Jednog od najzloglasnijih austrijskih ratnih vojnih zapovjednika, generala Ericha Ludendorffa, bečki vrhovni sud oslobodio je svake krivnje za brojne ratne zločine počinjene u Srbiji, izrekavši mu samo kaznu u trajanju od šest mjeseci uvjetnog zatvora i to ‘radi uporabe sudbene vlasti koja mu nije pripadala…’ O tome kakva je Ludendorff zvjerstva činio na sudu su govorili mnogi svjedoci, ali to nije pomoglo da general dobije zasluženu kaznu. A svjedoci su uz ostalo ispričali: ‘U kolovozu 1914. neki natporučnik je naredio da sedmoricu Srba s Mišara ubiju bajunetama. General nije našao ni jedne jedine riječi da ovaj zvjerski postupak zaustavi. A zašto bi? Pa to je i bio njegov uobičajeni postupak u diviziji… ‘ Zatim: ‘U Petrovaradinu uveo je Ludendorff režim koji će ostati među najcrnjim stranicama historije. Za onoga koji je bio u Petrovaradin dopremljen značilo je samo smrt. Ljudi su tamo dnevno bili ubijani. Među ostalim i sedmorica seljaka iz sela Beška za koje se tvrdilo da su bijelim zastavama i svečano odjeveni, nakićenim stolovima dočekivali Srbe za vrijeme njihova kratkotrajnog prodora u Srijem, u rujnu 1914. Kad su se Srbi povukli morali su svi žitelji Batajnice – starci, žene i djeca – bez obzira na spol i starost doći pješice u Petrovaradin, gdje ih je Ludendorff kanio sve poubijati. Kad su ga upozorili da bi to bio strašan zločin Ludendorff se zadovoljio da smakne nekoliko Batajničana bez ikakva suda, a svi ostali seljani morali su cijelu noć ostati kod ubijenih…’ Svjedoci su ispričali da je Ludendorff bio i glavni zapovjednik u odmazdi austro-ugarske vojske nad Srbima u Srijemu. ‘Mađari su ubijali ljude na svoju ruku, a Ludendorff im to nije branio. Pače, branio je da se leševi ubijenih pokopaju. Osim toga Mađari su, uz Ludendorffovu dozvolu, zapalili svaku drugu kuću u selima koja su pružili podršku Srbima za vrijeme njihova kratkotrajnog ulaska u Srijem’, kazali su svjedoci.
Umjetnički odsjek Ministarstva prosvjete kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca raspisao je natječaj za najbolju dramu, roman, operu, te vokalno-instrumentalnu i komornu ili klavirsku kompoziciju s motivima iz domaćeg života. Nagrada za dramu i roman je 8000 dinara, za operu s libretom 10.000 dinara, a za sve ostalo od 1000 do 2000 dinara.
Beogradska ‘Tribuna’ objavljuje ovu tragikomičnu zgodu iz Zemuna: ‘Onomad je nekoliko beogradskih glumica i glumaca (imena su sporedna!) odigralo jednu ulogu, koju nije režirao ni jedan beogradski režiser, nego – jedan zemunski policajac! Naime, glumci su se kupali na dunavskoj obali kao i ostali kupači. Kad su ogladnili izašli su na obalu da kupe lubenice. Ali, samo u gaćama. To je jedan zemunski policajac odmah doveo u vezu s javnim moralom, lepo ih uvrstio dvoje po dvoje i poveo zemunskim ulicama u policiju. I beogradski glumci su tako odigrali najlepšu ulogu u svojem životu. Istina, nitko im nije pljeskao, ali ogromna gomila sveta trčala je pored glumica i glumaca u neobičnim kostimima, misleći da je reč o nekoj predstavi. Naravno, policija je poslije malerozne glumce pustila, ali tek nakon kratkog saslušanja…’
