>

novosti logo

Kronika Kronika

Stogodnjak: 31. 7. – 7. 8. 1920.

Simo Marković, jedan od komunističkih vođa, rekao je na skupu u Zagrebu, osvrćući se na događaje u Rijeci i izgon Jugoslavena iz toga grada, ‘da je svejedno da li se jugoslavensko pučanstvo nalazi pod Italijom ili Jugoslavijom, jer i ondje i ovdje vlada kapitalistička klasa, pa tako narod samo mijenja jaram…’

Kako je Hrvatska dočekala izgnanike iz Rijeke? Sramotno! A, čini se, najgore u Zagrebu. O tome novine pišu: ‘Niti od strane vlade, niti od strane gradske općine, a niti od strane samog građanstva ne posvećuje se bjeguncima upravo nikakva pažnja, baš kao da su kakav tuđi narod, a ne ljudi naše krvi i našeg jezika – Hrvati, Jugoslaveni, koji su radi svojeg hrvatskog, odnosno jugoslavenskog osvjedočenja prepatili strašne i neizrecive muke, te pljačkom D’Annunzijevih ardita uništeni i sasvim upropašteni. Zar je taj nemar prema njima zahvalnost naroda i države? Gdje je naša dužnost prema bjeguncima? Teškim bolom u duši gledaju naši bjegunci i nemar naše štampe prema njima. Na banskoj stolici sjedi istarski bjegunac dr. Laginja koji se isprva pobrinuo samo za istarske bjegunce, a sada je njemu i svim njegovim pristašama mnogo preče i važnije hoće li povjerenstvo za prosvjetu i vjere zadržati dr. Bazala i hoće li u načelničku stolicu sjesti ovaj ili onaj… Sramota i škandal! Ali tako ne smije ostati, jer taj skrajnji nemar prema bjeguncima jedno je zločinstvo prema tom dijelu našeg naroda, a prema kojem mora da nas veže ne samo ljubav i priznanje, već i imperativna dužnost da mu svim silama pomognemo…’ pišu uz ostalo zagrebačke ‘Novosti’, još jednom podsjećajući da ‘na stotine naših jugoslavenskih obitelji, prognanih iz Rijeke, dolazi i u druge dijelove Hrvatske, gdje također ne nalaze nikakva saučešća, niti bratske pomoći…’

Simo Marković, jedan od komunističkih vođa, rekao je na skupu u Zagrebu, osvrćući se na događaje u Rijeci i izgon Jugoslavena iz toga grada, ‘da je svejedno da li se jugoslavensko pučanstvo nalazi pod Italijom ili Jugoslavijom, jer i ondje i ovdje vlada kapitalistička klasa, pa tako narod samo mijenja jaram…’ Odgovorili su mu, vrlo žestoko, riječki bjegunci-radnici, napisavši: ‘Ako je tako zašto gospodin Marković ne pođe na Rijeku? Vidio bi tada da li bi ondje mogao govoriti onako kako to govori u Zagrebu! U okupiranom području Jugoslaveni se ne mogu služiti svojim jezikom, moraju tajiti svoju narodnost, ne smiju se udruživati, ne smiju držati sastanke ni skupštine, ne mogu imati svoje škole, ne smiju čitati hrvatske novine i knjige, ne smiju se dopisivati, jednom riječju ne smiju niti glasa dati o sebi, a povrh toga proganjani su, materijalno i duševno uništavani, tjerani na robiju i u tamnice, pljačkani, a često i ubijani. Jugoslavenski radnici osim što su tamo ekonomski izrabljivani od talijanske kapitalističke vlade, izrabljivani su i uništavani i nacionalno proganjani od nacionalista, a to baš ovdje, u Jugoslaviji, ne bi bili. Dakle, ‘jaram’ nije svejednak, već je ondje dvostruk…’

1/1