>

novosti logo

Kultura Kultura

Spomenička lastika

Dio struke i javnosti ustao je protiv novog Natječaja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, koji će provesti HDLU. ‘Iza toga se evidentno krije potreba da se žrtve izjednače’, ocjenjuje Tihomir Milovac

Da bude jasno, ova priča počinje još devedesetih, ali kao njezin rođendan možemo uzeti 23. kolovoza 2013. godine, još za SDP-a, kada su svi predstavnici tadašnje vlasti obilježili Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima i posjetili Jazovku, gdje su partizani nakon bitke za Krašić 1943. bacili oko 250 ustaša, i još toliko u svibnju i lipnju 1945. godine, a zatim Jadovno, gdje je u samo nekoliko mjeseci ubijeno par desetaka tisuća ljudi i gdje je 1991. srušeno spomen-obilježje stradalima. Novosti su o takvom načinu obilježavanja Europskog dana sjećanja već tada pisale. Iste 2013. godine u prosincu na području Tupale – Sinac otkriveno je prvo spomen-obilježje koje je Republika Hrvatska, temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, donesenog 2012., postavila u znak sjećanja na žrtve poslijeratnog razdoblja i gdje se izrijekom spominju ‘žrtve komunističkog režima’.

U zrelim i odgovornim društvima spomenici se koriste kao oruđa društvenog pomirenja. S obzirom na metode donošenja ovog natječaja i na niz praznina u njemu, može se otvoreno tvrditi da on za cilj nema pomirenje – ističe Antonio Grgić

Pravni okvir za donošenje ovog zakona predstavljaju Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima koju je 2006. donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe i Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu koju je 2009. izglasao Europski parlament, o čemu je nedavno pisao novinar Lujo Parežanin na portalu Kulturpunkt. Posljednjih godinu dana aktivirao se i rad Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, koje donosi strategiju provođenja zakona, a broj potencijalnih grobnica iz rata i poraća popeo se u pet godina s 82 lokacije na njih 963. Nedavno je pak raspisan novi Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja: objavilo ga je Ministarstvo branitelja koje je zaduženo za provođenje zakona, a provest će ga Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU).

Na natječaj su reagirali struka, javnost i pojedinci koji su apelirali na strukovnu udrugu i članove žirija i pozvane autore, među kojima ima istaknutih i kvalitetnih umjetnika, da naprosto ponište natječaj.

- Problem svih liberalnih stranaka u Europi je taj da su ozbiljno popuštale pod pritiskom desne politike. Izjednačavanje žrtava se odjedanput počelo podrazumijevati kao normalno, jednako su vrijedne partizanske i ustaške žrtve. Iza toga se evidentno krije potreba da se žrtve izjednače i moje pitanje je možemo li onda očekivati da će se jedan takav spomenik možda postaviti u Jasenovcu i na nekom od stratišta poražene ustaške vojske. Hoće li to biti isti spomenik s istim tekstom? Mislim da je to velika uvreda žrtvama koje su stradale od nacista i ustaša jer riječ je o režimima koji su programski radili protiv ljudskih sloboda i tu prije svega treba napraviti razliku - kaže Tihomir Milovac, povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji smatra da svi oni koji preferiraju neku lijevu opciju neće biti zadovoljni ovakvim natječajem.

- Zašto smo onda porušili preko tri tisuće obilježja koja su bila podignuta nakon Drugog svjetskog rata i kojima su obilježene žrtve nacista i fašista? Vratimo onda te spomenike koji su legitimna obilježja stradalima u Drugom svjetskom ratu. Društvo bi pokazalo da je zrelo ako bi se vratio Bakićev spomenik u Kamenskoj za koji znamo da ga je srušila upravo naša hrvatska vojska, a ne neka druga, neprijateljska - dodaje Milovac.

Udruženje hrvatskih arhitekata odbilo je provesti spomenuti natječaj, što je posebno zanimljivo jer je upravo UHA prošle godine pokušala stvoriti jednu interdisciplinarnu jezgru koja bi na osnovu spomeničkih praksi od devedesetih do danas detektirala glavne trendove oblikovanja javnog prostora uklanjanjem i postavljanjem spomenika, iščitala rezultate toga u javnom prostoru i pokušala ponuditi optimalna rješenja u demokratskom korištenju javnog prostora kao javnog dobra.

