>

novosti logo

Što ostaje nakon propasti?

Nije Pavić propao – a o propasti je riječ koliko god se ta činjenica pokušala ušminkati – zato što nije znao što je dobar tekst ili što su dobre novine, nego zato što je bio gramziv i pritom stalno i silno uplašen. Pa su onda i kriteriji kad je u pitanju novinarstvo s vremenom postajali sve niži

Kad sam mu prvi, i jedini, put ušao u kancelariju, Nino Pavić bio je na vrhuncu uspjeha. Bilo je ljeto potkraj devedesetih: sva njegova izdanja izvrsno su se prodavala, a 'Jutarnji list' – pokrenut u travnju 1998. – bilježio je vrtoglav uzlet naklade i utjecaja. Pavićev Europapress Holding tada je već bio sklopio strateško partnerstvo s WAZ-om (Westdeutsche Allgemeine Zeitung), pa je tvrtka EPH, osnovana 1990., bila stabilna, zdrava i rapidno uzlazeća. Opterećenje su bili jedino Pavićevi tajni ugovori s članovima politički motiviranog Grupo-ortaštva, kao i dugovanje Miroslavu Kutli. Oba ta slučaja, naročito ovaj drugi, kasnije će postati Pavićeva noćna mora, ali neće biti presudni za njegov poslovni pad petnaest godina kasnije.

EPH je bio predvodnik trenda koji su slijedili gotovo svi na medijskoj sceni, a slijedio ga je i premijer Sanader. Zadužujmo se da bismo ispunjavali svoje iracionalne malograđanske prohtjeve! Zadužujmo se da bismo ulagali u precijenjene nekretnine i u ambiciozne građevinske pothvate s ugrađenim financijskim interesima mnogih karika u predugačkom lancu!

Pavić me dočekao ispružen na crnom kožnom trosjedu. Crveni marlboro, coca-cola, ležerno odjevno izdanje. Dok je odgovarao na pitanja, malo je ležao, malo sjedio. Vodili smo polemičan razgovor, zaskakivao sam s pitanjima i potpitanjima, imao sam tada dvadeset jednu-dvadeset dvije, i mislio da intervju s nekim tako moćnim naprosto mora biti svađa. On je imao četrdeset i šest ili četrdeset sedam godina, ali izgledao je starije. Na njegovu licu, i u njegovu glasu, ispreplitale su se dvije emocije: malo me sažalijevao zbog naivnosti, malo sam mu išao na živce zbog početničke drčnosti. Sa mnom je, ipak, razgovarao, jer je tada simpatizirao 'Feral', svisoka i pokroviteljski, ali simpatizirao. Intervju, međutim, nikad nije objavljen, jer ga je Pavić na autorizaciji toliko unakazio da su moja borbena pitanja postala sasvim besmislena. Bio je to ionako razgovor gluhih: ja sam prsimice napadao, on se držao kao čovjek koji – za razliku od mene – zna kako funkcioniraju stvari među odraslima.

Pavić se, naravno, slizao s koalicijskom vlašću Ivice Račana, koja je u siječnju 2000. naslijedila Tuđmanov HDZ, pa zatim od 2004. naovamo uspostavio još tješnje odnose sa šefom HDZ-a i premijerom Ivom Sanaderom. Ni prvo ni drugo nije mu pomoglo da se riješi onog duga Miroslavu Kutli, duga na koji ga je, prema nikad potvrđenim policijskim sumnjama, podsjetila i eksplozija bombe pod automobilom. U Račanovo vrijeme, spašavao je kožu i dokazivao ideološku pravovjernost. Sa Sanaderom je brzo došao do poslovnih aranžmana. Imperij se ubrzano širio, a novac zarađen u novinskom biznisu počeo se masovno odlijevati u krupne špekulacije s nekretninama. Bio je to početak kraja.

Tokom čitavog tog razdoblja, od 2000. do 2009., Pavićeve novine – paralelno s pružanjem zaštitarskih usluga vlastima – prodavale su životni stil koji se bazirao na zadovoljavanju nerealnih želja. U jednom času, kad je Sanader postao premijer, bilo je jasno da je i država počela prakticirati takav lajfstajl. Koliko tekstova o gastronomiji i restoranima, ne samo onima u Zagrebu i Hrvatskoj nego i u New Yorku, Parizu i Londonu, koliko priloga o vinima i šampanjcima, s izletima u Francusku, Italiju i Kaliforniju, pa specijalni dodaci o skupocjenim satovima, pa uređenje interijera, putovanja, automobili, financijski proizvodi i ostali konzumeristički užici. EPH je bio predvodnik trenda koji su slijedili gotovo svi na medijskoj sceni, a slijedio ga je i premijer Sanader. Zadužujmo se da bismo ispunjavali svoje iracionalne malograđanske prohtjeve! Zadužujmo se da bismo ulagali u precijenjene nekretnine i u ambiciozne građevinske pothvate s ugrađenim financijskim interesima mnogih karika u predugačkom lancu!

