>

novosti logo

Kronika Kronika

Stari Vujadin i njegovi drugovi

Moja majka znala je reći: sine, u svakom selu gradi kuću. Od rata, kada sam od smrti spasio nekoliko Hrvata koje i danas srećem, znam na što je mislila

To što smo, prolazeći pješice kroz selo Dragotina, primjetili u jednom dvorištu brkatu ljudinu kako s cigaretom u ustima oštri kosu i nije bio baš nekakav razlog da svratimo. No kada je domaćin gromkim baritonom upitao: ‘A koja si ti baraba?’ - nije nam bilo druge nego ući u dvorište. Širok osmijeh i stisak ruke Vujadina Galjena brzo je izbrisao kratko čuđenje i nedoumicu, a kada smo kazali da je nižepotpisana baraba novinar, odmah je ponudio da sjednemo.

S tim ljudima sam radio i nisu me zaboravili. Zanimljivo je da su svi oni Hrvati. Na svu sreću, pokazalo se da ni danas tim mojim prijateljima ne smeta što sam Srbin

- Vi novinari posebna ste sorta, ali što ćeš, nešto se mora raditi. Ako budeš pisao o meni, znam da ćeš nešto smuljati, ali nemoj puno, molim te - odmah je upozorio Vujadin.

Riječ po riječ i saznajemo da je rođen upravo ovdje gdje sada razgovaramo, prije 84 godine. U jesen 1940. godine krenuo je u prvi razred i još živo pamti taj dan. Sve što se od toga dana događalo našem sugovorniku bio je lijep, skroman i normalan život. Tako je bilo sve do kolovoza 1995. godine. Strah i grmljavina topova u daljini zatekli su u kući Galjena, njegovu suprugu Jelenu, majku Anku, sina Milana i snahu Seku. Nije bilo druge, već pokupiti najvažnije stvari, upaliti traktor, poći u dugačkoj koloni prema Dvoru na Uni, pa dalje u Srbiju.

- Potucali smo se od nemila do nedraga po tuđim gradovima i zemljama. I tako sedam godina. Onda mi je to dozlogrdjelo i odlučio sam se vratiti u Dragotinu, pa kako bude. Sin i snaha su ostali, nekako se snašli, a žena i ja, put pod noge natrag u Hrvatsku. Kad smo došli pred kuću, u njoj zateknemo nekakvog izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine koji je tu uselio odmah poslije našeg odlaska. Pitam ga da bar prenoćimo, a on kaže: ne može! Što ću sad, ne mogu se tući, dosta mi je rata i ratovanja. Primi nas na konak Marko Mrkobrada iz Maloga Gradca i tu se smjestimo. Sutradan odem u općinu, a referent za stambeno zbrinjavanje kaže mi da dođem za osam dana. I tako sam, svakih osam dana dolazio kod njega pune tri godine. Kako nismo više mogli biti kod Mrkobrade, primi nas Stojan Kurepa u Dragotini. Kako je to bilo blizu, svakog jutra pogledavao sam kako se Bosanac šepuri po mom dvorištu, a ja ne mogu u đedovu, očevu i svoju kuću. Srce mi se paralo. Napokon mi je ‘pukao film’. Odem u Općinu Glina i kažem da se ja odande ne mičem dok ne dobijem rješenje, neka slobodno zovu policiju. Mrtvi - hladni kažu mi da je to u redu, da odem kući i da ću rješenje dobiti sutradan. Tako je i bilo. Bosanac iseli, ja uselim, a zašto sam to čekao tri godine, nije mi jasno ni danas. Taj izbjeglica iz Bosne potpuno nas je opljačkao. Sve je pokrao i odnio sa sobom, što nije mogao ponijeti, uništio je - objašnjava Vujadin Galjen.