- Kada zrela društva govore o društvenom sjećanju i memorijalizaciji mrtvih, govore o tome vrlo tiho i s pažnjom, to je preduvjet uspješnog društvenog dijaloga kada se radi o bolnim temama – govoriti tiho i slušati sugovornike. Jer spomenici mogu služiti kao točke mira, kao mjesto pomirbe ili pak mjesto sukoba. U zrelim i odgovornim društvima spomenici se koriste kao oruđa društvenog pomirenja, posebno u slučajevima kada je društvo tako podijeljeno kao što je to naše. Društvena i politička rasprava i promišljene spomeničke prakse mogu pomoći izlječenju u traumatiziranim i podijeljenim društvima. Nemoguće je iz teksta ovog natječaja decidirano iščitati njegove ciljeve, ali s obzirom na metode donošenja i na niz praznina u natječaju, kao o kakvom se spomeniku svim žrtvama radi, o kojim se totalitarnim režimima radi, na kojim lokacijama će biti postavljen, može se otvoreno tvrditi da ovaj natječaj nema za cilj pomirenje niti da za cilj ima dijalog - objašnjava Antonio Grgić, arhitekt i autor više javnih plastika.

hdlu i ovime pokazuje ne samo odnos prema žrtvama ustaškog režima, već i prema naslijeđu antifašističke spomeničke plastike, uništene u posljednjem ratu, a potom izručene zaboravu i čak negaciji – kaže Aneta Vladimirov

- Prije mi se čini da s ideološkom instrumentalizacijom spomeničkih praksi podgrijavamo jedan kontinuirani građanski rat, u kojem borba protiv totalitarizma može postati uvod u nove oblike totalitarističkog ponašanja čiji je prvi preduvjet lažna deideologizacija. Ta deideologizacija zapravo ima za cilj ideološko samoubojstvo Republike Hrvatske koje će ostaviti brisani prostor za već viđene i propale političke ideje. Kompromiserstvo političke elite koja dopušta takvu situaciju već dolazi na naplatu svima nama kroz urušavanje društva kojem svakodnevno svjedočimo - dodaje Grgić.

Osim Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj između Pakraca i Požege, u Hrvatskoj je uništeno oko tri tisuće drugih spomenika NOB-u. A ideja miješanja kostiju različitih žrtava uopće nije nova – nastaje još za vladavine Franje Tuđmana, kada se počelo javno govoriti o miksanju kostiju partizana i ustaša.

- Takva ideja postoji još od Franje Tuđmana i smatrali smo je za Hrvatsku apsolutno neprihvatljivom. Jedna je stvar podizati spomenik žrtvama, a druga izjednačavati ideje koje su do žrtava dovele. U ovom slučaju stvar je posve jasna. Zna se tko je bio zločinac i tko je na osnovu rasnih zakona zagovarao istrebljenje određenih grupa ljudi. Od ranih devedesetih do danas, dakle skoro trideset godina, ovakvim se postupcima i falsifikatima pokušava izjednačiti najmračniji dio hrvatske povijesti s najsvjetlijim. Naravno da nemamo ništa protiv da se označe mjesta gdje su ljudi stradali na kraju rata, jer u ratovima stradaju i nevini - kaže Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH.

- Zajednički spomenik ne znači ništa, jer kada podižete spomenik palim borcima NOB-a, podižete spomenik hrabroj odluci da se u ide u borbu onda kada su izgledi za pobjedu bili nikakvi, a za stradanje veoma veliki. Spomenik ne možete od toga barem dijelom odmaknuti. Isto je tako i s drugom stranom, možete podignuti spomenik nevinim žrtvama, ali ga teško možete odmaknuti od jedne ideje. Podizanje spomenika općenito žrtvama je ideja kojoj se trebalo usprotiviti i Antifašistička liga imat će slične argumente protiv toga. Franco je svojevremeno rekao objašnjavajući sličnu ideju da su svi oni pali za Španjolsku. Slična je stvar i ovdje: o Hrvatskoj se govori kao o nekakvoj nadnaravnoj trajnoj vrijednosti. Tipično je za nacionaliste da naciju i državu glorificiraju kao vrijednost samu po sebi, za razliku od ljudi kojima su sloboda, ravnopravnost i pravednost vrijednosti za koje će se zalagati i boriti. Takvom izjednačavanju se treba protiviti jer se time potiru ove bitne vrijednosti - dodaje Pusić.

