>

novosti logo

Kronika Kronika

Šta je London spram Pecke?

Priča o povratniku koji je svjetske metropole zamijenio Kordunom: ‘Novac, izobilje i tuđina ne znače blagostanje. U velikim gradovima nitko s nikim ne razgovara. Dobar komšija u Peckoj vrijedi više od svih onih milijuna unezvjerenih ljudi u Parizu i Londonu’, kaže povratnik Igor Poštić

Nakon što je tokom dvadesetak godina obišao pola Evrope, radio u velikim metropolama sve i svašta, uvijek se iznova dokazivao u potrazi za onim što bi ga moglo u potpunosti zadovoljiti; Igor Poštić (32) iz Pecke na Kordunu, vratio se prije nekoliko mjeseci u selo u kojem je proveo dio djetinjstva, napokon shvativši da je ono za čime je tragao bilo oduvijek tu nadohvat ruke.

- Kao mladi, moji roditelji odselili su iz Pecke u Petrinju i ja sam rođen u sisačkoj bolnici. Kako su roditelji moje majke Nade živjeli u Perni, a roditelji oca Ljubana u Peckoj, moje najranije djetinjstvo vezano je za ova dva susjedna sela. Kad god bi došli školski praznici, zimski i ljetni, ja bih se našao kod baka i djedova na Kordunu gdje su me oni tetošili, a ja uživao u prirodi, prijateljima i druženjima koje nikad nisam zaboravio. Do svoje desete godine živio sam na relaciji između Petrinje i Korduna, a onda je, dok sam pohađao treći razred, grunula Oluja. U to vrijeme nisam baš razumio o čemu se zapravo radilo. Pola rata je prošlo, a da nisam ni znao da je rat jer su roditelji mene i dvije godine mlađu sestru Gordanu, željeli toga poštedjeti. Kad god bi se u Petrinji ‘zakuhalo’, nas dvoje slali bi na Kordun – prisjeća se Igor Poštić.

Zadnjih dana srpnja, kada je već bilo jasno da se nešto sprema, obitelj Poštić otišla je u Pernu kod majčinih roditelja. Nekoliko dana kasnije, uz grmljavinu prvih granata, u neudobnoj traktorskoj prikolici za sijeno napustili su Kordun, priključivši se dugoj koloni prognanika. Nakon dva tjedna putešestvija završili su u Beogradu kod rođaka, a potom su se pokušali skučiti u Novoj Pazovi. Zatim obitelj doživljava tragediju. U prometnoj nesreći, godinu dana kasnije, poginula je Igorova majka Nada, što je u potpunosti promijenilo živote i sudbinu Poštića. Nakon majčine smrti, odlaze u Srbobran. Majčini roditelji, Mirko i Dragica Roknić nekako su izdržali pet godina u tuđini, dok napokon nisu krenuli put Korduna i vratili se na rodno ognjište u Pernu.

- Tada bih, kao nekada u ranom djetinjstvu, ovaj put iz Srbobrana, opet svako malo dolazio baki i djedu. Već pri prvom odlasku osjetio sam neodoljivu želju da se ovdje jednoga dana skrasim. Odmah sam otišao u Pecku da vidim kuću očevih roditelja. Bila je sva zarasla, polusrušena i pokradena. Danima sam čeprkao po ruševini, pronalazio svoje igračke, obuću i poznate predmete iz ranog djetinjstva. Želji da se vratim u ova kordunska brda tako se pridružila i nostalgija – kaže Igor Poštić.

U Srbobranu su zauvijek ostali očevi roditelji koji se nisu vratili u Pecku, a prema svemu sudeći i neće. Igorov otac se zaposlio pa ne pomišlja na povratak, sestra Gordana se udala i živi u Beogradu, a Igor se zaposlio kao vozač tadašnjeg gradonačelnika Srbobrana. Posao nije bio loš, no nije zadovoljavao junaka naše priče, pa je prilikom nekoliko odlazaka baki i djedu na Kordun, izvadio potrebne papire i putovnicu. Odlučio je sreću potražiti negdje drugdje, a odluka je pala, ni manje ni više, već na Pariz. Brzo je pronašao posao na renoviranju stanova i u francuskoj metropoli radio je devet mjeseci. Ni tamo Igor nije bio zadovoljan. Vratio se u Srbobran, a nakon nekog vremena ponovo krenuo put pod noge. Ovaj put, u 29. godini života, otputovao je ravno u London.

- U Londonu nisam nikoga poznavao. Jednostavno sam se jednog jutra sa 200 funti u džepu, našao u centru ispod Big Bena, ali nisam klonuo duhom. Već poslijepodne počeo sam raditi kao konobar i uskoro sam napredovao do barmena. Kako su vlasnici bili sa mnom zadovoljni, uskoro sam postao menadžer za primanje novih zaposlenika – objašnjava Poštić.

U Londonu je ostao gotovo tri godine, ali sve je bio nezadovoljniji. Imao je novaca, ali to nije bilo ono što je želio u životu, a ni sam nije bio načisto što zapravo želi. Ponovo je odlučio promijeniti sredinu i ovaj put odluka je pala na Italiju. Tako se jednog jutra obreo u Ceseni, gradu između Riminija i Bologne.

- Kao i u Londonu, život u Italiji nije za mene imao puno smisla. Zarađivao sam dobro, ali nisam bio ispunjen. One igračke i cipelice iz Pecke nikako mi nisu davale mira. Sve više sam razmišljao o kordunskim brdima, livadama i šumama, bakinim kruhovima i jutarnjoj pjesmi pijetlova. Trebalo je obići pola Evrope, započeti sve i svašta da bih napokon shvatio gdje je zapravo moje mjesto – zaključio je Igor.

Ponovo se odlučio na ‘put pod noge’. Ovaj put u nikakve metropole i evropska središta, već ravno u – Pecku. Prema svemu sudeći, čini se da je dugom putovanju i lutanjima Igora Poštića napokon došao kraj. Jednog jutra, prošle jeseni, dakle prije devet mjeseci, gotovo dvadesetogodišnje lutanje završilo je prohladnog jesenskog jutra pred roditeljskom kućom u Peckoj, koju je, zahvaljujući djedu Dušanu s očeve strane, država obnovila. Djed je isposlovao obnovu, ali je još uvijek u Srbobranu, teško da će se vratiti, ali kao da je znao tko će jednoga dana ovdje gazdovati. Istog dana kad je stigao u Pecku, Igor se uhvatio čišćenja.

- Svi su mi govorili da sam lud, da tamo na Kordunu nema života, da neću uspjeti, ali moja odluka bila je čvrsta. Prvi put u životu sam osjetio zadovoljstvo. Uzalud sam pokušavao objasniti da sam napokon zadovoljan, da novac, izobilje i tuđina nisu ono što je čovjeku najpotrebnije i ne znače blagostanje. Nisu me razumjeli, a ne razumiju me još ni danas. Nemaju pojma kako u velikim gradovima ljudi satima podzemnom željeznicom putuju na posao, navečer se vraćaju, nitko s nikim ne razgovara. Ne znaju ni sami što su i tko su, a kamoli da znaju tko sam ja. Dobar komšija u Peckoj vrijedi više od svih onih milijuna unezvjerenih ljudi u Parizu i Londonu – zaključuje hrabri Igor Poštić, koji se u međuvremenu zaposlio u Topuskom i napokon uživa u onome što je čitavog života tražio.

1/1