>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Sramotni bojkot

Odluka Washingtona i Bruxellesa da bojkotiraju paradu pobjede u Moskvi i tako prošire sankcije i na ruski antifašizam jedna je od najodvratnijih u novije doba. U to se uključila i Hrvatska micanjem Titove biste, pa se logično postavlja pitanje raspada li se nekadašnja antihitlerovska koalicija i zamjenjuje li je neka nova

To nije obična sramota. To je sramota koja bazdi do neba. U Washingtonu i Bruxellesu je odlučeno da će evroatlantski saveznici bojkotirati ovogodišnju okruglu 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom u Moskvi. Iako nije baš tako rečeno jer bi zvučalo previše degutantno, ovo praktički znači da su sankcije Rusiji proširene: sada se na udaru našao, osim bankarstva, energetike, trgovine, diplomacije… i ruski antifašizam. A to je, nazvalo se kako mu drago, jedan od najvećih i najodvratnijih nasrtaja na istinu o događajima u Drugom svjetskom ratu. Meta je, dakako, Vladimir Putin, mada ovdje, razumije se, nije niti može biti riječ samo o njemu. Njega se u zapadnim medijima i političkim krugovima smatra nekom vrstom novog staljinističkog satrapa, ali se zaboravlja, zapravo namjerno previđa, da čak ni Staljinu, kakav god i koliki god komunistički despot bio, ipak nitko nikada nije zanijekao da je i – antifašist. Ali, evo, Putin je omrznutiji čak i od ovog boljševičkog hazjajina. No pustimo njega. Mnogo veće i nesnosnije krivokletstvo napravljeno je prema ruskim muškarcima, ženama i djeci koji su ubijeni u ratu s hitlerizmom. Prema nikada sasvim dovršenim mrtvozorničkim statistikama, ima ih između 20 i 25 milijuna, a to je čak tridesetak puta više od žrtava koje su zajedno imala druga dva najveća pripadnika antihitlerovske koalicije, SAD i Velika Britanija.

Dakle Rusija je više nego decimirana, desetkovana u Drugom svjetskom ratu, što se, ne računajući Židove, nikome drugome nije dogodilo (donekle su s time usporedive možda još samo Poljska i Jugoslavija). I treba stvarno neizmjerna količina moralne niskosti da se preko toga pređe i da se ruske žrtve jednostavno i hladno strpa u istu vršilicu sa sadašnjim ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Napokon, ako je zbog ruske politike u Ukrajini i na Krimu srezana i prezrena moskovska antifašistička proslava, zar baš nikome nije palo na pamet da se isto moglo, po ovoj izopačenoj logici čak i moralo, dogoditi i nekima drugima. Prošle godine obilježena je 70. godišnjica iskrcavanja saveznika u Normandiji, u čemu su logikom objektivnih povijesnih zasluga glavne ‘zvijezde’ bili SAD, Velika Britanija i Francuska. Ali što da radiš s tom nesretnom trojkom u svjetlu novije povijesti? Pa ona je posljednjih godina doslovce uništila pola arapskog svijeta, od Iraka, Libije i Sirije nadalje, i što je sada trebalo napraviti? Bojkotirati proslavu pobjede u Normandiji? Naravno da ne, bila bi to ludost, ali ista takva ludost je bojkotirati i moskovsku proslavu pobjede nad fašizmom, zapravo je još veća, jer bez ruskih zasluga i žrtava nacifašizam sasvim izgledno ne bi bio pobijeđen (kao što ni bez Sjedinjenih Država ne bi bilo pobjede nad Japanom). To su naprosto fakti. Ali antifašistički saveznici iz Drugog svjetskog rata danas drže na nosu neke druge naočale koje, poput dna pivske boce, ne izoštravaju nego zamućuju čak i tako bjelodane i neosporne činjenice.

