Aktualna rezultatska kriza Hajduka, kao i upravljačka, ili prije obrnuto, urodila je mnogobrojnim žučljivim reakcijama dijela njegovih navijača i još više protivnika. Ne toliko natjecateljskih protivnika, koliko političkih. A ne bismo se ovdje ni bavili time da je posrijedi samo sportski aspekt priče. Nećemo dakle raspravljati je li bolje da trener Željko Kopić postavi igru po sistemu 4-3-3 ili 4-4-2 ili nekom trećem. Spor se vodi oko modela vlasništva nad tim klubom i oko podjele prava na imenovanje njegova rukovodstva.
Po tome je Hajduk jedinstven u višim sferama hrvatskog nogometa, naime, jer mu niz godina većinu Nadzornog odbora bira navijački narod. Riječ je bila, i još uvijek jest, o delikatnoj promjeni paradigme, imamo li na umu kako to izgleda u ostatku domaće lige. Koncept narodnog kluba, kao što se to često naziva, nastao je radi odgovora na prevladavajuće stanje s privatnim vlasništvom nad klubovima, ili jednostavno s uzurpacijom posjeda. Ovdašnji nogomet, a nijedna daljnja sličnost s time nije slučajna, dugo je vremena čekao spas isključivo u vidu strateških partnera i stranih investicija.
Hajdukovi navijači pak, nakon par desetljeća vrludanja za kojeg su se nad klubom iživjeli raznorazni mesije i zaslužnici, izabrali su drukčiji put. Uvelike je pridonijela i kriminalna hijerarhizacija nacionalne nogometne organizacije. Ostali su podosta usamljeni, češće izloženi zluradim osvrtima negoli pokušajem razumijevanja, što je najbolji indikator kako se udarilo u nešto bitno napetije od lopte. Kad bi im se naročito poželjeli narugati, politički dušmani obično su ih uspoređivali s, nota bene, samoupravljačima.
U toj varijanti pejorativno se kazivalo i da klub vodi ulica, sa svim pridodanim značenjima prljavog i stihijskog. I zato danas, kad Hajduka trese ponajveća kriza u ovom desetljeću, s raznih se strana zahtijeva da ulica odstupi, da samoupravljači uzmaknu natrag u ropotarnicu povijesti, da preda ovlasti organizacija koja vodi proces demokratizacije kluba – udruga Naš Hajduk. To udruženje navijača osnovano je 2011. i preuzelo je primat uz rast broja članova s pravom glasa do blizu 45 tisuća. Ali nije posrijedi cifra enormna tek za hrvatski nogomet, a koja bi zavidna bila i u Njemačkoj, gdje većinski vlasnici klubova po zakonu imaju biti upravo navijači.
Radi se o uređenoj masovnosti kakva u Hrvatskoj nadilazi inkluzivnost i doseg svih redovnih oblika relevantnog društvenog odlučivanja. Ne računamo li izborno stranačko-političko nadmetanje, jasno, te ukoliko je ono, u poznatim nam izdanjima, uopće relevantno. I nije slučajan dojam kako se u rečenim krugovima jedva dočekalo da Hajduk nešto dramatičnije posrne, nakon više godina ionako skromnog prinosa u natjecateljskim bodovima. Udruženi navijači dugo su i pomno nastojali – pa su i uspjeli – dovesti u red poslovanje kluba.
U glibu domaćeg nogometa, samoupravljački Hajduk je u tom pogledu postao uzor-firma. Financije su mu najuspješnije u ligi, rashodi su mu izuzetno transparentni, komunikacija s javnošću raritetno napredna. S desecima tisuća mladih i starih po Dalmaciji odjednom netko predano nešto radi, a nije to više jedino Crkva, i omogućuje im da uzmu stvar u svoje ruke. U opticaj neočekivano dolaze vrijednosti poput jednakosti i solidarnosti. Ipak, bodovni deficit u osnovnoj djelatnosti – igri samoj – posljedica je internih manjkavosti, bez daljnjeg, što znači da je nemoguće govoriti o savršenosti modela.
Članovi sadašnjeg Nadzornog odbora ne postižu zajedničku funkcionalnost, upravama izmiče kontrola nad situacijom, svlačionica trpi sve veći pritisak pomućenih odnosa. Idealan trenutak za dovođenje u pitanje svake od tih sfera, ali znatno više i krovnog modela ispod čije su trenirke izašle – koncepta narodnog kluba. Jer nigdje dosad nije kazano da bi izabrano vodstvo Našeg Hajduka trebalo odstupiti, a da bi sam koncept navijačkog odlučivanja o nadzornicima ipak bio zadržan.
Ne, nego komentatori po vodećim hrvatskim medijima, uz rijetke izuzetke, traže ukidanje toga prava navijača koje im je ustupila gradska vlast Splita, većinski vlasnik kluba. Poručuje se više ili manje neuvijeno da nema vlasništva do vlasništva jednoga gazde, bez obzira na to što idila može izgledati kao antiutopija Zdravka Mamića, Gabrielea Volpija, Viktora Orbana, Branimira Glavaša. Pritom je zanimljivo da se oponenti Našeg Hajduka veoma često slažu sa zaključkom da je nogomet u Hrvatskoj kriminalan. Ali bit će da treba pustiti institucije da rade svoj posao, a jedino ih oko Hajduka treba eliminirati.
Dapače, budući da je izabrana klupska vlast zakazala, dolazi se do ideje kako ne treba mijenjati primarno nju, nego birački narod. Njega treba smijeniti i razvlastiti, zatim unaprijediti poduzetničku klimu, dovesti neku čvrstu ruku, ići ukorak s epohom. Ekonomsku održivost projekta možemo staviti na stranu, to više ne smije biti naša preokupacija, kao što ni opća privreda odavno nije. Čak se u ime demokracije poziva na pravo svih da budu počašćeni takvom srećom, mada jedan gazda po definiciji znači kraj demokratskih procesa u klubu i oko njega.
Uopće se ne radi samo o nogometu, više je nego očito, ali nogomet biva sjajan medij za ogled društvenih struja u zemlji, što je osobito karakteristično za Hajduka i njegovu naglašenu ukorijenjenost u zajednici. Utoliko je barem logično upitati se zašto nikad nije na isti način, zbog rezultatske krize, ovako prokazivan i nasuprotni koncept jednoga gazde, odnosno privatnog vlasništva nad klubom ili firmom. Recimo, prvoligaši Istra i Rudeš mogli su, nakon trauma s privatnim vlasnicima, preći u drugu krajnost, ako vrijedi revizorska filozofija današnjih hajkača oko Našeg Hajduka. Pa, čini se da ona važi samo u jednom smjeru, samo kad je posrijedi samoupravljanje.
Premalo tko vidi izlaz u poboljšavanju demokratskih mehanizama nad klubom umjesto njihova ukidanja. Možda zato što Naš Hajduk skreće pažnju na šire društveno igralište, a mnogi se još ne mire s vlastitom prošlošću. No rječit je bio jedan web-forumaš ovih dana, na provokaciju da bi Naš Hajduk trebao preuzeti i škverove: ‘Ne pratim baš detalje u vezi tih brodogradilišta, ali ako je alternativa stečaj, gašenje i gubitak tisuća radnih mjesta, u svakom slučaju bi sto puta bilo bolje da stvari u ruke uzmu nekakvi Naš Uljanik ili Naš 3. Maj.’
