>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Smotra suza

Pompozno medijsko oplakivanje Vukovara, sva ta državna parada i eksplozija protokolarnog neukusa nemaju nikakve veze s pijetetom prema vukovarskim žrtvama, naprotiv, one su tek predložak za ideološku obradu mase, za oblikovanje ljudskoga tijesta u poželjnu borbenu formaciju

Kazati danas, nepunih tjedan dana po okončanju potresnoga medijskog oplakivanja Vukovara, nakon što je obavljena još jedna nacionalna smotra suza, ove godine u spektakularnijem izdanju nego ikada prije, da ta žalobna terevenka pod strogim ideološkim nadzorom nije ništa drugo nego monumentalna i slinava laž, da je upravo degutantna u svojoj prijetećoj neumjerenosti, jer su u njenoj podlozi hinjene emocije i patvorena sućut, a iznad svega kvarni politički motivi, reći da sva ta državna parada i eksplozija protokolarnog neukusa nema nikakve veze s pijetetom prema vukovarskim žrtvama, naprotiv, da su one tek predložak za ideološku obradu mase, za oblikovanje ljudskoga tijesta u poželjnu borbenu formaciju, primijetiti da tisuće grobljanskih svijeća upaljenih uz rubove kolnika, u oknima prozora, pred vratima haustora, u podnožjima kamenih križeva, gore posve neiskrenim sjajem i sablasnim treptanjem ukazuju na svoju propagandnu bešćutnost, ili da eho domoljubnih leleka odzvanja metalnom hladnoćom, samo što ga nitko ne želi čuti, ili da se cijelo hrvatsko društvo, nadraženo zahuktalim medijskim pogonom i svečanim političkim propovijedima, ponaša poput djeteta koje nervozno kažiprstima trlja oči kako bi fingiralo plač, kazati danas da je mnogima puna kapa takve glorifikacije nacionalnog mučeništva, ali to drže u sebi kao najstrože čuvanu tajnu, pazeći da se kakvom neopreznom gestom ili izjavom ne odaju, premda im se diže kosa na glavi od nemilosrdnoga televizijskog pumpanja atmosfere, premda su doslovno satrveni bezbrojnim programima koji uz muklu glazbenu pozadinu pronose žrtvenu slavu ‘grada heroja’, pa u panici potajno mijenjaju kanale ne bi li odahnuli makar uz kakvu reklamu, uglavnom bezuspješno, premda im se već bljuje od samog pogleda na novinske naslovnice s fotografijama vukovarskog vodotornja i naslovima koji pozivaju na salutiranje tronutošću, skrivajući te izdajničke osjećaje čak i od ukućana, jer znaju da su se bez pogovora i bez ostatka dužni uklopiti u rituale i nepisane normative patničke zajednice, reći danas da je sva ta kolektivizirana tuga nepodnošljivo iritantna u svojoj agresivnosti, da je punih dvadeset i šest godina nakon ratnih strahota sveopća emocionalizacija posljedica mentalnoga silovanja, gdje je strah jedino vjerodostojno čuvstvo i gdje se, shodno tome, prakticira utjerivanje žalovanja u kosti, glasno danas reći da bi bilo dosta lakrdijaškoga sleta nad grobovima, da bi trebalo obuzdati sve te besramnosti, da nema ničega dostojanstvenog u navadi da se iz ‘kolone sjećanja’ uzvikuje ‘Za dom spremni’, kao što nije spojivo s boljim ukusom kada predsjednica države umaršira u Vukovar u žutim ‘zenge’ čizmama, jer te čizme, nasuprot službenim tumačenjima, nisu simbolički važne zbog toga jer su proizvedene u Borovu, nego naprosto stoga što su čizme, što su vojnički udobne, što su ratnički praktične, pri čemu treba imati u vidu da gospođa Grabar Kitarović devedeset i prve godine, ‘kada je Vukovar krvario’, nije gazila u vojničkim čizmama, nego je u solidnim štiklama obavljala pripreme za diplomatsku i državničku karijeru, pa se tako i preko tendenciozne modne prakse dade očitati evolucija hrvatskoga političkog cinizma, od ratne tragedije do komemorativne farse, a napose što su rečene čizme idealna obuća za poruku što ju je predsjednica odaslala s mjesta stradanja, ‘mnogo će vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje’, da malo reproducira ratno stanje u okolnostima neželjena mira, da osnaži opću borbenu gotovost, da podsjeti na trajnožareću narav ‘borbe za domovinu’, da još jednom upre prstom u smjeru univerzalnog neprijatelja, kazati danas da se žalobno induciranje mržnje prema Srbima odvija u žanru koji su na prostoru Balkana upravo Srbi usavršili, preko kosovskoga mita i sličnih epskih tvorevina, ili da se retorika Plenkovića i Brkića oko Vukovara ni po čemu ne razlikuje od retorike kojom se Vučić i Dačić prisjećaju Oluje, te