Jedan od rijetkih preostalih proizvoda kojeg u Hrvatskoj još nije pomanjkalo jest smeće ili, u boljoj varijanti, otpad. I automatski se oko te robe – s oduzetom vrijednošću, doduše, umjesto dodane – neprestano zbiva koješta, u političkom i mnogom drugom smislu. Najnoviji primjer osigurale su nam zagrebačke gradske vlasti donošenjem Plana gospodarenja otpadom (PGO), krajem prošlog mjeseca. Točnije, gradonačelnik Milan Bandić koji je osigurao ranije naizgled prokockanu većinsku podršku Gradske skupštine.
Još od zime potrajalo je natezanje u Ćirilometodskoj ulici, pa se u medijima dalo čuti kako Hrvatska i dalje ne slijedi moderne principe kružne ekonomije s otpadom kao skupom iskoristivih sirovina. Ulog pritom nije predstavljala samo upotrebna vrijednost i ekološki rizik u slučaju neprimjerenog tretmana kao što je spaljivanje ili zatrpavanje. Opipljiviji dio iznosio je 25 milijuna kuna iz EU-fondova dostupnih Zagrebu jedino uz navrijeme izglasan PGO. HDZ i Neovisni za Hrvatsku stoga su se u Gradskoj skupštini najprije izmotavali i recitirali obavezne figure o javnom interesu. ‘Pitanje gospodarenja otpadom je i ultimativno etičko pitanje’, kazivala je tad skupštinarka Bruna Esih, ‘odnosno pitanje odgovornosti prema drugom čovjeku i prirodi.’
Gradonačelnik se ne ustručava trampovski izvaliti da Zagrepčani odvajaju 35 do 38 posto otpada. To mu omogućuju grubo frizirani podaci, iako je dobro poznato da se ne odvaja ni desetina
No sve i da se Zlatko Hasanbegović pokazao inkarnacijom samog poglavice Seattlea, zagrebački gradonačelnik postavio je ubrzo sve na svoje mjesto. ‘Otpad je biznis, samo moramo to shvatiti’, izgovorio je Bandić u pauzi između dva glasanja o PGO-u. I tako nam skrenuo pažnju na suštinu onoga što se u Zagrebu i Hrvatskoj događa s tom problematikom. Jer neobaviješten promatrač mogao bi inače pomisliti da ovdje žive sve sami degenerici koji se posve lagano adaptiraju na užase poput Karepovca, Jakuševca, Marišćine.
Ali ne, ovdje živi biznis, a kad je posrijedi otpad, njegovo ime je – biznisa, ne otpada – Petar Pripuz. Sagleda li se pitanje gospodarenja otpadom iz perspektive biznismena koji preko grupacije CIOS drži sektor kao svoje leno, puno toga biva jasnije.
- Bandić i Pripuz imaju više nego tipičnu poslovnu vezu, o čemu svjedoče i nadimci kojima se međusobno oslovljavaju – Leopard za Bandića, Kondor za Pripuza, koji su isplivali u snimkama međusobnih razgovora objavljenim u medijima, vezano uz USKOK-ovu optužnicu - rekao nam je o uspješnom dvojcu Tomislav Tomašević, gradski zastupnik stranke Zagreb je naš! i jedan od osnivača Instituta za političku ekologiju.
Tomašević podsjeća na optužnicu iz koje je u medije isplivala tako pitoreskna bliskost dvojice suradnika; međusobna, kao i sa životinjskim carstvom. USKOK tereti Bandića i Pripuza, između ostalog, za namještanje posla za odvoz glomaznog i ostalih vrsta otpada 2013. godine. Time je Grad Zagreb navodno oštećen za više od dva milijuna kuna, no optužnica još nije potvrđena u tim točkama.
- Ipak, potpuno je nevjerojatno da u takvim okolnostima, prije samo nekoliko mjeseci, opet tvrtka obitelji Pripuz na javnom natječaju dobije, a na temelju samo jedne tj. njihove ponude, posao skupljanja glomaznog otpada u Zagrebu - kaže Tomašević, dodajući kako Pripuzove tvrtke zbrinjavaju i staro željezo u glavnom gradu RH, prema podacima Zagrebačkog holdinga, ‘no prava zlatna koka bila bi kad bi on preuzeo i prikupljanje komunalnog otpada, umjesto gradske tvrtke Čistoća’.
- Gradska vlast je još 2013. godine najavljivala privatizaciju Čistoće i raspisivanje natječaja za koncesiju, a upravo obitelj Pripuz vrši među ostalim i uslugu prikupljanja komunalnog otpada u oko 60 općina i gradova širom Hrvatske - riječi su našeg sugovornika koji najavljuje nastavak žestoke političke borbe da Grad Zagreb zadrži sustav gospodarenja otpadom u javnom vlasništvu.
- Jer riječ je o strateški bitnom sektoru za funkcioniranje grada - zaključuje on - i ne trebaju nam ucjene privatnika i scenarij koji smo vidjeli u Italiji.
