>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Srećko Horvat: Nudimo europski New deal

Teoretičar, aktivist i jedan od osnivača paneuropske lijeve inicijative: Jasno je da djelovanje na nacionalnoj razini nije dovoljno, onoliko koliko je globalni kapitalizam zaista globalan. Stoga smo u DIEM-u, oslanjajući se na ideje od škotskog prosvjetiteljstva do boljih tradicija samoupravljanja, razvili platformu prema kojoj se potpisnici manifesta u pojedinim zemljama mogu i samoorganizirati

Pola je godine otkako ste s Yanisom Varoufakisom osnovali europski demokratizacijski pokret DIEM (Democracy in Europe Movement). Kako ste zadovoljni tim početkom djelovanja?

Od osnivanja u Berlinu članstvo nam je naraslo na oko 30 tisuća ljudi iz svih zemalja članica EU-a, pa i onih koje su još izvan, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine. U Rimu smo započeli s kampanjom da sva zasjedanja Eurogrupe, Europske komisije i sličnih tijela budu javna i s transkriptima. U Beču smo započeli debatu o izbjeglicama i ponudili rješenja za tu situaciju, a svi ti događaji imali su preko 300 do 400 tisuća viđenja na internetskom prijenosu uživo. Generalno, pred nama je izazov promjene geopolitičke situacije u Europi koja nakon Brexita više nije ista, uz krizne situacije poput one u Siriji. No dogodine nas očekuju nova iskušenja u srcu Europe, kao što su izbori u Francuskoj i u Njemačkoj, gdje ćemo se svakako angažirati. Primjerice, grupa stručnjaka radit će na kreiranju europskog New deala koji ćemo ponuditi na razmatranje uoči francuskih parlamentarnih izbora.

Suočavamo se s opasnom revitalizacijom ideje nacionalne države, kao što vidimo po Mađarskoj i Orbanu. Lijevi centar se posvuda približava biračima desnog centra, u Europi kao i u Americi

Zasad neminovno ostajete na posrednim utjecajima prema raznim parlamentima, bez izravnijeg angažmana DIEM-a?

To je dosta postavljano pitanje, mnoge zanima hoćemo li se uključiti u europske izbore 2019. godine jer postoje razne tzv. obitelji u europarlamentu – zelena, lijeva, konzervativna – ali ne postoji nijedna paneuropska stranka. DIEM ima taj potencijal, čak da se angažira na izborima svih članica EU-a, no to nije nešto što ovisi o meni ili Varoufakisu i drugim osnivačima, nego o članstvu DIEM-a. Kao što ne isključujemo ni mogućnost da imamo izbornu stranku u pojedinoj zemlji ili da se procijeni kako bismo podržali neku postojeću stranku. Recimo, u Velikoj Britaniji imamo dobre odnose s Laburističkom strankom i nema potrebe za osnivanjem neke DIEM-stranke, barem otkako je Jeremy Corbyn preuzeo vodstvo laburista. Slično je u Poljskoj sa strankom Razem ili u Danskoj sa strankom Alternativet. U svakom slučaju, jasno je da djelovanje na nacionalnoj razini nije dovoljno, onoliko koliko je globalni kapitalizam zaista globalan. Pa i odgovor mora biti internacionalan, i stoga smo, u skladu s našim manifestom za demokratsku i transparentnu Europu, oslonjeni na ideje od škotskog prosvjetiteljstva do boljih tradicija samoupravljanja, razvili platformu prema kojoj se potpisnici manifesta u pojedinim zemljama mogu i samoorganizirati. To je imalo dosta utjecaja na događanja u raznim zemljama koje nismo mi organizirali, npr. u Srbiji s inicijativom ‘Ne da(vi)mo Beograd’ ili u Francuskoj s pokretom ‘Nuit debout’. Nastojimo organizirati određenu dijalektiku između horizontalnog, kroz direktnu demokraciju, i vertikalnog, s nekom postojećom aktivnom organizacijom. I u Njemačkoj imamo dobre kontakte s pokretom Blockupy, u Velikoj Britaniji sa sindikatima – želi se dakle iskoristiti kombinacija različitih iskustava.

Lažne izborne dileme

Pretpostavljamo da ste već čuli i za pitanje o eventualnoj hrvatskoj perspektivi DIEM-a, premda ste vi osobno u posljednje vrijeme zapravo najmanje prisutni baš ovdje?