je na djelu svojevrsna razmjena folklornih dobara među silom izmirenim stranama, primijetiti da je sav taj užitak u žrtvoslavlju i samonadraživanju u osnovi masturbantski, da je na stvari ista ona nacionalistička onanija kao kada Milorad Dodik, recimo, usedmerostručuje broj žrtava Jasenovca, konstatirati kako se temeljna ambicija sinkroniziranog naricanja, performativnog jaukanja i mobilizacije sjećanja na Vukovar svodi na proizvodnju što snažnijeg utiska da su ‘rane još svježe’ i na stvaranje uvjeta da takve ostanu zauvijek, jer kvaliteta nacionalnih rana krije se u njihovu svojstvu da nikada ne zacijele, jer se najviša razina kolektivnog zdravlja dostiže u ranjenome društvu, što će reći da rane valja redovito dosoljavati i raskopavati, ne dopustiti im da presahnu kao izvori traume, te da široke slojeve pučanstva treba privoditi čarima ranoholizma (kako je taj fenomen okrstio jedan marginalni kroničar), trajnoj ovisnosti o ozljedama, preventivnoj neizlječivosti, jer je bol prvorazredno političko gorivo, ustvrditi danas da hrvatska politička elita isključivo zbog toga treba Vukovar, da se ona ne želi odreći najizdašnijeg crpilišta boli, da ne namjerava piliti ranu na kojoj sjedi, pa je s tim ciljem na umu spremna na različite vidove opscenosti, dovoljno je samo promatrati taj dugački red i čekati koji će sljedeći politički debil progovoriti nad grobovima jezikom gladnih vrana, da podrži prostituiranje tuđeg stradalništva, da se upusti u ideološku eksploataciju stratišta, da pokrene žalobnu harangu, reći glasno kako ima nečega duboko perverznog u potrebi da se jednom godišnje leševi umotaju u friško oprane zastave, da ih se dotuče himnom i zakletvama punim srdžbe, a zatim vrati nazad u milu hrvatsku ilovaču, kao što perverzija nije lišen ni običaj masovnoga slanja školaraca na hodočašća u Vukovar i Škabrnju, kako bi i oni imali svoja tjentišta i neretve po uzoru na starije članove obitelji, ili natjerivanja unezvijerene djece iz vrtića da 18. studenoga pale svijeće na asfaltu, uz geslo da treba štovati nacionalne rane od rane mladosti, napisati danas da ta silna fokusiranost na krvavu dramu ‘grada heroja’ nije ni u najtanjoj vezi s utvrđivanjem ratne istine, nego s izgradnjom ratne mitologije, s aranžiranjem upotrebljive legende, a u tome mitu i u toj legendi, primjerice, neće biti mjesta za davni odnos Franje Tuđmana prema vukovarskome topovskom mesu, makar sve upućuje na činjenicu da je upravo ta ledena relacija, naime spremnost Oca države da živote civila žrtvuje za važnije vrijednosti, predstavljala kamen temeljac budućega nacionalnog svetišta i emotivnog resursa, niti će se u oficijelnoj mitologiji spominjati zakulisna strana oslobodilačkog rata, ona što je zračila poukom da će mrtvi biti oplakani kako bi živi bili opljačkani, primijetiti danas da svekolikoj naciji na uši izlaze ‘naši dečki’, da je ta fraza medijski umnožena do nevjerojatnih razmjera, da ‘dečki’ neprestano iskaču iz televizijskih ekrana, da ‘dečki’ nadiru sa svake novinske stranice, da ‘dečki’ nezaustavljivo jurišaju kroz svako osobno i skupno svjedočanstvo, jerbo smo ‘dečkima’ dužni iskazati poštovanje i doživotnu zahvalnost, pa bi se povodom samoga odabira te sveprisutne riječi, intimno intonirane imenice koja spaja mladost i muškost, koja priziva osjećaj bratske topline i nježnosti, dao sročiti opširan esej o nacionalnoj samosvijesti kao testosteronskoj fantaziji ili, kraće, o apologiji smrti, jer život koji isključuje umiranje za domovinu ne vrijedi ni pišljiva boba, javno reći da se svaki element medijske mise zadušnice u prigodi ‘26. obljetnice vukovarske tragedije’ ukazuje kao ordinarna laž, da su sve lamentacije u slavu žrtava otrcane imitacije ljudskosti, da suzama oblivena Hrvatska ima silikonsko lice glumice iz najjeftinije melodrame, da je cijeli taj mučenički spektakl s biskupima i političkim lešinarima u prvome planu neukusan do bljutavosti i da mu je osnovna namjena utvrditi socijalnu statičnost, dovršiti formiranje društva ukopanog u prošlosti, jer će i budući lanci biti čvršći ukoliko zveckaju u ritmu slavnoga perfekta… kazati sve to danas bilo bi vrlo neuviđavno, bilo bi izrazito neprikladno, moglo bi to uznemiriti tankoćutne patriotske duhove, te mi je, računam, pametnije držati jezik za zubima.

1/2