>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Smrt politike

SDP je izgubio izbore zato što je prestao proizvoditi nove lijeve ideje i pretvorio se u menadžera nacionalizma. I to nacionalizma najniže vrste, koji više sebi ne postavlja nikakve emancipatorske ciljeve, a Hrvatsku svodi na ne-Srbiju

Izbori izvanredni, stanje redovno. To je najkraći, telegramski izvještaj s nedjeljnih parlamentarnih izbora i odmah treba reći da je on jako loš, poražavajući. Ovo ‘redovno’ naime znači da je hrvatska politika, ako nešto takvo u strožem smislu uopće postoji, u teškom, traumatološkom stanju, i ako čovjek malo naćuli uši, jasno može čuti prve zvuke samrtničkog hropca. Dio toga otkriva se kroz rekordno nizak odaziv na birališta i odmah zatim kroz izborni rezultat koji nikome ne osigurava parlamentarnu većinu, kao da su birači odustali od onog osnovnog, da odaberu pobjednika. Ali pravi razmjeri letalne drame kojoj prisustvujemo leži u činjenici da ovi izbori nisu donijeli nijednu novu političku ideju, čak ni idejicu, barem ne kada je riječ o vodećim koalicijama i strankama. Tu se odmah nameću prvi zaključci. Zna se od koga se očekuju nove ideje, to nikako nisu konzervativne stranke, u ovom slučaju HDZ i partneri – da jesu, ne bi bili konzervativci. Nove ideje očekuju se od nominalno lijevih i lijevo-liberalnih stranaka, dakle od SDP-a i HNS-a, a takvih ideja nije bilo ni od korova. Naprotiv, oni su ušli u ove izbore s toliko starim oružjem da su se na njemu jasno vidjele debele naslage hrđe i onda su tim rasklimanim topuzima još pokušali postići dokazano nemoguće. Natjecati se s HDZ-om u nacionalizmu!

Tu ne mislim toliko na ‘vojnog lekara’ i ‘dedu ustašu’, iako mislim i na to, koliko na promjenu generalne matrice Milanovićevog SDP-a. Prije nepunih godinu dana ova je stranka uspjela skršiti Karamarkovu konzervativnu, antikomunističku i antisrpsku kontrarevoluciju na kombiniranju dvaju sastavnih elementa. Na relativno jasnom, iako uglavnom ritualnom antifašizmu, i na nekoliko socijalnih mjera koje su potkresale pandže proždrljivim bankama. Ali umjesto da nastavi s tim, ona je antifašizam prepustila probuđenoj urbanoj gerili, a ovo drugo Živom zidu i Mostu, koji su se time, hvala na pitanju, sasvim lijepo okoristili. Milanović se pak prepustio sasvim drukčijoj kombinatorici. Umislio je, po svemu sudeći, da mu nakon pobjede nad Karamarkom pripada i ideološko oružje poraženog, pa se u finišu kampanje od njega, a ne od Plenkovića, slušalo kako Hrvatska treba napustiti Balkan, a u Srbiji ponovno gledati arhineprijatelja koji je promijenio samo dlaku, ne i ćud. Što se time htjelo, nikada nije objašnjeno. Ali sve govori da se Milanović htio dočepati dosad većinskog HDZ-ovog paketa dionica hrvatskog domoljublja i onda njime mahati kao onaj kojeg se u tim stvarima najviše pita.

Neki naivniji analitičari povjerovali su da u tome možda nešto ima, glavno je, govorili su, da se HDZ-u oduzme monopol nad domoljubljem kojim ucjenjuje ostale u zemlji i sve će odmah biti bolje. Naravno da nije tako. Stvar je u tome da se stvori nova paradigma domoljublja, koja se više neće bazirati na recikliranju starih ratova i mržnji, a ne da se naprosto preuzme HDZ-ova paradigma koja se na tome desetljećima zasnivala. U protivnom, dobit ćemo samo lijevi umjesto desnog HDZ-a, Milanovićev umjesto Karamarkovog, i sve će ostati isto, samo će se promijeniti ambalaža. Ovdje nije loše podsjetiti da su nacionalizmi koji su stvorili moderne zapadne države odreda imali i emancipatorsku crtu, stvarajući jedinstvene ekonomske prostore, jamčeći političke slobode, odvajajući državu od crkve, uvodeći žene u politiku, autonomiju na sveučilišta itd. U ovom našem slučaju ničega od toga nema i zato ovi izbori, kako rekoh, i donose smrt politike u onim značenjima koja podrazumijevaju napredak prema nečem boljem. Naprotiv, oni su ogolili stvar do kraja i sveli je na puko nazadnjaštvo, koje proviruje unatoč svim disciplinskim mjerama Bruxellesa, pa i unatoč članstvu u Evropskoj uniji. Sada gledamo gotovo pa prijenos uživo toga.