Naime, u Italiji se više puta pokazalo kako to izgleda kad sektor ugrabe tzv. kontroverzni poduzetnici koji svugdje po svijetu preferiraju unosno gospodarenje otpadom. Nešto je slično zasmrdjelo i kad je posrijedi zagrebački PGO, makar formalno zadan nacionalnom strategijom gospodarenja otpadom i europsko-unijskim okvirom s kružnom ekonomijom u prvom planu. PGO je u Gradskoj skupštini najprije pao, još u travnju, zbog mobilizacije žitelja Podsuseda, kvarta na sjeverozapadnom rubu Zagreba. Bandićev kabinet zacrtao je gradnju reciklažnog pogona za potencijalno opasni građevinski otpad usred tog naselja. I to pod krinkom sanacije tamošnjega starog klizišta Kostanjek, najvećeg u Hrvatskoj, na prostoru bivše cementare.
Baš tamo bila su u međuvremenu određena postrojenja Pripuzovih tvrtki, da bi grad 2004. godine otkupio dotično zemljište za 55 milijuna kuna. Ali, nedavno se ispostavilo da su čestice na kojima se planira gradnja, i dalje ubilježene na CIOS i sestrinske subjekte. Do nas potom dolazi informacija – koju nismo stigli službeno provjeriti – kako je Grad Zagreb ipak naknadno otkupio i taj dio nekadašnje cementare, što iz nekog razloga još nije provedeno u zemljišnim knjigama.
Bilo kako bilo, Milan Bandić naglo odustaje od Podsuseda i još poneke od osjetljivijih točaka PGO-a te ubrzo Gradskoj skupštini potura novi PGO. U jednoj radijskoj emisiji gradonačelnik će spomenuti Jankomir kao novu lokaciju za drobilice građevinskog otpada. Koji bi se valjda dovozio iz svih dijelova Hrvatske, baš kao što bi Grad Zagreb ubuduće prihvaćao otpad iz čitave Zagrebačke županije. Ali činjenica je da je Jankomir već opterećen jednim pogonom za preradu otpada, dakako Pripuzovim. U blizini se osim toga nalazi vodozaštitna zona, pa i vodocrpilište, dok je veoma neizvjesno koliko bi npr. azbesta završavalo u drobilicama. Reciklažu, s odvojenim prikupljanjem u domaćinstvima, ne spominje ozbiljno više nitko izuzev Zelene akcije ili Uzora iz Resnika.
Ustvari, spominje to i Bandić, na svoj način, što pomalo podsjeća na urnebesna njegova rješenja biciklizacije Zagreba. Kao što su naglo ocrtane biciklističke staze u tome gradu izazvale podsmijeh i zgražanje, zbog nakaradne alibi-izvedbe s više novogeneriranih problema nego olakšanja, tako je i s otpadom. Gradonačelnik se ne ustručava ni trampovski izvaliti da Zagrepčani odvajaju 35 do 38 posto otpada. A to mu omogućuju izvjesni grubo frizirani podaci, iako je dobro poznato da se ne odvaja niti desetina upotrebljivih materija iz miješanog smeća u kućanstvima, kamoli više od trećine. Stručni koncepti, poput onih Slavena Dobrovića i Stanka Uršića, ostaju za to vrijeme u sjeni, pa iz smeća i dalje cvate dobro podržavan biznis.
Unekoliko Petar Pripuz, očito, vlada i smećem i Zagrebom, ili barem njegovim gradonačelnikom i dijelom vrijednih resursa. Pa i ostatkom Hrvatske, u značajnoj mjeri, kao što nam je Tomislav Tomašević već skrenuo pažnju. Pripuz se pojavio i na marginama nedavne afere Piškornica, koja je pukla na prenaglašenoj pohlepi direktora tog javnog odlagališta pokraj Koprivnice, dospjelog pod privatnu upravu.
Prisjetimo se: Mladen Jozinović je tad sebi isplatio bonus od milijun kuna, vodeći se jednostavnom logikom da je povećao promet deponija. Spremao se on i na još više od toga, ako bi prikupljao smeće u većem dijelu Hrvatske, jer tome i stremi sadašnji koncept gospodarenja otpadom. A on se temelji na okrupnjavanju centara za djelomičnu obradu, umjesto suvremene detaljne reciklaže, pritom što bliže mjestu njegova nastanka. Jozinović je u medijima prepoznat kao suradnik Petra Pripuza, što nikoga nije iznenadilo, ima li se na umu kakvu mrežu za preuzimanje smeća i sekundarnih sirovina ima poduzetnik zvan i ‘hrvatski kralj otpada’.
Kružna ekonomija donijela bi deset puta više radnih mjesta negoli spalionice i 24 puta više nego deponiji; u Hrvatskoj se danas baca oko 200 tisuća tuna papira i kartona godišnje, ili približno 120 milijuna kuna. Ali svi nonsensi na koje se u Hrvatskoj nailazi tim povodom krajnje su racionalni ako ih promotrimo u svjetlu jednog monopola. Za centre gospodarenja otpadom predviđeno je izdvajanje 1,6 milijardi kuna u petogodišnjem razdoblju. S obzirom na proporcije djelatnosti i sve jače otvaranje prostora za tzv. javno-privatno partnerstvo, kako se lijepo naziva parazitiranje na resursima opće zajednice, Pripuzov je interes očigledan.
