>

novosti logo

Kultura Kultura

Smrt fašizmu, sjećanje narodu

Memorijalni centar ‘Lipa pamti’ čuva uspomenu na veliki masakr iz 1944. godine, kada su nacisti i fašisti u svega nekoliko sati ubili 269 stanovnika istarskog sela Lipa, a njegov je obnovljeni postav već dobio brojne nagrade zbog sjajne izvedbe i uklopljenosti u svakodnevni život mjesta

Memorijalni centar Lipa pamti, kao dislocirana jedinica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, renoviran je i obnovljen 2015. godine. Ove godine obilježena je i njegova 75. obljetnica postojanja, a novootvoreni memorijalni centar je u zadnje tri godine osvojio i mnogobrojne nagrade, uključujući Veliku nagradu 52. Zagrebačkog salona i posebno priznanje Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA. Iako je i stari muzej predstavljao sjajno avangardno rješenje sastavljeno od prostornih instalacija, novi projekt koji potpisuju arhitekt Antun Sevšek i dizajner Damir Gamulin na dobar način povezuje svjedočanstva, instalacije i digitalne tehnologije kojima evocira sjećanje na događaje od 30. travnja 1944. godine, kada su nacisti i fašisti u svega nekoliko sati ubili 269 stanovnika istarskog mjesta Lipa – sve civile, među kojima i 96 djece, od kojih je najmlađa Bosiljka Iskra imala tek šest mjeseci. Ubijeni su na izuzetno okrutan način, zapaljeni u Kvartirkinoj kući na kraju sela, koja je danas pretvorena u memorijalno mjesto u kojem su sami stanovnici i prije izgradnje centra počeli stavljati nadgrobne spomenike. Osim stanovnika, spaljeno je i cijelo selo, a igrom slučaja preživjelo je tek dvoje ljudi.

Sve što danas radimo u muzeju nastojimo raditi u suradnji sa zajednicom. Zajedno kreiramo programe i skupa ih provodimo. Muzej zapravo treba postati centralno mjesto njihovog života – govori kustosica Vana Gović

I postav starog muzeja, također smješten u nekadašnjoj pučkoj školi, predstavljao je izuzetno uspješno avangardno rješenje sastavljeno od prostornih instalacija na koje se novi postav naslanja. Na njemu su svojevremeno radili kustosi Muzeja narodne revolucije u Rijeci, njegov ravnatelj Boško Končar, povjesničar Antun Giron, etnograf Branko Fučić, Darko Turato i velikan hrvatske i jugoslavenske arhitekture Igor Emili. Prizemlje ofarbano u bijelo danas služi kao mjesto okupljanja mještana i u njemu se nalazi postav koji govori o povijesti ovoga kraja, o životu Lipe, ali i okolnih sela koja pripadaju liburnijskom krasu – Pasjaka, Rupe, Šapjana i Brdca. Uvijek na granici, smješten na raskrižju važnih prometnica koje su povezivale antičku Italiju s Kvarnerom, a rijeku s Ljubljanom i Bečom, ovaj kraj bio je važan mnogim carstvima. Njegovi ljudi ne doživljavaju se ni Istranima, ni Primorcima, a ni dijelom susjedne slovenske regije Brkina. Žitelji ovoga kraja, iako žive u Hrvatskoj, i danas se sahranjuju u susjednoj Sloveniji, u selu Jašane, pa zato u šali kažu ‘Nismo Ćići, ni Brkini, mi smo jušto na kunfini’, ljudi s granice koji su, kako vele, živi Hrvati, a mrtvi Slovenci. Granica im smeta, predstavlja neprirodnu prepreku u stoljetnom kulturnom prostoru. Ne treba zato čuditi njihov negativan stav prema žilet-žici postavljenoj na granici koja služi da zaustavi migrante u namjeri da dođu do boljeg i sigurnijeg života. Na ovom predjelu kontinuitet života postoji od prapovijesti pa do danas.

Gornji kat muzeja obojen je u crno, a kada se zakorači prema njemu, nailazi se na moćnu instalaciju – izložene replike njemačkih šljemova i zloslutni zvuk vojničkih cokula. Gornji kat govori isključivo o stradanju stanovnika Lipe, a za ovogodišnju komemoraciju napravljena je i instalacija koja prikazuje rodoslov svih lipanjskih obitelji. Tu je i ratna soba s reljefnim stolom na kojem je projicirana animirana karta, koja je najslabija točka postava jer joj nedostaju legende i dodatna kontekstualizacija. Iako su postojale ideje da se prvobitni postav samo osvježi, struka je pronašla način kako da se kroz modernu muzeologiju povežu memorijalni centar, muzej na otvorenom i sama Lipa u skladnu cjelinu. Sam muzej je, osim komemorativne namjene, zamišljen i kao muzej zajednice i zavičajni muzej.