Zatražili smo i očitovanje HDLU-a koji okuplja pretežno zagrebačke umjetnike i koji ima pravnu osobnost drugačiju od sličnih udruženja u drugim hrvatskim gradovima, ali koji sebe smatra najvećom strukovnom organizacija koja redovito provodi natječaje iz javne plastike.

- Cilj HDLU-a u predmetnom natječaju jest optimizirati umjetničku izvedbu spomen-obilježja koje se predviđa postaviti na veliki broj lokaliteta diljem RH te zaštititi poziciju likovnih umjetnika. Isti natječaj proveden je 2013. godine, kada je odabrano rješenje arhitektonskog studija postavljeno na tri lokacije, od kojeg se odustalo iz niza razloga. Razlozi odbijanja suradnje koje u svibnju 2018. navodi UHA prema naručitelju tiču se isključivo zaštite pozicije arhitektonske struke pa tako UHA konstatira da je ‘natječaj uspješno proveden prema strogim kriterijima i na njemu su pobijedili kvalitetni autori mlađe srednje generacije’, potom da su ‘realizirana tri spomen-obilježja koja Udruženje hrvatskih arhitekata ocjenjuje kao vrlo uspješna ostvarenja’ te da ‘odabrano rješenje uspješno komemorira tragične događaje, označava mjesta na kojima su postavljeni kao posebna i jedinstvena te da je pri tome njihova formalna i prostorna kvaliteta doprinos suvremenoj arhitektonskoj kulturi’. Valorizacija političkih postavki nije u domeni djelatnosti HDLU-a - kaže nam Ivana Andabaka, ravnateljica HDLU-a koja dodaje da se natječaj temelji na već spomenutom zakonu i europskim rezolucijama.

Antonio Grgić ne želi komentirati ovakve tvrdnje HDLU-a smatrajući da se time razgovor o postavljanju spomenika prenosi na prividni cehovski sukob koji zapravo ne postoji, a ‘ključna stvar ovog natječaja nije pitanje prvenstva ceha, već društveno-političkog oblikovanja stvarnosti i naše zajedničke odgovornosti prema čitavom društvu’.

Dosadašnje rješenje koje potpisuje arhitektonski studio x3m izgleda nije prikladno, ali ostaje nejasno zašto se spomenuti natječaj ponavlja. Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća smatra da ‘HDLU i time pokazuje ne samo odnos prema žrtvama ustaškog režima, već i prema naslijeđu antifašističke spomeničke plastike, uništene u posljednjem ratu, a potom izručene zaboravu i čak negaciji’.

- Postavljanje ovakvog spomen-obilježja završni je čin dugogodišnje politike povijesti u kojoj ne samo Drugi svjetski rat već cijelo dvadeseto stoljeće u Hrvatskoj visi o niti ratnog sukoba devedesetih na području Jugoslavije. Činjenica da je strukovna organizacija podržala takav čin svakako ukazuje na to da što se o višim zonama odgovornosti govori, to je nedostatak integriteta veći. Građani su tu puno hrabriji, a kudikamo manje zaštićeni - kaže Lalić.

Dakle, zakon iz 2012. i natječaji proizašli iz njega predstavljaju pokušaj ideološke neutralizacije spomenika i poravnanja zločina holokausta, genocida i odmazde. Politike pamćenja uvijek su povezane s ideologijom, a očuvanje sjećanja na stradale žrtve, što je cilj koji se navodi u propozicijama novog natječaja, teško je ostvariv jer već nedostaje na tisuće spomenika žrtvama fašizma koji su uništeni tokom devedesetih.

1/6