Da, sve nas pitaju što je s djelovanjem u zemljama iz kojih dolazimo, iako ne postoji jedinstven ni jednoznačan odgovor. Varoufakis bi na zimu trebao doći u ovu regiju, što bi do neke mjere moglo potaknuti konsolidiranje ovdašnjih pripadnika i pristalica DIEM-a. Naime, europska perspektiva nedostaje i jednom Podemosu, a ovdje se to itekako osjeća. Prije dva tjedna sam u ‘Guardianu’ vidio nalaze BIRN-a i OCCRP-a o tome kako je s Balkana, iz Beograda i Zagreba, za rat u Siriji prodano oko milijardu i 200 milijuna eura oružja koje je korišteno u ovdašnjim ratovima. Ali o tome se ovdje jako malo govori i ne postavljaju se pitanja odgovornosti vlade koja je to prodala. A vidimo da je Hrvatska involvirana u rat u Siriji, mada se osvrćemo samo na njegov krajnji efekt s izbjeglicama. Drugi sličan primjer moglo bi biti nereagiranje na ekonomski američko-europski sporazum TTIP.

Oko TTIP-a je i bilo nešto otpora, a i pisalo se i tome, čak iznenađujuće mnogo s obzirom na vladin trud da sve ostane u sjeni. Dok se, ako je riječ o Siriji, nerazumijevanje ili nezainteresiranost ovdje nastavljaju kroz uglavnom vrlo površne interpretacije novijih procesa u Turskoj, kao i nedosljednog odnosa EU-a i Zapada općenito prema toj zemlji i regiji, no ta politika u Hrvatskoj jedva da se propituje.

Znam da je bio i prosvjed, no utjecaj TTIP-a je izuzetan, a o tome se i dalje malo zna. Nalik preokupaciji američkim izborima na razini pitanja Trump ili clinton, mada je samo to pitanje pogrešno, kao i ono u Hrvatskoj koje se uporno svodi na dilemu Plenković ili Milanović. Turska je pak narasla u jednog od najjačeg igrača na široj sceni, uz Rusiju, što će neizbježno imati reperkusije i na Hrvatsku kao dio EU-a. Turska u stvari drži EU u šaci, od nje se očekuje da odigra ulogu tampon-zone prema Siriji, u koju je investirano mnogo, ali to je i dalje predmet pregovora. EU stoga pristaje na turski uvjet da 75 milijuna njezinih državljana dobije pravo slobodnog kretanja šengenskim prostorom, što krši sva pravila EU-a. Pokazuje se da EU nema nikakvu koherentnu vanjsku politiku, a preko mjera štednje je već oslabila svoju periferiju. Prije nekoliko mjeseci bio sam u grčkoj luci Pirej, čije su dvije trećine prodane Kinezima, a na okupljanju lučkih sindikata sreo sam i predstavnike sindikata iz Rijeke. Pa ako se već time ne bave hrvatske vlasti, bilo mi je drago uvjeriti se da su zainteresirani makar sindikati. U kineskom dijelu pirejske luke radnici više nemaju prava iz kolektivnih ugovora, sindikalno djelovanje je zabranjeno, a plaće su im manje nego u grčkom dijelu. Ali taj se eksperiment prelijeva iz periferije u centar, s Hollandeom koji pokušava na tržištu rada uvesti nešto slično, pa otuda npr. dolazi i pokret ‘Nuit debout’.

Istinskoj ljevici u Hrvatskoj dobro bi došlo malo izbjegavanja fragmentiranja i sektašenja, kao što nastoji DIEM. Te podjele na kojima dijelovi ljevice često inzistiraju nisu realni dio šireg društva, pa bi ih trebalo nadići kao narcizme malih razlika

Spomenuli ste Brexit; između ostalog, u pitanju je vjeran odraz složenosti odnosa u EU-u i pogleda na njeno funkcioniranje, a gdje su se oko ultimativne dileme oko (ne)ostanka podijelile i ljevica i desnica, doduše s različitim motivima.

Mislim da se tu mogu izdvojiti četiri osnovne pozicije, dvije lijeve i dvije desne, odnosno po jedna za ostanak i za odlazak na svakoj strani. Lijevo je za ostanak bila Laburistička stranka s Corbynom na čelu, dok je druga bila pozicija zvana Lexit, tj. lijevi Brexit. Od lica poznatih u Hrvatskoj, to je zagovarao i TariQ Ali, zatim Kostas Lapavicas itd. Na drugoj strani imamo poziciju establišmenta za ostanak i radikalnu desnicu na čelu s Nigelom Farageom za izlazak. Naravno, ljevica i desnica pristupaju dilemi sa sasvim različitih polazišta, iako može zbunjivati činjenica da u ovom izdvojenom pitanju dijelovi ljevice i desnice dolaze do istog referendumskog odgovora.

