>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Spas ljevice

Važna je nada što je raspiruje čudesni elan rabljenih političkih figura, onih što će nakon uzaludne konzumacije vlasti, umjesto da kažu: ‘Moram saditi luk’, odlučiti da moraju spasiti ljevicu

Priznajem da vrlo nevoljko pišem o palim moćnicima. Sućut prema tim izgubljenim dušama, ljepljiva i gnjecava poput želatine, do te mjere uneredi kritički aparat da je ovaj u stanju proizvesti samo buketić snuždenih krizantema, ako i to. Malo što tako indisponira kao suočenje s ljudskim i političkim ostacima posrnulih nositelja vlasti, s nijemom dramom skrhanih karijera. Ukoliko mi baš krene, uspjet ću tim povodom iscijediti iz sebe poneki tugaljivi fragment, ali nikako kompaktan tekst.

U slučaju dr. Lignjoslava Josipovića, srećom, sve je drugačije. Nakon gubitka izbora on djeluje vitalniji nego ikad, oči mu se cakle od idealizma, grudi nadimaju od borbenosti, dlanovi su stalno uz ulaštene drške koltova, pa se čini da je donedavnog predsjednika tek politička smrt vratila u život. Može biti da je upravo pri padu s vlasti u njemu nešto kvrcnulo, da se dogodio nekakav bio-revolucionarni poremećaj, što je rezultiralo zbilja začudnim fenomenom, kao kad hitneš otežali leš s vrha zgrade, a ovaj po sudaru s tlom skoči na noge lake, podigne obje stisnute pesnice u zrak i proglasi se vođom nove ljevice.

Kako god bilo, dr. Lignjoslav Josipović ispunjen je vizijama, strašću i energijom o kakvima nije mogao ni sanjati dok je u balzamiranom stanju odrađivao petogodišnji državnički mandat. Javni je prostor toliko nakrcan njegovim porukama, inicijativama i svježim idejama da postoji osnovana bojazan kako bi po prisutnosti u masovnim medijima (minutaža na televizijskim ekranima, plus kvadratni decimetri na portalima, plus količina izjava po stranici dnevnoga tiska) mogao ugroziti čak i dugogodišnji primat svenazočnoga i polivalentnog Žarka Puhovskog.

To bi, opet, bio gotovo nezamisliv podvig. Dežurni analitičar svih zbivanja u suvremenoj Hrvatskoj – od parlamentarnih izbora do meteoroloških promjena – o tome će zasigurno povesti računa. Imajući u vidu egzibicionistički raspoloženu konkurenciju, kao i smanjenje putnih troškova, navodno je već donio odluku da uopće ne napušta zgradu Hrvatske radiotelevizije. Svjedoci se kunu da je nedavno, za potrebe emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska’, Puhovski pred kamere iskočio direktno iz vreće od usisivača, gdje je proveo noć nakon što ga je čistačica pokupila zajedno s prašinom poslije večernje televizijske debate.

Josipović pak uz intervjue, izjave, paradne šetnje zagrebačkom špicom i redovita sudjelovanja u kontakt-emisijama, vrijedno ispisuje glazbeno-političku kolumnu na portalu Autograf.hr, žanrovski podešenu tako da se na nositelje štetnih društvenih tendencija obruši muzikom i motikom, a sličnim se autorskim prilozima javlja i u drugim medijima. U zadnjem od tih uradaka je pobunjene ustašofile iz Savke 66 – koje je prije svega nekoliko mjeseci službeno posjetio u njihovu centralnom šatoru, rukovao se s poglavicama, bolećivo klimao glavom i s puno pijeteta saslušao žive izvedbe veteranskog bluesa – nazvao ‘uličnim pučistima’ koji ‘pljuju u lice pravnoj i demokratskoj državi’, dok kukavička vlast nema muda da ih pomete s javne površine, iako su tamo nelegalno, podižu šatore, pale logorske vatre i čine razne druge opačine.

U velikome intervjuu Jutarnjem listu pokušao je publici približiti motive i strategiju svoje ofenzive, koji su, razumljivo, u interesu općega dobra, lišeni bilo kakvih ambicija sebične prirode: ‘Kao svoju glavnu zadaću vidim očuvanje građanskih vrijednosti i Hrvatske kao demokratske i socijalne države te promociju jedne nove generacije političara.’ Novinarka kritički pita: ‘Dakle, promocija društvenih vrijednosti. Na koji način?’ Josipović kritički odgovara: ‘Kao prvo, vrlo ću aktivno biti u medijima…’

U ‘novu generaciju političara’ iznošeni državnik očigledno ubraja i sebe, pa je dakle dužan promovirati svoju društveno-odgovornu osobnost, ‘aktivno biti u medijima’, i to u interesu građanskih, demokratskih i socijalnih vrijednosti hrvatske države, što bi onda moglo značiti da ‘nova generacija političara’ nije rezervirana za nekakvu neiskusnu mladež, već je ona ‘nova’ zato što će donijeti stanovite postmortalne kvalitete, što će je činiti oni kojima se morala dogoditi politička smrt da bi započeli aktivan politički život, s važnom napomenom da je taj život potpuna negacija života koji je smrti prethodio.