Pavić se, kao i mnogi, počeo trijezniti kad je Sanader podnio ostavku 1. srpnja 2009.: sljedeće dvije i pol godine, do parlamentarnih izbora potkraj 2011., bile su jedino EPH-ovo opozicijsko razdoblje u desetljeću. Dva su razloga. Bilo je jasno da Sanaderova nasljednica na čelu HDZ-a i Vlade Jadranka Kosor ne može pobijediti na idućim izborima. Osim toga, jedan krak Vlade Jadranke Kosor – onaj na čelu sa ministrom policije Tomislavom Karamarkom – aktivno je istraživao Pavićevo poslovanje na svim razinama, pa mu je, pred sam kraj mandata te HDZ-ove Vlade, prijetilo hapšenje. Po svemu sudeći, novinskog mogula zaštitila je naklonost predsjednika Republike Ive Josipovića i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Pavić i Karamarko, inače, bili su do tada bliski prijatelji i poslovni partneri. Ljubav je pukla u gorčini, a više nema izgleda da bude obnovljena: Pavić više nije vlasnik EPH, nema više ulog za političko trgovanje s nadirućim desničarskim premijerskim kandidatom Karamarkom. Tu trgovačku polugu preuzeo je moćni zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković koji se ni na što ne obazire u akumuliranju utjecaja. On je do devedesetpostotnog vlasništva u EPH-u došao kupovinom udjela od odlazeće Hypo banke. Banka je bila prihvatila privremeni vlasnički ulazak u najveću hrvatsku izdavačku kuću u zamjenu za financijska potraživanja.

Kad se urušilo tržište nekretnina, Paviću više nitko nije mogao pomoći, premda je on do kraja živio u iluziji da je toliko važan da će se naći netko tko će ga spasiti od kraha. Pogled mu je bio zamućen iracionalnošću i zabludama, što ga je, između ostalog, sprječavalo da vidi vlastitu kompromitiranost i nevjerodostojnost: nitko ozbiljan više nije htio imati posla s njime. Preostalo je samo očajničko bauljanje koje je se uživo moglo pratiti putem uređivačke politike udarnih EPH-ovih dnevnih izdanja, ponajprije 'Jutarnjeg lista'.

Nakon propasti ostaje dezorijentirano potomstvo i njihov krug razmažene mladeži naoružane samo arogancijom i nakaradnim shvaćanjem novinarske profesije: čekaju da japa opet nešto genijalno smisli

Ali nije Pavić propao – a o propasti je riječ koliko god se ta činjenica pokušala ušminkati – zato što nije znao što je dobar tekst ili što su dobre novine, nego zato što je bio gramziv i pritom stalno i silno uplašen. Pa su onda i kriteriji kad je u pitanju novinarstvo s vremenom postajali sve niži: jurcalo se za profitom i za političkom protekcijom, s uvjerenjem da će prodaja novina biti obrnuto proporcionalna njihovoj kvaliteti i ozbiljnosti, i upravo proporcionalna količini sklopljenih političkih i ekonomskih dilova. Pad kriterija i bijeg od novinarstva, odnosno pretvaranje novina u instrument neuspjele realizacije drugih poslovnih interesa, bio je praćen kontinuiranim Pavićevim iznošenjem novih medijskih strategija i novih trendova prepisanih sa Zapada, te držanjem lekcija o budućnosti novinarstva, ali bez namjere da se shvati da je kamufliranje ispraznosti i svakovrsne unutrašnje devastiranosti vremenski limitirano, pa kad dotraje, onda započinju agonija i destrukcija.

A što ostaje nakon svega, nakon propasti? Nakon propasti ostaje ražalovani gazda s vrećama legalno isisanih milijuna koji, u nemogućnosti da se srami, vjerojatno mašta o novim medijskim pothvatima ili o očuvanju dijela moći unutar EPH, jer nikad neće biti dovoljno zreo da se suoči s vlastitom beznačajnošću na nekoj od svojih inozemnih adresa. Ostaje dezorijentirano potomstvo i njihov krug razmažene mladeži naoružane samo arogancijom i nakaradnim shvaćanjem novinarske profesije: čekaju da japa opet nešto genijalno smisli. Nakon propasti ostaju pomalo izgubljene kolumnističke perjanice koje su shvatile da su bliskost s gazdom i odanost lično njemu najlakši putevi do lagodnog života i do prostora za moralizatorske izljeve kojima je u srži uvijek sitni ili krupni privatni interes, privatna simpatija, privatna netrpeljivost, frustracija, obijest ili puko odrađivanje za Pavićev račun. Nakon propasti ostaje poimanje novinarstva kao sredstva za kvaziintelektualno iživljavanje i promociju mediokritetstva, sredstva za podilaženje najnižim strastima, za prezir spram javnosti i za uspostavu odnosa s trgovački nastrojenim nositeljima političke, ekonomske i društvene moći. Nakon propasti ostaju ruševine uobraženosti i pretencioznosti. Ostaje gnjev prema ostatku svijeta zbog prekinute bajke za koju se činilo da će trajati dovijeka. Ostaje neizvjesnost iz koje izvire ogorčenje prema svakome tko ne suosjeća s kataklizmom dosadašnjeg EPH, i nimalo autorefleksije. Nakon propasti ostaju tračevi, intrige, izdaje, intimne ispovijesti na šankovima, diskretno patetični statusi na društvenim mrežama. Do novog umrežavanja koje upravo počinje.

1/1