>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Smoje od blata

Pisca i satiričara su ignorirali kad je umro, a sad ga pituraju u crveno-bijela polja: Što prisavska vlast ima pričati o Smoji i Jugoslaviji, doturu Luiđiju i medijskoj demokratičnosti u vrijeme kad tuži vlastite novinare?

Danima je prikazivanje novootkrivene, dugo zagubljene specijal-epizode ‘Našega malog mista’ na HTV-u najavljivano s naglaskom na fatalnoj subverzivnosti tog filma. O srednjometražnom filmu je zapravo riječ, o izdvojenom radu, reklo bi se i spin-offu originalne serije, premijerno prikazanom između njezinih dviju sezona. Naslovljen je ‘Zagrebulje’, a emitiran samo dvaput, na Staru godinu 1970. i Novu godinu ovu. Nepodobnost tog rada se, prema Večernjem listu, sastojala ponajprije u jednom nastupu dotura Luiđija. Bepina i on dolaze malo u Zagreb, e da bi se u nekoj sceni Luiđi posred Trga Republike uzeo osvrtati u potrazi za kipom bana Jelačića, uzgred mu i zapjevavši ‘Ustani, bane!’.

‘Zagrebulje’ su bunkerirane tako da su konačno nađene slučajno, neočekivano žanrovski klasificirane, iako će neki i tu prepoznati tendenciozni udbaški potpis. Nitko ih neće vidjeti ili neće biti svjestan što vidi, dakle, sljedećih gotovo pola stoljeća, dok na snimku ne nabasa jedan sretni montažer. Njegovo objašnjenje zvuči prozaično, ali posreduje širu istinu – specijal su arhivirali pod zabavni program, ne dramski. To i jest glavna odlika filma, očito ekstranamjenski snimljenog za novogodišnju shemu, da se jednokratno iskoristi punokrvna dramska magija matične fabule. Likovi su vanredno autoreferencijalni, dok scenarist Miljenko Smoje i režiser Daniel Marušić križaju vodvilj sa Šenoinim feljtonima. Dalmatinci malomišćani su dodatno karikaturalni u srazu s naraslim liberalnim Zagrebom, pri čemu neobavezna revijalna naracija – u ritmu vic na vic – djeluje kao ljupka slikovnička priprema za ono što u naše doba metastazira do bola.

No sve to na stranu, kad imamo posla sa Smojom i njegovom subverzivnošću ili naprosto kritičkom optikom prema sistemu. Svođenje toga slavnog novinara i pisca na iznenadni nacionalhistorijski zgoditak i privođenje novoj svrsi poprilično su nepodnošljivi. Prvo, ne samo zato što je on bio rastegnuo satirički horizont kudikamo šire od danas vladajućeg etnocentričnog kuta, nego što je to činio s konstruktivnih pozicija. Nikad naime ne prizivajući promjenu društvenog i ekonomskog uređenja ni rasap SFRJ, naprotiv. I zbog toga što je bilo naprotiv, HTV i glavnina hrvatske medijske scene ispratili su Miljenka Smoju u grob kao protuhu.

To je, dakako, drugi razlog da najnoviju bezobraštinu s Prisavlja ne otrpimo mirno, jer su ga prvo ignorirali kad je umro, a sad ga prave od blata, ali samo da ga opituraju licitarski u crveno-bijela polja. Plus da se narugamo Jugi i komunistima zbog cenzure, ravno iz vremena neusporedivog medijsko-tehnološki i globalno-politički, a gdje HTV redovno zabranjuje ili makar opstruira birane kritičke radove.

Pa neka to bude treće: navedimo nekoliko novijih primjera, ilustracije radi, bez virkanja u almanahe za posljednja dva-tri ljeta. Problema su tamo s neprikazivanjem, ne manjih negoli ‘Zagrebulje’, imali filmska komedija ‘Ministarstvo ljubavi’, satirična emisija ‘Montirani proces’ i dokumentarni film ‘Gazda’. Zbog sudjelovanja u izradi filma ‘15 minuta – masakr u Dvoru’ izbacili su vlastitog novinara Sašu Kosanovića na ulicu. No vrhunac dolazi odnedavno, kad su podigli tužbe protiv dvoje svojih novinara, Sanje Mikleušević Pavić i Hrvoja Zovka. Zato što su potonji kao predstavnici novinara u strukovnoj udruzi javno iskazali mišljenje o kući u kojoj rade, što je zaposlenima u njoj inače zabranjeno. I onda prisavska vlast ima nešto pričati o Smoji i Jugoslaviji, doturu Luiđiju i medijskoj demokratičnosti.

1/1