Odatle vjerojatno i mesijanska odvažnost sadržana u naslovu intervjua: ‘Moram spasiti ljevicu, ali to ne mogu sa SDP-om!’ Može li prodornije? Spašavanje hrvatske ljevice zaista djeluje kao neizrecivo zahtjevna misija, možda čak jednako teško ostvariva kao i sustizanje Žarka Puhovskog po broju medijskih nastupa u minuti: to je kao da vadiš iz mora davljenika koji ne postoji, a nije sigurno da postoji i more.

Ipak, dr. Lignjoslav Josipović, obdaren riješenošću Izabranog, ne priznaje nemoguće zadaće. Mission is possible, smatra. ‘Nije mi cilj spašavanje SDP-a, nego spašavanje lijevog i građanskog svjetonazora’, veli, a ako taj lijevo-građanski svjetonazor, kojeg u SDP-u pouzdano nema, ne podupire nijedna od aktualnih stranačkih formacija, ‘možda ću je sam stvoriti’.

To je moment kada vrijedi baciti oko na kontekst, uz labavu pretpostavku da onaj davljenik ipak postoji i da u bolnim grcajima tone ka morskome dnu vapeći za spasilačkom službom.

Naime, što je to s hrvatskom ljevicom da je odgovoran čovjek ne može spašavati dok je na vlasti, nego tek kada se skloni u aktivistički milje opozicije? Zašto izbaviteljski poriv nastupa tek po gubitku političke moći, nakon izbornog smaknuća, kada se odgovoran čovjek hitro reinkarnira u pripadnika ‘nove generacije političara’, neku vrsta zombija s revolucionarnim potencijalom? Izgleda da, dok boravi na tronu, odgovoran čovjek ne može biti ni ljevičar, a kamoli spasilac ljevice, te da je razvlaštenje nužna pretpostavka za njegovu ideološku stabilizaciju i usklađivanje političkih postupaka s političkim uvjerenjima. Što je tome razlog?

Može biti da se radi o nepoznatom tipu zaraze. Možda su vladarske odaje okužene nekakvim mutiranim verzijama virusa i bakterija, koje koordiniranim udarima napadaju ljevičarski politički metabolizam tako snažno da ovaj istoga trenutka osjeti potrebu neumjereno hvaliti Franju Tuđmana, ili mu redovito obilaziti grobno mjesto, ili obogaćivati kolekciju mitova o ‘Domovinskom ratu’, ili prostrijeti crveni sag i klečeći dočekati nacionalne heroje iz Haaga, ili prirediti državno primanje za kordon generala koje je tvoj prethodnik umirovio zbog pučističkih aspiracija, ili se udvarati šovinističkoj avangardi iz Savske ulice, ili smijeniti svoga savjetnika zbog pomanjkanja hrvatstva, ili napasti novine nacionalne manjine s optužbom da ugrožavaju nacionalnu većinu…

A kada jednom iskorači iz toga legla zaraze i pročisti organizam, kada crvena krvna zrnca slobodno prokolaju žilama i ostvare brojčanu nadmoć nad onima bijelim, sve se stubokom mijenja: ne samo što u njemu iznova zaživi nepatvoreni ljevičar, nego stasa mesija glavom i gardom, srpom i čekićem, veliki spasilac ‘lijevog svjetonazora’ pred kojim će kompletan kapitalistički sustav sa svojim bezdušnim mehanizmom eksploatacije zadrhtati od straha. Potrebno je samo da prevratnički subjekt ima nešto kraće pamćenje, nešto deblji obraz i nešto duži termin u televizijskome prajm tajmu.

Bila dakle u pitanju bolest ili ne (u nedostatku točne dijagnoze možemo je zavoditi kao opportunismus hystericus), važna je nada što je raspiruje čudesni elan rabljenih političkih figura, onih što će nakon uzaludne konzumacije vlasti, umjesto da kažu: ‘Moram saditi luk’, odlučiti da moraju spasiti ljevicu. Možda je tek korisno pomoliti se bogu i osujetiti mogućnost da iznova prelaze s riječi na djela, naime da demonstriraju mrtvu prirodu svojih životnih načela.

Bude li na taj način izbavljena, hrvatska ljevica će bez sumnje profitirati. Ako ništa drugo, desničari će je izložiti likujućoj kletvi: Jebo ti spas mater!

1/1