Kružna ekonomija donijela bi deset puta više radnih mjesta negoli spalionice i 24 puta više nego deponiji; u Hrvatskoj se danas baca oko 200 tisuća tona papira i kartona godišnje, ili približno 120 milijuna kuna
Nema veze što je projekt velikog centra Marišćina kod Rijeke, recimo, neslavno propao čim je otvoren. A otvoren je lani za 36 milijuna eura, od čega je 70 posto dobiveno iz EU-fondova. Marišćina se kompromitira činjenicom da nije u stanju izvesti održivi ciklus proizvodnje goriva iz otpada, odnosno dovoljno goriva dovoljne kvalitete. I sve je to već ranije bilo najavljeno, ali se nije slušalo, jer onima koji odlučuju nije to ni bilo važno, upravo kao što se ne sluša ni danas.
Za ilustraciju može poslužiti čuveni primjer Mihaela Zmajlovića, bivšeg gradonačelnika Jastrebarskog i ministra zaštite okoliša. Dok je još bio u Jaski, koncesiju za odvoz otpada dobila je tvrtka Eko-Flor u vlasništvu Petra Pripuza. Građani su se uskoro susreli s problemima u vidu ovrha i poskupljenja usluge, ali Zmajlović se nije dao smesti ni na novoj funkciji u Vladi. Tamo je, kao što je poznato, dospio kad su Zoran Milanović i Radimir Čačić pomeli Mirelu Holy zbog njezina protivljenja štetnom interesu krupnog kapitala naspram javne dobrobiti. Pripuz je tad i pohvalio Zmajlovića s kojim će odmah naći zajednički jezik, dok se na Holy požalio. Ako uopće treba reći, istodobno je napušten i netom začeti koncept okretanja Hrvatske kružnoj ekonomiji.
Mirela Holy danas više ne živi pod prijetnjama da će sama biti reciklirana, ili tome slično, kao što je bio slučaj čim je najavila reformski zaokret. Otpad se i dalje nesmetano nereciklira, a ona primjećuje da Pripuzov monopol nastavlja bujati, sa svim pripadajućim simptomima.
- Nije to nipošto samo Zagreb, bez obzira na Bandića. Prije par mjeseci vidjela sam da je Pripuzova obrana u slučaju Agram, kao argument da nije bilo pogodovanja od Grada Zagreba, iznijela podatak da su s Ministarstvom obrane sklopili još povoljniji aranžman - rekla nam je Holy.
- U sustavu gospodarenja posebnim kategorijama otpada željela sam ukinuti sustav koncesija na koji su zakačeni veliki igrači. Oni grčevito brane stečene pozicije, dok je moj plan bio da uvedemo trgovanje putem obvezujuće i efikasne burze otpada. To je jedini način da se kontrolira put otpada koji je ionako postao roba na tržištu, jer se nadzor preko Fonda za zaštitu okoliša pretvorio u jasno pogodovanje biranima - kaže bivša ministrica zaštite okoliša.
Potom opisuje da drugdje u Europi za tu svrhu postoje tzv. recovery organizacije, profitne ili neprofitne, u kojima su okupljeni svi akteri procesa, od transportera i reciklažera, do predstavnika lokalnih vlasti i građanskih udruga.
- Ministar bi ostao samo regulator koji verificira godišnje ciljeve, a organizacija bi plaćala penale ukoliko ih ne bi ispunila. No tu je nastala konsternacija. Naravno, moćnim igračima ne odgovara red, jer fond danas koncesije dijeli veoma netransparentno. Primjećujem da ponekad neka tvrtka koja ima sve uvjete ne dobije koncesiju, ali da od nadležnih ne dobije ni argumente zbog čega je otpala iz natječaja. Tome se mora stati na kraj ili ćemo se zauvijek baviti kriminalom kao okosnicom te djelatnosti. Zato mi je jedan agent tajnih službi, još dok sam bila ministrica, i rekao da bi ‘malo usporio’ na mome mjestu - dodaje Mirela Holy.
Zasad su povlašteni biznismeni tako stali barem njoj na kraj, a stjecajem okolnosti riješili su se i Dobrovića, nesvakidašnje progresivnog sektorskog ministra. Kako će Hrvatska u takvim okolnostima realizirati minimalnih 60 postotaka odvojeno prikupljenog otpada do 2030. godine, kao što nalaže Bruxelles, uopće nije jasno. U redu, izuzev možda nekolicini prominentnijih pojava kao što je Milan Bandić koji, s obzirom na sadašnji ritam, opasno prijeti da dotad nadvisi i 100 posto, jer s tim smećem danas zaista više ništa nije nemoguće.
