>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Solidarnost kao folklor

Solidarnost je za većinu poželjna društvena ‘vrednota’. No ono što većina neće jest da ona bude reducirana na puki društveni folklor. Pa ipak, ta načelna želja za solidarnošću – humanitarno nesuvislo ili politički suvislo prisutna – posvuda doživljava nove i nove poraze

Interesantno je koliko sva društva, bez obzira na njihovo trenutno stanje i trendove prema ruiniranosti, i dalje žele zadržati sliku o sebi kao o solidarnima. Sve one identitetske politike koje vladaju civilnim društvom, ali i teorijska produkcija koja ih prati, od akademskog pogona do ‘beskonačne’ ponude projekata, radionica, grupa za samopomoć, propovijedaju kako moramo shvatiti one druge, drugačije. Pa onda ranjive skupine. Vidjeti i brinuti se za žrtve, a ne samo slaviti pobjednike historijskih procesa, koji se uzimaju kao više-manje neminovni. Trebamo pomoći one potrebite.

Puno je u ovom nasumičnom nabrajanju kriterija u igri. Opasno je da ih sve skupa paušalno osudimo, kao zavađajuće. Ta što je loše u pomaganju ženama žrtvama obiteljskog nasilja, nekada ratnim, a sada mirnodopskim izbjeglicama i prognanicima, koji opet kucaju i na naša vrata? Ili, da pređemo na ‘najbitnije područje’ za naš sadašnji i budući opstanak, ono ekonomije. Što je loše u (samo)organiziranju žrtava bankarskih kredita, ovrha i deložacija? Pa ne treba li baš tim ljudima, možda i više od onih koji pate zbog svoga manjinskog identiteta, sada najhitnije pomoći?

Kada bismo nastavili ovo kretanje po površini problema, možda bismo dospjeli i do međusobnih (ne)povezanosti logika raznih ‘isključenja’. I tim presjecima raznih društvenih položaja u koje smo stavljeni ili smo ih (rjeđe) sami izabrali teorija civilnog aktivizma intenzivno se bavi. Tako su, uzmimo najpoznatiji primjer, onaj suodnošenja feminizma i marksizma, žene žrtve patrijarhata, ali ne bez povezanosti sa svojim različitim klasnim položajima. Ili, povucimo baš u mediju srpske manjine ovo pitanje: tko čini većinu u toj manjini? Radnici ili poslodavci? Ili netko treći? Je li put profesionalizacije pojedinih partikularnih identiteta, a kroz organizacije civilnog društva, pa i kroz političke stranke, ujedno i put mogućeg klasnog uspona za one koji se na njega odluče?

Živimo u društvima koja sveprisutnoj viktimizaciji, ideji žrtve po nekom od umnažajućih se principa, ne suprotstavljaju toliko vinovnike te situacije. Dakle naše dželate. Agresore. Klasne protivnike. Više je na djelu antipolitička ideja humanitarizma, pomaganja, samopomoći. Primjerice, mnoga srpska djeca u Hrvatskoj (da li baš kao i hrvatska ili još i više?) ne mogu si priuštiti sve skuplje školovanje. Naročito ono visoko, često i s velikim školarinama. Zato će situiraniji uglednici manjine organizirati dobrotvornu priredbu na kojoj će se prikupljati dobrovoljna sredstva za školovanje barem neke od takve djece. Po sebi to nije loše, ali ne bi li bilo još puno bolje da se predstavnici te manjine u tzv. općoj javnosti zalažu recimo za svima dostupno, javno financirano, besplatno obrazovanje?

O proturječjima kulture milosrđa i svoj vjerskoj bagaži, socijalnoj hipokriziji itd. i sl., koja uz to ide, postoji što u novom zametku, što u starom sjećanju na istinsku društvenu solidarnost, neka rudimentarna kritička svijest. Solidarnost je za većinu poželjna društvena ‘vrednota’. No ono što većina neće jest da ona bude reducirana na puki društveni folklor. U kontratendenciji novog repolitizirajućeg registra to ide sve do većinske prihvaćenosti socijalizma, kao načelno pravednijeg poretka od kapitalizma kakav sada vlada. Ovaj nalaz vrijedi za dobar dio evropskih zemalja, a u nas pogotovo (u prije desetak godina snimljenoj, a sada repriziranoj emisiji ‘Nedjeljom u dva’ s gostom filozofom Milanom Kangrgom za socijalizam se u televizijskoj anketi opredijelilo 82 posto gledalaca).