Hrvatski nacionalizam izgubio je svaki, i najmanji emancipatorski i modernizatorski potencijal i sveo se na golo antisrpstvo, što znači da Hrvatska samu sebe definira kao ne-Srbiju. I ništa više. Što je najgore, to se u završnim sekvencama dogodilo baš u tonalitetu koji su odredili SDP i njegov odlazeći predsjednik Milanović, kojem jedina utjeha može biti što i Srbija sebe pretežno definira kao ne-Hrvatsku. Ali to mu sada dođe nešto kao obiteljska svađa koju nema smisla dalje pratiti i jedino što ima smisla je porušiti figure na šahovskoj ploči i početi ispočetka sasvim novu partiju. Tek će se vidjeti je li novi, postmilanovićevski SDP spreman za tu partiju, a u međuvremenu je na vagi je li za to spreman novi, plenkovićevski HDZ. O, za to ne bih stavio u vatru ne ruku, nego ni mali prst. Istinabog, Plenković je ponešto napravio. Nakon što je otpiljen Karamarko, HDZ ponovno sebe legitimira kao antifašističku stranku, a otpalo je i etiketiranje SDP-a i partnera kao ‘nenarodnih’ stranaka. Dalje, nekim od stranačkih jastrebova (Bruna Esih) zabranjeno je da dalje koriste riječ ‘lustracija’, a zajedno s ostalima bačena je na dno izbornih lista. Ali svi su oni do zadnjega (uz nju i Brkić, Culej, Kujundžić, plus Hasanbegović) bez teškoća preživjeli pad niz stube i sada figuriraju kao jezgro moguće obnove starog, rigidnog HDZ-a.

Uostalom, to staro lice stranke već se i pokazalo na ovogodišnjoj proslavi godišnjice Oluje, koja je pretvorena u prkosnu paradu ustašovanja i huškačkih poziva na dovršetak etničkog čišćenja. Da se ne zaboravi, tada Karamarka više nije bilo na čelu HDZ-a, ondje se već bio smjestio Plenković, dakle on je u širem smislu zapovjedno odgovoran za teške i mučne incidente u Kninu. Sve to znali su i u SDP-u, ali to ih, vidi vraga, nije previše zanimalo, po svemu sudeći zato što je već postojao plan da se u izbore uđe ne zato da se miniraju nego pothrane pseudodomoljubni mitovi. Posljedice su bile takoreći trenutačne. Iako hrvatski birači, pa ni oni SDP-ovi, ne spadaju u nešto što bi čovjek imao potrebu hvaliti, ovaj put su postupili racionalno i konzistentno. Već u predizbornim anketama počeli su poništavati simpatije prema Milanovićevoj stranci i preusmjeravali ih drugima (najviše vjerojatno Živom zidu), ili se na izborni dan uopće nisu pojavili na biralištima. Dogodilo se dakle isto što i Ivi Josipoviću, kojeg su pobijedili vlastiti birači, samo što je to ovaj put još izrazitije.

Tako ova dva čelnika hrvatske ljevice, ili onog što se tako zove, izgledaju nešto kao mumificirani svjedoci nesretnog vremena za hrvatsku socijaldemokraciju, iako ništa nije govorilo da tako mora biti. Imali su politički limitirane političke protivnike, posebno u slučaju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ali su od njih izgubili jer se nisu bavili socijaldemokratskom politikom, nego menadžeriranjem u nečemu što se samo zove politika. Ali po sadržaju i idejama to nije. Zato ih je najtočnije nazvati mrtvozornicima istinske, zbiljske politike.

1/1