Šetnja građana s lončanicama, s cvijetom ili bez njega, a svakako je dobrodošao i kakav kaktus ili bršljan, planirana je za subotu, 21. rujna u zagrebačkom Spomen-parku Dotrščina. Umjetnički ju je osmislila Sandra Sterle, multimedijalna umjetnica i docentica na Umjetničkoj akademiji splitskog sveučilišta, a bit će izvedena u povodu Svjetskog dana mira, u čast žrtvama fašizma stradalima u Dotrščini. Ova memorijalna umjetnička intervencija nosi naziv ‘Hodati s njima’, a odabrao ju je tročlani žiri na ovogodišnjem javnom natječaju koji su kao organizatori događaja raspisali Virtualni muzej Dotrščina i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

U sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina proteklih su godina u spomen-parku izvedeni radovi Saše Šimprage, Davora Sanvincentija, Slavena Tolja, Daniela Kovača, Zorana Pavelića i Gilda Bavčevića

- Moja ideja je upravo javna intervencija u kojoj ljudi odabiru jednu svoju kućnu biljku, zajedno s loncem i zemljom u koju je posađena, i odvode je na kratki izlet u prostor Spomen-parka Dotrščina. Kako sobne biljke životni vijek uglavnom provode u zatvorenim prostorima, pomak prema otvorenom prostoru Dotrščine na neki način simbolizira čak pomalo apsurdnu mobilizaciju onoga što je po definiciji nepokretno, unutar četiri zida, ali na taj način upravo progovara o angažmanu onih vlasnika biljki koji, pristajući na ovaj umjetnički apsurd, obnavljaju sjećanje na ono što se na tom mjestu dogodilo - kaže za Novosti Sandra Sterle.

Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba, gdje su ustaše u vrijeme NDH ubili nekoliko hiljada stanovnika grada i neistomišljenika i antifašista iz drugih sredina. A umjetničkom intervencijom biljke postaju svojevrsni spomenici, posvećeni komadi života, gdje često i običan pogled na njih evocira u nama sjećanje na one kojih više nema. Najavljena je kao lagani hod šumom u povorci u kojoj bi ljudi nosili u rukama svoje lončanice. Postoji mogućnost i da šetači preuzmu kućne biljke od susjeda i prijatelja koji su bolesni, stari ili tog dana ne mogu doći u Dotrščinu. Na kraju šetnje planirano je da se biljke na jednom za to pogodnom prostoru odlože na tlo, gdje bi ‘pozirale’ za skupnu fotografiju svih kućnih biljaka.

Kako je ovogodišnji natječaj posebno poticao radove koji su se uz temu žrtava fašizma bavili i revizionizmom, pitali smo umjetnicu što za nju u kontekstu njezine umjetnosti znači taj pojam.

- Nepristajanje na revizionizam ili status quo podrazumijeva za mene iskorak prema iracionalnom, začudnom. Stoga se i želim usredotočiti na biljke, jer smatram da one prkose jednostavnim ljudskim kategorizacijama. Nakon određenih godina na tim se mjestima jasno vidi kako priroda ide svojim putem i transformira ljudske događaje u svakodnevni pejzaž. Može se reći da su biljke ravnodušne na ljudska stratišta. Međutim, odnosom koji ljudi uspostavljaju s kućnim biljkama, a riječ je također o ovisnosti i brizi, biljka može izazvati osjećaj suosjećanja, pa čak i druženja. Biljka može evocirati i osjećaj empatije, ali možda i nejasan osjećaj povezanosti s drugim živim bićima. A ljudi su ti koji daju značenja spomen-obilježjima i pritom često kombiniraju spomeničku hortikulturu i umjetnost - kaže naša sugovornica.

Kao mjesto sjećanja na žrtve fašizma, vlast Dotrščinu uglavnom prešućuje ili iz nekog razloga zaboravlja. Dotrščina je, domeće Sandra Sterle, jedna od neuralgičnih točki grada Zagreba, ali i središte mentalne gradske ekologije.