Opasnosti od raspada Unije

Dosta ste aktivni u Velikoj Britaniji, a stav DIEM-a poklapa se s laburističkim i Corbynovim. DIEM očito pretpostavlja da se EU može iskoristiti kao okvir za povezivanje najširih slojeva, dok bi disolucija značila gubitak takve šanse?

Naša je procjena bila da, ukoliko Britanija izađe iz EU-a, mogućnost međunarodnog djelovanja i promjene iznutra postaje bitno manja. A naša pozicija spram Lexit ili spram izlaska Francuske, koji se također najavljuje, jest da na tome može profitirati najprije radikalna desnica, dok će kapital više-manje i dalje imati svoj business as usual. Suočavamo se s opasnom revitalizacijom ideje nacionalne države, kao što vidimo po Mađarskoj i Orbanu. Lijevi centar se posvuda približava biračima desnog centra, u Europi kao i u Americi.

Znači li to da se otpor EU-u prije ulaska u članstvo i nakon njega nužno razlikuje? Hrvatska bi također mogla poslužiti za primjer, no svakako ne gubeći iz vida da sama EU nije uspjela spriječiti rast ekstremne desnice, štoviše, ona ga je svojom politikom štednje i socijalnog raslojavanja pospješila.

DIEM nipošto nije pojava trećeg puta ni reformizma europskih socijaldemokrata, dugog marša kroz institucije koji je zagovarao Dutschke. Iako ne isključujem mogućnost da će DIEM u Europi postati prezentan na izborima, ako tako odluči članstvo. Ali koliko god da je EU nastala kao neka vrsta kartela još prije šest i pol desetljeća, a mislim pritom na Europsku zajednicu, ona s vremenom uspijeva spriječiti ratove unutar svojih granica. Što ne znači, dakako, da nije participirala u ratovima od Afganistana i Iraka do Libije i Sirije. No ukoliko dođe do povlačenja zemalja-članica u nacionalne države, bojim se da je moguć scenarij samo po dvije osnove. Jedna se tiče još većeg rasta ekstremne desnice, a usponi Mussolinija i Hitlera pokazuju da je takav pokret uvijek u paktu s krupnim kapitalom. I trebalo bi nam već jednom postati jasno da od nacionalnih suvereniteta nema ništa, oni su odavno opasna iluzija, jer se kapital ne obazire na granice. A drugo, EU bi postala žrtvom moćnih vanjskih sila u razvoju nove globalne geopolitičke situacije. Pogledajmo samo impulse iz susjedne nam Srbije koja vješto operira utjecajima Rusije, Kine i arapskih zemalja, dijelom baš zbog unutarnjih slabosti EU-a. Naravno, da su na vlast u svojim zemljama došli osim Sirize i Podemos i Labour Party, vjerujem da bi i unutarnja i vanjska politika EU-a bile uvelike drukčije nego sad. Ali iskustvo Sirize pokazalo nam je kako ne postoji mogućnost istinski progresivne promjene u samo jednoj članici EU-a, da parafraziram onu staru po kojoj nema komunizma u jednoj državi, naročito ako je ona na periferiji.

Između mlakog lijevog centra i sve tvrđe radikalne desnice, kakvom vidite neke ozbiljnije hrvatske lijeve mogućnosti, a u svjetlu svega što ste rekli o Europi, kao i podjela na ovdašnjoj ljevici koje su vam dobrim dijelom poznate?

Možemo se nadati da će se SDP reformirati iznutra, u što više nitko ne vjeruje, jer ovo nije Velika Britanija, ili se okrenuti kreiranju nove, autentične lijeve snage. Pokušaja, dakako, ima, da spomenem mladu Radničku frontu, ali očito predstoji najteži dio intenzivnijeg rada s bazom koji iziskuje veliki kapacitet i napor. Zasad u tome iskusnijoj desnici bolje ide, s osiguranom infrastrukturom i olakšanim pristupima, kao i novim pokretima-strankama poput Živog zida koji je frapantno ljevici oteo čitavo jedno polje za angažman. Za usporedbu, tako je Podemos znao okrenuti energiju indignadosa nakon masovnih deložacija. A Most je bolje od ljevice iskoristio i djelomični uspjeh u rušenju tradicionalnih lokalnih vlastodržaca, prodajući ideju da će na isti način upravljati državom. Mislim da bi istinskoj ljevici u Hrvatskoj dobro došlo malo izbjegavanja fragmentiranja i sektašenja, kao što nastoji DIEM. Te podjele na kojima dijelovi ljevice često inzistiraju nisu realni dio šireg društva, pa bi ih trebalo nadići kao narcizme malih razlika, kako to naziva Freud, da bi se došlo do šireg zajedničkog bloka bez kojeg nema istinskog pomaka.

1/1