Regent Aleksandar završio je četverodnevni posjet Hrvatskoj i posebnim vlakom otputovao u Sloveniju, u Ljubljanu. Duž cijele pruge, izvještavaju novine, ‘okupilo se mnoštvo naroda koji je regenta pozdravljao rupcima, zastavama, zelenim granama i cvijećem. Sve kuće uz prugu bile su ukrašene zastavama i ćilimima. Vlak je polagano vozio i kraj manjih postaja, jer se svuda nakupila sila naroda, koji je regenta burno pozdravljao… Na kolodvoru u Zaprešiću bilo je okupljeno ogromno mnoštvo naroda pod vodstvom narodnog zastupnika dra. Ante Pavelića, domaćeg župnika Stepinca i upravitelja Hribara…’ Inače, prije odlaska iz Zagreba u Ljubljanu regent je još obišao Jastrebarsko, Samobor i druga obližnja mjesta, a kraće vrijeme je boravio i u Maksimiru. Tu se dovezao kočijom kroz Vlašku ulicu i Maksimirsku cestu, a novine su objavile podatak da je upravo Vlaška ulica, ‘gdje stanuju pravi zagrebački građani, vlaškovuličanski purgeri’, bila za vrijeme regentova posjeta najbolje okićena zagrebačka ulica. ‘Nije bilo prozora, prozorčića, vrata, plota, dućanskih izloga koji nisu bili obilno iskićeni zelenilom, cvijećem, zastavicama, vazama… Čak i one drvene kolibe, koje leže duboko u dvorištima, bile su iskićene, iako skromno – zelenilom, bijelim ručnicima i zastavicama. Građanstvo koje je poslije podne već za ranih ura hrpimice polazilo u Maksimir, s udivljenjem je gledalo iskićenu Vlašku ulicu i Maksimirsku cestu. Općeniti je sud bio da se je Vlaška ulica sjajno iskazala, i svima je bilo drago da je to bila baš Vlaška ulica…’ izvijestile su novine.
Jedan, kako se sam predstavlja, ‘Jugoslaven, pravoslavac, s Korduna’ piše o svojem putovanju iz Amerike u Jugoslaviju: ‘Sa svakom lađom, koja kreće iz Amerike put Evrope, voze se Jugoslaveni, naši ‘Amerikanci’. Pa tako i s parobrodom ‘Roxhambeau’ putovalo je u Jugoslaviju 285 Jugoslavena iz različitih naših mjesta… Nakitili smo naša prsa sa milom trobojkom našom, pjevajući naše rodoljubne pjesme i igrajući naša narodna kola… Čim smo bili bliže kopnu, tim nas je većma zabrinulo pitanje: hoćemo li dalje imati tako lijep put? Ali nažalost ostali smo gorko razočarani već u Havru. Naš lijepi i ugodni put preko oceana zamijenili smo borbom protiv kojekakvih izrabljivača koji su nas već u luci sačekali kao hijene… Kad je parobrod stigao u luku trebao je naš jugoslavenski poslanik ili njegov zamjenik biti tamo i sve nas sačekati, jer je on to morao. Ali njega nije bilo tamo. Umjesto njega čekali su nas pljačkaši, gulikože, otimači i varalice. Oni su nas pratili u stopu sve do jugoslavenske granice. Tek kad smo stigli u Špilj zapjevali smo ‘Slovenac, Srbin i Hrvat uvijek su brat i brat’…’
Osuđena je višečlana razbojnička skupina koju se predvodili Prokopije Rojčević i Mijo Banić i koja je više mjeseci držala u strahu sela oko Bjelovara. Rojčević je osuđen na smrt, a njegov prvi pomoćnik Banić na 18 godina teške tamnice. Najbliži suradnici, jataci i kupci otete i ukradene robe – Ilija Gošić, Jevrem Tošić, Jovo Talić, Ivan Lončar, Aleksa Žakula, Branko Marešić, Nikola Radovanović, Tomo Paripović, Mojsije Mihajlović i drugi – osuđeni su također na vremenske kazne – od tri mjeseca do deset godina strogog zatvora.