Pa ipak, ta načelna želja za solidarnošću – humanitarno nesuvislo ili politički suvislo prisutna – posvuda doživljava nove i nove poraze. Istovremeno s opisanim tendencijama tankoćutnosti spram materijalnih, moralnih i drugih nevolja bližnjih, ista ta opća javnost, po drugim nesretnim anketama i ispitivanjima javnog mnijenja, prihvaća ogromne društvene nepravde kao neizbježne. Stara ideja pokojne britanske premijerke Margaret Thatcher da nema alternative (T.I.N.A.) neoliberalnoj globalizaciji prolazi i dalje, ma koliko mogla biti i nepopularnom. Kao da sve ovisi samo o tome kako postavljamo pitanja. Tako je po politbarometru njemačke agencije ZDF iz srpnja ove godine 85 posto ispitanih protiv davanja daljnjih koncesija Grčkoj. I u anketi slovenskih novina ‘Delo’, provedenoj 20. srpnja, na pitanje o mogućem evropskom referendumu o pomoću Grčkoj, odgovor ispitanika je skoro plebiscitarno negativan. U Hrvatskoj takve stvari nitko ni ne ispituje. Dovoljno nam je da iz usputnih naznaka u izjavama premijera Zorana Milanovića vidimo kako je on baš britanski hladan spram svake ideje veće evropske solidarnosti. Ili, uzmimo za Hrvatsku aktualni primjer, onaj povezan s višednevnim slavljenjem akcije ‘Oluja’. Nije li u vapijućoj suprotnosti spram ičega iole poopćivog, u društvu i državi kao organiziranom pomirenju, humanitarna osjetljivost, ma koliko hipokritska, za razne probleme ‘svoga’ naroda i ranjive skupine u njemu, spram potpune nesposobnosti da se, izvan međunarodno organizirane humanitarne pomoći i državno preuzetih obaveza u izgradnji povratničkih kuća, organizira išta humanitarno što bi pomoglo srpskim stradalnicima (civilnim i vojnim) zadnjeg rata? Pritom mislimo na akcije u tzv. općoj javnosti, veće od simboličkog ispisivanja činjenica da te žrtve postoje. Možda da se kao probni balon provede neko istraživanje javnog mnijenja na temu takve moguće pomoći? Možda solidarni humanitarni folklor i tu zaista proradi?

Svi znamo opću dijagnozu. Neoliberalna globalizacija, svim kritičarima usprkos, dalje napreduje i zahvaća društva koja po vlastitim standardima još nije dovoljno ‘strukturno reformirala’. Ona omogućava da se svaka veća lokalna kriza raširi diljem svijeta, te u nekoliko godina svi imamo probleme ‘kao da smo Amerikanci’. Krize se množe, problemi se napuhavaju u mjehure koji onda, različito pogubno za pojedine klase i društva, eksplodiraju. Kapital koji se navodno otrgnuo od nacionalnih nadzora (ipak puno drugačije u državama centra kapitalske moći od stanja u nas na poluperiferiji) kruži planetom, u potrazi za mjestima svoje moguće oplodnje. Društva postaju sve manje demokratskima, svijet rada se brutalizira. Što u takvom svijetu ostaje od solidarnosti, a da nije puki identitetski folklor? Migrante koji uspiju ući u Tvrđavu Evropu treba pomoći. Ali da ne bi ušli, poduzet ćemo mjere poluratnog izvanrednog stanja! Oni, koji su jednaki nama, ako često nisu i bolji od nas, ne zaslužuju prihvatne centre s polulogorskim uvjetima života, već što veću integraciju u društva država u koje dolaze. Ovakve teze prošle bi većinski u svakoj televizijskoj anketi neke moguće buduće emisije ‘Nedjeljom u dva’ na tu temu. Pa ipak, u današnjoj Europskoj uniji 600.000 ljudi zatvoreno je u centre za strance. Koliko su onda te napredne evropske države, s razvijenom humanitarnom kulturom, sada nevine dječice spremile u faktičke zatvore? Hoće li sutra, kada Hrvatska uđe u režim Schengena, i ona sabirati bjegunce iz nekada zajedničke države u nove logore? Pa će jedni Srbi imati pravo na kvote prilikom zapošljavanja u javnim službama, a drugi ‘pravo’ na sabirni logor?

Živimo u pervertiranom svijetu gdje suptilna identitetska zaštita manjina i solidarnost s njima žive ruku pod ruku s do jučer nezamislivim (među)državno organiziranim nasiljem. A što je s međunarodno organiziranom radničkom solidarnošću?

1/1