Porezno rasterećenje srednjeg sloja postalo je, odmah nakon najave premijera Zorana Milanovića, središnjom unutrašnjopolitičkom temom u zemlji koja, doduše, vanjsku politiku ionako nema: napadali su ga, hvalili, kritizirali i branili. Jedino oko čega su se novinari i komentatori, sindikalci i ‘poslodavci’, ekonomski analitičari i oporbeni političari pritom složili stav je da proširenje srednjeg poreznog razreda i povećanje neoporezive osnovice plaće zapravo neće imati naročitog efekta. Pomalo bizarna rasprava, u kojoj su se zainteresirane strane žestoko sukobile oko pitanja koje zajednički proglašavaju manje-više nevažnim, tako je već u prvom koraku premještena na razinu orijentacijske ideološke vježbe: pretpostavljenim brojkama i hipotetskim statistikama baratalo se tek radi privida činjenične utemeljenosti unaprijed zadanih i odabranih pozicija.
Trezveni zastupnici interesa ‘običnog čovjeka’ upozorili su da će od mini-reforme najmanje koristi imati oni brojniji i siromašniji, kojima olakšica najviše treba: pokušavajući pustiti hladan tuš, nažalost, otkrili su toplu vodu, jer rastezanje ‘poželjnijeg’ poreznog razreda nužno privilegira one s njegovoga vrha. Promotori tržišnih sloboda i poduzetničkih vrijednosti entuzijastično su pozdravili relaksaciju porezne presije, požalivši se jedino da je odviše skromna: iz njihove perspektive, međutim, slobodno tržište i ‘pravi kapitalizam’ postoje ionako isključivo u formi načelno nedohvatljivog ideala, kojemu se donekle možemo približiti tek beskompromisnim uvođenjem flat taxa i udarničkim demontiranjem radničkih prava. Predstavnici lokalnih i regionalnih vlasti, preko čijih će se proračuna nova mjera prelomiti, protestirali su, prijetili i zapomagali: njih, međutim, odavno nitko ne sluša, jer su označeni i odbačeni kao besprizorni nametnički ološ, nepopravljivo korumpirani birokratski balast koji nacionalnu ekonomiju uporno vuče prema dnu.
Naklapanja o mutno definiranim društvenim slojevima valjalo bi zamijeniti pitanjima klasa, njihovih podjela i sukoba. A zatim, lažni problem povećanja srednjoklasne potrošnje onim kontinuiranog, sistemskog, skoro dvadeset i pet godina dugog uništavanja domaće proizvodnje
Kada se sve zbroji i ponešto oduzme, dakle, pozicije su očekivane i lako prepoznatljive. Milanovićevo puštanje probnog balona, drugim riječima, potaknulo je salvu pucnjeva u prazno. Baš zato se za sada najzanimljivijim čini osnovni retorički ulog reforme, figura koju je premijer već u svom prvom istupu gurnuo u prvi plan, da bi je potom svi prihvatili spremno, smjerno i bez suvišnih propitivanja: dobitna figura famoznog srednjeg sloja.
On je – oko toga neslaganja nema – kičma zdravoga društva, motor uspješne ekonomije i stabilni oslonac demokratskih vrijednosti. Opremljeni vlastitim stanovima, automobilima, turističkim putovanjima i živopisnim kulturnim iskustvima iz udžbeničke sociološke definicije, njegovi bi pripadnici – liječnici, inženjeri, profesori, programeri – trebali garantirati ravnomjeran razvoj lišen naglih skretanja i prijetnje političkih ekstremizama. Valjda ga se zato i priziva anakronim pojmom ‘sloja’, koji implicitno otvara panoramu miroljubive koegzistencije socijalnih aktera u predpolitičkoj nirvani društvene ravnoteže: ako bismo ga, kojim slučajem, nazvali ‘srednjom klasom’, ispod naplavina nekonfliktne retorike već bi provirila prijeteća asocijacija na klasne sukobe i suprotstavljene interese. Stoga vrijedi podcrtati: kao i svaka dosadašnja, tako i ova, najnovija inscenacija kolektivnog fantaziranja o ‘normalnom’ i ‘uravnoteženom’ društvu zanemaruje rodno mjesto srednje klase u uvjetima ekonomije kapitalističke periferije. Zanemaruje činjenicu da je životni stil te klase uoči krize održavan kreditnim plasmanima privatiziranog bankarskog sektora, kako bi omogućio financiranje ekonomske proizvodnje centra: da biste kupili novi njemački automobil, glasi stari primjer, morali ste se zadužiti u austrijskoj banci. Zanemaruje i činjenicu da je kolaps srednje klase prouzrokovala kriza stvorena na financijskim tržištima, naknadno sanirana javnim sredstvima: u perverznom obratu nastali će javni dugovi biti proglašeni njenim uzrokom, umjesto posljedicom. Zanemaruje, konačno, još i činjenicu da stidljiva mjera preusmjeravanja javnih sredstava u privatnu potrošnju potom slijedi istu onu logiku koja se već jednom pokazala kobnom.
Stoga, promatramo li najavu porezne reforme na deklarativnoj razini sistemske politike – a ne kao, recimo, zakašnjelo predizborno udvaranje političke vlasti onim frakcijama srednje klase koje odnedavno uspješno mobilizira OraH, nudeći im provjereni programski repertoar ‘neutralne’ ekspertize, ultimativnog poštenja i umjerene političke progresivnosti – onda ona predstavlja traženje izlaza na mjestu poraza, poturanje starog problema pod krinkom inovativnog rješenja. Od ekonomije strukturno stisnute na periferiju kontinenta više od toga vjerojatno se ni ne može očekivati. Baš kao ni od politike prilagođene četverogodišnjim ciklusima kratkoročnog pridobivanja glasača. Pa opet, prostor otvoren opsežnijim i dalekosežnijim rješenjima nikada nije posve izgubljen. Za početak, vrijedilo bi barem naklapanja o mutno definiranim društvenim slojevima zamijeniti pitanjima klasa, njihovih podjela i sukoba. A zatim, lažni problem povećanja srednjoklasne potrošnje onim kontinuiranog, sistemskog, skoro dvadeset i pet godina dugog uništavanja domaće proizvodnje.