- Stanujem u blizini Maksimira pa mi Dotrščina izgleda kao neki njegov nastavak, ali i njegov socijalni antipod. Živimo u bitno drugačijem vremenu od onoga kada je nastajala antifašistička spomenička baština. Općenito mislim da su mnogi politički konteksti kolabirali i da se na njihovo mjesto guraju različite stare i nove ideologije, pa su mjesta poput Dotrščine zapostavljena ili postavljena izvan dominantnih narativa. Samo održavanje antifašističke spomeničke baštine lako se izreducira u neku protokolarnu estetiku, pa bitnim smatram tu istu baštinu ‘izvoditi’, odnosno (za)pitati se što možemo napraviti s njom, kroz nju ili pored nje u trenutku u kojem živimo - kaže umjetnica.

Dodaje da je jako kritična prema društvu koje negira dijelove vlastite prošlosti, i to ne zbog same te prošlosti, već mnogo više zbog onoga ili onih čija stvarnost biva negirana, gurnuta prema nevidljivom ili nečitljivom, marginalnom, minoriziranom i potisnutom upravo sada.

Trenutno razvijamo audiovodič po Dotrščini za srednjoškolce. Bit će to prvi takav vodič za neko pojedinačno mjesto sjećanja u Hrvatskoj. Na njemu posve volonterski radi niz sjajnih ljudi, uključujući i strane stručnjake – ističe Saša Šimpraga

- To, naravno, proizvodi frustraciju. Demokracija je spor proces koji kada postigne određenu razinu, zahtijeva puno vremena, pažnje i sredstava za održavanje te razine. Demokracija je, nadalje, kao vrt u kojem su segmentirani razni oblici njege i razvoja za sve biljke koje u njemu rastu - ističe Sandra Sterle i otkriva da je njezin rad često naslonjen na estetiku političke traume, koja nije zaobišla ni ovu umjetničku intervenciju s biljkama.

- Većina mojih radova referira se na svojevrsnu traumu u smislu da se nešto dogodilo. Takvu estetiku političke traume koja se može i psihologijski promatrati. To predmnijeva kao da cijeli život pričate istu priču, ali uvijek pokušavate uhvatiti neki novi aspekt ili neki novi način za ispričati je. U radu ‘Oživjeti djeda’, kojim se bavim intenzivno u posljednje vrijeme, dotičem se života i smrti svog djeda, problema reprezentacije privatnog života, dokumenata, fotografija, nadrealnih pripovijesti isprepletenih s drugom fikcijom i činjenicama, rasplitanjem odnosa između djeda i unuke - kaže Sandra Sterle i usput otkriva da dovršava aspekte rada koje je uglavnom snimala 2017. na rezidenciji u švedskom Konstepideminu, a ove ih godine izlaže u New Yorku na izložbi New York Foundation for the Arts, koja se održava od 7. studenoga do 20. prosinca pod nazivom ‘The Principle of Migration’.

No kako stoje stvari s Virtualnim muzejom Dotrščina, autorskim projektom aktivista i publicista Saše Šimprage? Projekt je inicijalno pokrenut 2012. godine u sklopu programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Otada do danas – uz iznimku 2016., kada je Zlatko Hasanbegović imenovan ministrom kulture i kada je ukinuta i skromna novčana podrška projektu – izvode se privremene memorijalne umjetničke intervencije u Dotrščini, u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja koji je i pokrenut s ciljem vraćanja tog spomen-parka u kolektivnu memoriju. Do sada su u njemu izvedeni radovi Saše Šimprage, Davora Sanvincentija, Slavena Tolja, Daniela Kovača, Zorana Pavelića i Gilda Bavčevića. Osim toga, Virtualni muzej djeluje putem privremenih postava u javnom prostoru grada, ali i drugih aktivnosti poput komunalnih inicijativa usmjerenih na obnovu i poboljšanje parka te organizacije godišnje memorijalne utrke u suradnji s Jesenjom ligom Dotka.

Revizionizam je, kaže Šimpraga, snažno obilježio i Dotrščinu, kao i mnoga druga mjesta u zemlji: najprije je gradska služba početkom 1990-ih uklonila kameni informacijski blok na ulazu u park, potom je tzv. Vukojevićeva komisija sve žrtve pripisala partizanima tj. potpuno obrnula narativ, pa Dotrščina nije postala dio protokolarnih i obrazovnih aktivnosti iako se, kako smo spomenuli, radi o mjestu najvećeg masovnog zločina u novijoj povijesti Zagreba.