- Sve što danas radimo u muzeju, koji doživljavamo i kao muzej na otvorenome, nastojimo raditi u suradnji sa zajednicom. Zajedno kreiramo programe i skupa ih provodimo, a ujedno pokušavamo pronaći i mogućnosti za razvoj ovoga kraja. Muzej zapravo treba postati centralno mjesto njihovog života. Muzej se koristi i za kolektivne događaje. Zapravo, u ovom je objektu nakon rata, po povratku, 13 obitelji živjelo zajedno jer je to bila prva građevina koja je obnovljena. Lipa se sustavno obnavlja tek 1965. godine, 20 godina nakon rata, i tada nastaje ideja osnivanja muzeja, koji je radio od 1968. do 1989., kada se zatvara zbog nedostatka financija - kaže Vana Gović, kustosica Memorijalnog centra Lipa pamti.

Godinama sam radila na popisu preživjelih. U Lipi sam izgubila baku i strinu i to je bila moja motivacija. Danas većina Lipljana živi s ovom pričom, a kao što vidite, kod nas su zvijezda i križ uvijek išli skupa – kaže bivša kustosica Danica Maljevac

A tih godina, kada je diljem Hrvatske započelo uništavanje partizanskih spomenika i uništavanje sjećanja, muzejom nije upravljao nitko osim mještana koji su ga čistili i održavali koliko su mogli. Propadale su zgrada, postav, instalacije. Od samog stradanja pa sve do danas Lipljani su nosili teško povijesno naslijeđe, ali i želju da sami komemoriraju mjesto stradanja. Obnovili su svoje kuće i nastavili sa životom, ali trauma zbog događaja iz Drugog svjetskog rata je ostala. Upravo su oni bili najveća garancija očuvanja baštine i kolektivne memorije. U ovom kraju nisu uništeni ni mnogobrojni partizanski spomenici u okolici koji čuvaju spomen na teške borbe koje su ovdje vođene tijekom 1945. godine. U dijelu naselja sačuvane su i konzervirane spaljene kuće koje predstavljaju materijalni trag zločina i predstavljaju kod nas rijedak primjer materijalne memorijalizacije. Ovo je mjesto na kojem se skladno prožimaju povijest i suvremeni život – uz muzej se nalazi dječje igralište na kojem se u zadnjem tjednu prije škole igraju dječaci i djevojčice.

A kako je sve počelo? Fašistička milicija teritorijalne obrane, mahom siromašni ljudi s juga Italije, zajedno s njemačkom vojskom okupiraju ovo područje i osnivaju Operativnu zonu Jadranskog primorja (OZAK). Lipa i ostala sela važni su okupatoru zbog prometnica i potencijalnog pravca izvlačenja njihovih snaga koje se već nalaze pred ugrozom saveznika stacioniranih na jugu Italije. Partizani organizirani u Prvu istarsku brigadu Vladimir Gortan i Prvi partizanski odred Učka tijekom travnja neprijatelju konstantno nanose gubitke. Nijemci, nemoćni da odgovore na gerilski način ratovanja, odlučuju se na osvetu prema lokalnom stanovništvu za koje znaju da predstavlja logističku podršku partizanima. General Ludwig Kübler mijenja taktiku i izdaje ‘Korpusnu naredbu broj 9’ u kojoj u deset točaka svoje vojnike potiče na ratne zločine, palež, pljačku i ubijanje civila, za koje se pretpostavlja da surađuju s ‘partizanskim bandama’, kako su tijekom rata nazivane snage otpora. Nakon toga kreće akcija ‘Braunschweig’, veliki niz zločina protiv čovječnosti. Gore mnoga sela, Vranje, Studeno, Brest, Dane, Vodice, Brgudac, ali jedino se u Lipi dešava masakr ovakvih razmjera. U Lipu nacisti i fašisti dolaze u vrijeme ručka kako bi što više ljudi zatekli doma.