Hajde da sada vidimo kako sa svim ovim stoji u Hrvatskoj. Naša Kolinda neće, razumije se, na proslavu u Moskvi, neslužbeno se čuje da će biti poslan hrvatski veleposlanik u Rusiji, iako je malo blesavo nekoga slati nekamo gdje ionako već jeste. Ali dobro. Više brine što na tu odluku nije kritički reagirao nitko osim Stjepana Mesića, čak ni, ako sam dobro pratio, Savez antifašista, a to je za nju velika i slatka zadovoljština. Sada čak može reći da je jedna od rodonačelnica bojkota pobjedničke parade u Moskvi jer je, svi su mogli vidjeti, izbacila Titovu bistu s Pantovčaku baš kada je to bilo aktualno. A to bi, po njoj, valjda trebalo biti jedno te isto. Jer ako u Washingtonu i Bruxellesu brišu s karte svjetskog antifašizma takvog giganta kakva je Rusija, zašto ona isto ne bi učinila s Brozom koji je to bio u jugoslavenskim i hrvatskim okvirima? Naravno da je takva logika čudovišna, jer se blato blatom ne pere, a ima i nekoliko teških konstrukcijskih grešaka. Kada Kolinda Grabar Kitarović daje izjave kojima izbacuje Tita iz antifašizma ili antifašizam iz njega, svejedno, jasno je da radi notornu krivotvorinu, jer bez njega hrvatskog (jugoslavenskog) otpora fašizmu naprosto ne bi bilo. Zato su te njezine izbacivačke izjave jednako glupe kao kada bi se Darwina izbacilo iz darvinizma ili Marxa iz marksizma. Razumljivo je stoga što je Tito izgubio status mitskog antifašističkog prvoborca borca samo ovdje u Hrvatskoj, a gotovo svugdje drugdje u svijetu i dalje ga ima, i tu se ništa nije promijenilo od njegovog monumentalnog ispraćaja 1980. godine. Napokon, bjelodano je da odbacivanje i difamiranje Tita može ovdje kod nas završiti jedino u tihoj ili manje tihoj rehabilitaciji Ante Pavelića, dok u Evropi i Americi još nitko nije toliko poludio, osim najcrnjih desnih ekstremista, da rehabilitira Hitlera ili Mussolinija.

Ali mora se priznati da stvari nisu sasvim jednostavne i da bi bilo krivo reći kako Kolinda Grabar Kitarović cilja baš sasvim u prazno. Antifašizam danas u svijetu nije isto što je bio do prije desetljeća-dva, previše je tu sada površne ceremonijalnosti i protokolarnosti, a što je još gore, baš primjer Ukrajine pokazuje da se sve više progledava kroz prste i novonacistima ako se dovoljno vješto preruše u antikomuniste. I ako, što je najvažnije, pušu u isti rog sa Zapadom. A tu onda svoje mjesto pod suncem traži, u nekoj mjeri i nalazi, i novoustaška desnica u Hrvatskoj. Ni tu, doduše, nisu stvari sasvim jednobojne i jednoznačne. Upravo gledamo oštro kažnjavanje hrvatske nogometne organizacije zbog ustaških ispada na stadionima, a ima najava i puno drastičnijih kazni. Ali ako se malo bolje pogleda, kažnjava se samo i jedino navijače, dok glavni akteri državne, stranačke, sportske, crkvene i drugih javnih sfera ostaju nedirnuti, iako je šovinizma (najviše protiv Srba i ćirilice) danas čak više nego devedesetih.

Naprosto, hrvatska desnica dobro prolazi, najviše zbog svog rukoljubnog držanja spram Zapada, što joj, istinabog, ne donosi bogzna kakve koristi vani (upravo traje novi njemački juriš na hrvatske telekomunikacije), ali kod kuće svakako da. Ovdje joj je sve bolje čak neovisno o tome je li na vlasti ili u opoziciji, kao sada. Jer ona je ta koja diktira dominantnu paradigmu domoljublja. Ona ultimatumima iznuđuje glavne pravce hrvatsko-srpskih odnosa. Ona faktički odlučuje hoće li se kupovati novi borbeni avioni i hoće li se održati vojna parada u Zagrebu, a evo, u najnovijem slučaju i kako će izgledati automobilske registracijske tablice. Tko u ovome ne vidi sjenku, hajde neka bude i sjenčica, bojkota moskovske parade, slab je s očima.

1/1