No njega i suprugu to nije obeshrabrilo. Važno je bilo da su u svoj kući, ali pomoć im je svakako trebala, barem za prvu ruku. Kako je Vujadin 25 godina radio kao vozač hladnjače u ‘Gavriloviću’, odlučio je da pomoć potraži kod radnih kolega s kojima je nekada dijelio dobro i zlo. Otišao je u Petrinju i obratio se Marijanu Vidoviću, nekadašnjem kolegi s posla. Marijan, vodoinstalater, svakih par dana dovozio mu je u Dragotinu hranu, popravljao što je znao i svesrdno, bez ikakve naknade, pomagao.

Galjenov suvozač, Joso Cestarić iz Male Solne, čim je čuo za Vujadinovu nevolju, posjetio ga je, dao mu 1.000 kuna, donio brašna, ulja, tjestenine i drugih stvari. Glas se brzo proširio i Mato Vrhar iz Žabna, Mate Stanišić zvani Stucka iz Petrinje, Branko Delić iz Kutine i mnogi drugi, posjećivali su ga, donosili mu potrepštine i novac. Prije tri godine, umrla je Vujadinova supruga Jelena i već dvije godine živi sam.

- Vidiš, moj novinar. U neka lijepa vremena s tim ljudima sam zajedno radio i nisu me zaboravili. Zanimljivo je da su svi oni Hrvati, ali u to vrijeme nitko nije pitao što si, važno je da si čovjek. Na svu sreću, pokazalo se da ni danas tim mojim prijateljima ne smeta što sam Srbin. Da nije njih, propao bih, pa to svakako napiši, nemoj mi to izostaviti. I danas, kad sam se sredio, s mojim prijateljima održavam vezu, jer su se junaci pokazali na muci. Znaju oni da bih ja isto učinio za njih - kaže Vujadin.

Nije mu lako samom. Tu i tamo nešto skuha, ali, kaže, neće niz grlo. Godine pomalo stežu, snage je sve manje. Kad se vratio iz izbjeglištva i ušao u svoju kuću, pribavio je nešto ovaca, svinja, nabavio kobilu i kola. Ali sada od toga nema ništa, jer snaga ga napušta.

- Uradim nešto povrća, to još mogu, ali to je samo deseti dio od naše stare bašte. Ukratko, živim od 1.800 kuna mirovine, ali to mi nije dovoljno. Da nije trgovca Dragana Matijevića, koji me upiše u knjigu veresije kad prigusti, ne bih uspio. Vidiš, toga Matijevića, vlasnika trgovine, trebaš pohvaliti u novinama, jer da nije njega mnogi od nas u selu bili bi gladni. Ne zato što ne znamo gospodariti s novcem, već zato što ga nije dovoljno. Kad 10. u mjesecu dobijem mirovinu, prvo platim ravno šest čekova. Slivne vode, struju, telefon, televizor, kućarinu i smeće. Najviše me izjeda to smeće, nije puno, ali nemam ni kante, niti ga tko odvozi. Palim ga iza kuće, pa ne znam zašto plaćam. No, nema veze, neću ja još dugo. Doćerao sam cara do duvara. Često se pitam, s kim sam ja to vario kruške, a da me ni repovi nisu zapali? Ali kad se sjetim svoje majke, bude mi lakše. Znala je reći: sine, u svakom selu gradi kuću. Dugo nisam shvaćao tu rečenicu. Od rata, kada sam od sigurne smrti spasio nekoliko Hrvata, koje i danas srećem, znam na što je mislila - objašnjava Vujadin.

Došlo je vrijeme za fotografiranje, a Vujadin objašnjava da se bez cigarete u ustima ne može slikati.

- Neće me nitko prepoznati, Boga ti! Uvijek je žvalim.

Ostade tako Vujadin u svom dvorišu oštriti dalje kosu, a mi se nismo mogli oteti dojmu da ostavljamo hrabrog i časnog čovjeka, možda potomka, ali svakako imenjaka onog starine Vujadina iz narodne pjesme, brkatog hajduka koji je uvijek znao što želi, baš kao Vujadin Galjen iz Dragotine.

1/2