- Za Dotrščinu već godinama nudimo besplatna vodstva po dogovoru za škole. Odaziva je bilo, ali ne postoji preporuka da se to mjesto obilazi. To je posljedica institucionalnog revizionizma. Mislim da je obrazovni moment ključan u posredovanju ne samo sjećanja, već i u izgradnji sustava vrijednosti koji počiva na uvažavanju, humanizmu i otvorenosti prema drugima i drugačijima, konačno prema svijetu. Mjesta poput Dotrščine mogu imati ogromnu obrazovnu ulogu i nisu važna samo zbog prošlosti, već i zbog sadašnjosti - ističe Šimpraga i domeće da već godinama traže da se na ulazu u park postavi info-karta.

Cilj im je zapravo da kartu postavi Grad Zagreb, a ne da to bude privatna inicijativa. Osim vraćanja Dotrščine u kolektivnu memoriju, zadatak je Virtualnog muzeja doprijeti i do one kulturne i druge javnosti koja o Dotrščini ne zna ništa ili ne zna dovoljno. No zbog institucionalnog ignoriranja, odnosno nemogućnosti dobivanja novčane potpore na natječajima za javne potrebe u kulturi, Virtualni muzej je vrlo ograničen u aktivnostima i daljnjem razvoju.

- Mislim ipak da je kulturna javnost u ovih osam godina, koliko Virtualni muzej Dotrščina djeluje, dobila sliku o mjestu i onome što se tamo dogodilo. S druge strane, u aktualnoj polemici oko planiranog zagrebačkog spomenika žrtvama holokausta niti jedna organizacija nije u javnom diskursu posegnula za Dotrščinom kao mjestom koje je memorijalno, a na kojem su masovno ubijani i zagrebački Židovi i koje se sustavno ignorira. To možda otvara pitanje je li projekt uspješan, ako se mjesta nisu sjetili ni oni koji se time bave - pita se Šimpraga i najavljuje daljnje planove.

- Razvijamo audiovodič po Dotrščini za srednjoškolce. Bit će to prvi takav vodič za neko pojedinačno mjesto sjećanja u Hrvatskoj. Ideju sam dobio u Dokumentacijskom centru za povijest nacionalsocijalizma u Münchenu, koji smo posjetili u sklopu projekta za koji sam odabran putem javnog natječaja, a nositelji iz Hrvatske su Hrvatska udruga nastavnika povijesti i Javna ustanova Jasenovac. Minhenski centar otvoren je 2015., a ako povučete paralelu, u Hrvatskoj znanstveni postav koji bi kroz antifašistički pokret tematizirao traumatično formativno razdoblje moderne hrvatske republike uopće ne postoji. Hrvatska čak nema ni povijesni muzej s nekim općim stalnim postavom, a i pitanje je kakav bi on bio, da postoji. Na vodiču trenutno posve volonterski radi niz sjajnih ljudi, uključujući i strane stručnjake - kaže Šimpraga.

U skladu s takvim aktivističkim optimizmom nedavno su obnovljene sve klupe u spomen-parku. Ranije su u cijelosti obnovljena dva spomenika: šest kristala kipara Vojina Bakića u Dolini grobova i spomenik palim Zagrepčanima Branka Ružića. Kažimo za kraj i da su radovi izvedeni u Dotrščini dokumentacijski višekratno predstavljeni na nizu drugih izložbi. Od recentnijih radova spomenimo ‘Osunčana mjesta’ Zorana Pavelića iz 2017., uvrštena u knjigu koja donosi šezdeset odabranih angažiranih suvremenih umjetničkih praksi u Europi, a objavljena je u Velikoj Britaniji. Neke od radova, poput ‘Ledene kiše’ Slavena Tolja iz 2014., tematiziraju i strani znanstveni tekstovi. Sve navedeno pozicionira Dotrščinu visoko na ljestvici doprinosa borbi protiv zaborava. Tom odabranom krugu pridružuje se sada i umjetnički rad Sandre Sterle.