Nove tendencije u memorijalizaciji djece kao žrtava ratova naslov je tribine koja je jučer održana u sisačkom Kazalištu 21, a koju su organizirali Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska. Sisak je odabran kao mjesto održavanja tribine zbog činjenica da je za vrijeme NDH u tom gradu od augusta 1942. do januara 1943. godine egzistirao ustaško-njemački logor za djecu.

Umjetnica Tonka Maleković je na lokacijama nekadašnjeg ustaškog logora napravila umjetničku intervenciju 'Pukqtine' kojom je željela senzibilizirati lokalnu zajednicu za naslijeđe Drugog svjetskog rata, ali i sačuvati znanje o ovom stratištu kroz priče preživjelih. Ta virtualna site - specific instalacija, koja kroz QR kodove na nekadašnjim logorskim lokalitetima donosi priče preživjelih, govori o, prema procjenama, 5 do 7000 djece, uglavnom s Kozare, Banije i Korduna, koja su bila dovedena u sisački sabirni centar. U samom logoru, odnosno zgradama koje su bile alocirane na više mjesta u gradu, prema procjenama je preminulo između 1100 i 2000 djece.

- Dok sam se bavila ovom temom, suočila sam se s ogromnom nemoći i boli. Kad saznaš priču o dječjom logoru, pojavi se odgovornost. U radu sam se fokusirala na samu metodu koja je suptilna i koja se obraća pretežno mladima – objasnila je vizualna umjetnica Tonka Maleković, dodajući da je virtualni dio rada 'Puqkotine' do sada posjetilo oko 580 ljudi, ali i da tek sada nakon javne prezentacije očekuje veći broj posjetitelja.

Povjesničarka umjetnosti Irena Bekić podsjetila je da je čitav grad bio mjesto prolaska djece iz logora.

- Projekt 'Pukqtine' žrtvama vraća glas, a zajednici sjećanje. Tako grad postaje pozornica na kojoj se iskazuje tragedija i na taj način se iskupljuje. U komemoracijama treba spajati prošlost i sadašnjost, te ih uvjetovati i provjeravati – kazala je Bekić.

Govoreći o samom dječjem logoru, Nataša Mataušić, predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, podsjetila je da je Prihvatilište za djecu izbjeglice u Sisku bilo pravi logor kakvog skoro da nije bilo nigdje u okupiranoj Europi.

- Više od šest godina bavim se akcijom spašavanja djece iz logora Sisak, pokrenutom od strane Diane Budisavljević. Jako mi se teško susresti s fotografijama te djece - rekla je Mataušić i naglasila kako joj se floskula 'da se više nikad ne ponovi' čini besmislenom budući da su se i u posljednjem ratu također počinjeni zločini.

 - Zato je važno komemorirati, obrazovati i educirati našu djecu – dodala je Mataušić.

Na tribini je govorila i Dana Budisavljević, autorica dokumentarnog filma 'Dianina lista' koji je u produkcijskom procesu, a koji se bavi spašavanjem djece iz logora u Sisku.

- Koristim medij koji je najmasovniji i najvidljivi i moram očekivati od filma da bude zaista gledan. Jednom kada saznaš za neki slučaj, dolazi i odgovornost. Dianin dnevnik sam dobila 2010. godine i bila sam jako fascinirana, a onda sam shvatila da apsolutno nitko ne poznaje Dianu Budisavljević. Naime, budući da su preživjeli logoraši u to vrijeme bili djeca, njihovo sjećanje na to razdoblje nije aktivno - kazala je Dana Budisavljević i dodala da nas akcija spašavanja djece uči kako se ponašati kada se susretnemo sa zlom.

Na tribini su govorili i gosti iz Bosne i Hercegovine, predsjednik Udruženja bošnjačkih žrtava rata Izvor Edin Ramulić i umjetnica Elma Selman, autorica projekta ‘I moja bijela traka...’ koji se odnosi na komemoriranje bošnjačkih žrtava za vrijeme rata u Prijedoru. Podsjetimo, u Prijedoru su 31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

- U BiH se žrtve i svjedoci najčešće nalaze u ulozi objekta i jako teško mogu progovoriti o tome što se dešavalo. I moji su roditelji morali nositi bijele trake. Na dan komemoracije sam napravila performans u trajanju od osam sati. Iz zemlje sam vadila trake i stavljala ih u galerijski prostor. Na kraju su se i sami posjetitelji pridružili. Za slijedeću komemoraciju planiram od lego kocaka napraviti privremeni spomenik ubijenoj djeci. Umjetnost otvara lijepi prostor u kojem dijalog može započeti, a memorijalizacija mora trajati – objasnila je svoje akcije Selman.

- Posebno me boli što je većina djece bila dovedeno upravo iz Potkozarja, odakle dolazim. Za vrijeme zadnjeg rata u Prijedoru su djeca stradala iz neposredne blizine i oni koji su pucali u njih najčešće su znali čija su to točno djeca. U knjizi ubijene i nestale djece 'Ni krivi, ni dužni' zabilježeno je stradanje 102 djece, 92 dječaka i 10 djevojčica, a najmlađe ubijeno dijete bilo je staro tek tri i pol mjeseca. Svakog 31. svibnja obilježavamo Dan sjećanja na 'bijele trake', a na 20. godišnjicu zločina pridružili su nam se i mladi pretežno srpske nacionalnosti iz Banja Luke, Prijedora i drugih gradova. Htjeli smo pokazati lokalnim vlastima da ne mogu zabraniti sjećanje i transparente, pa smo školskim torbama ispisali riječ 'genocid?'. Imali smo i instalaciju u kojoj smo koristili bijele vreće da naglasimo broj 226 ubijenih žena i djevojčica i vjerujte mi da nismo mogli naći toliki broj vreća u cijeloj BiH. Zanimljivo je i to da nakon što napustimo lokaciju niko ne dira ostavljene predmete - rekao je Edin Ramulić, koji je kao primjer pozitivne prakse istaknuo spomenik u Konjicu koji je posvećenoj svoj djeci ubijenoj u tom gradu tokom devedesetih.

Važnost ovakvih tribina je u tome da se suprotstavljaju onome što su još rimljani nazivali damnatio memorae ili osuđivanje sjećanja. Iako Republika Hrvatska svoje tekovine duguje tekovinama antifašističke borbe, nasilno uklanjanje antifašističkih spomenika nakon posljednjeg rata i tretman vlasti prema komemorativnim praksama pokazuje da spomenici žrtvama fašističkog i ustaškog terora za neke i dalje predstavljaju neželjeno sjećanje, pa je pitanje pravog načina komemoriranja zločina danas aktualno političko pitanje.