u najvećoj mjeri donijelo Sloveniji, pa i onda kad sama mora ići na izvanredne izbore, koja se razvojno miljama udaljila od ostatka regije.