- Postavlja se pitanje zašto je Lipa odabrana za takav zločin, a povjesničari do danas nemaju jednoznačan odgovor. Neki kažu da je to bila odmazda zbog akcije partizana iz brigade Vladimir Gortan koji su tog jutra iznad Lipe otvorili minobacačku paljbu po fašističkim i nacističkim jedinicama u Rupi. Raskrižjem je tada prošla manja njemačka kolona u kojoj su stradala tri njemačka vojnika, a iako do danas ne znamo njihov identitet, pretpostavlja se da je među njima bio jedan visoki časnik. S druge strane, na cesti od Rupe do Matulja Nijemci su cijelog travnja trpjeli velike gubitke. Samo 28. travnja su imali 80 mrtvih i po nekoj logici i to može biti povod za odmazdu - objašnjava Gović.

Novi simbol Memorijalnog centra Lipa je logo koji podsjeća na zidove zapaljenih i srušenih kuća, kao i crtež kuće kojim se simbolizira Kvartirkina kuća, mjesto masovnog stradanja na ulazu u selo. Posebno je zanimljivo, kroz analognu tehničku instalaciju, riješen fotografski dio postava. Do ovih fotografija koje predstavljaju jedine vizualne dokaze zločina došlo se sasvim slučajno, kada je njemački vojnik negative iz Lipe odnio na razvijanje u Studio Maraš u Ilirskoj Bistrici. Vidjevši o kakvom fotografskom materijalu je riječ, zaposlenica Suzana Maraš kriomice je napravila kopije fotografija, što je bila česta praksa u slovenskim studijima čiji su vlasnici i zaposlenici bili antifašisti i komunisti. Autori novog postava napravili su fotografsku instalaciju, svojevrsni tehnički oltar, kojim se u postavu kompenzira nedostatak materijalnih predmeta, a kroz analogno rješenje izbjeglo se i zastarijevanje postava, što je čest slučaj kada se autori odluče za uporabu digitalnih tehnologija. Prve dvije fotografije izuzetno su potresne jer prikazuju žrtve ispred svojih domova. Tu je i zvučna instalacija kojom se dodatno personalizira postojeći postav.

Prema zadnjem popisu, danas u Lipi živi 131 stanovnik. Većina se bavi sječom šume i prodajom drva, dok su ostali zaposleni u obližnjim gradovima, Rijeci i Opatiji, do kojih voze i gradske linije autobusa, a velik broj njih radi i u Slovenskoj Bistrici. U Lipu i danas dolaze mnogi istraživači, aktivisti, članovi različitih udruženja i organizacija, ali i građani i turisti. Dolaze i obitelji ubijenih, a kustosica Vana Gović nam kaže da je posebno dirljivo gledati kada izvuku svoje obiteljsko stablo i traže imena rođaka. U mjestu danas živi i prva žena koja je ondje rođena nakon stradanja i ključna osoba za kulturu sjećanja, Danica Maljevac, nekadašnja kustosica Spomen muzeja u Lipi čiji glas slušamo i u zvučnoj instalaciji, svjedočanstvu koje nas poput audiovodiča vodi kroz dešavanja u Lipi. Zatičemo je ispred njenog doma, gdje još uvijek na jakom ljetnom suncu ispija kavu i uživa u mirovini.

- Naravno da sjećanje na Lipu živi u nama. Godinama sam radila na popisu preživjelih i mnogi su kod mene dolazili da ispričaju svoju priču. U Lipi sam izgubila baku i strinu i to je bila moja motivacija. Danas većina Lipljana živi s ovom pričom, a kao što vidite, kod nas su zvijezda i križ uvijek išli skupa. Tu nije bilo previše problema - objašnjava nam Maljevac.

A zašto vam uopće pričamo ovu priču? Zato što je ovo priča o normalnosti, o zajednici koja je prevazišla svoju traumu, ali je po svaku cijenu odlučila sačuvati sjećanje na žrtve. Zato što je ovo priča koja se nije izgubila u revizionizmu kojim se pokušava umanjiti značaj partizanske antifašističke borbe. I koliko god da nas ponekad zamaraju slične povijesne priče, one su temelj za neku drukčiju budućnost. U protivnom, iznova ćemo biti samo na korak od tragedije koja se jednom već dogodila. Lipa je hvalevrijedan projekt koji, nažalost, predstavlja izuzetak u hrvatskom društvu, ali koji istovremeno ohrabruje i dokazuje da se pamćenje ipak može sačuvati.

1/3