Novosti

Kronika

Стojaн Дaмjaнoвић Oслoбoдилaц Зaгрeбa

Билo je нa нeким мjeстимa и кaoтичних ситуaциja. Taкo сe нa жeљeзничкoj стaници Mрaцлин прeд Вeликoм Гoрицoм прeдaлo стo Ниjeмaцa и oдлoжилo oружje. Нaши нису oбрaћaли пaжњу нa њих, aли je oднeкуд дoлeтиo њeмaчки мajoр и пoчeo викaти нa њих, нa штo су пoчeли скaкaти дo сoшки с oружjeм

Wtr953em87n4qbkspg0qr8zepor

Stojan Damjanović

Kako je započeo Vaš ratni put?

Moja ratna priča počinje 13. avgusta 1942. u selu Kusonje. Kad je moje selo ‘dizano u logor’ uspio sam se spasiti s još dvojicom kolega, Ivanom i Milošem Damjanovićem. Sakrili smo se pod stogom sijena i kad se smrklo, izvukli smo se i otišli u partizansko selo Brusnik. Od 19. septembra bili smo u omladinskoj četi jer smo isprva bili premladi da bismo bili primljeni u četu pod oružjem. Od 29. decembra 1943. bio sam u 17. slavonskoj Brigadi u sastavu 28. slavonske divizije, a u junu 1944. poslali su me tadašnji komandant brigade Milan Joka i načelnik štaba divizije Nikola Demonja da nosim pismo u štab 21. brigade. Kako je tada bila u toku ljetna ofenziva u kojoj su Nijemci napadali Papuk i Psunj, ostao sam u 21. brigadi jer je 17. brigada otišla na Ravnu goru i onda za Baniju. Naša brigada je u sastavu divizije učestvovala i u oslobađanju Beograda. Tada nas je bilo manje od hiljadu, ali je brojno stanje uskoro naraslo na nekih 3000 boraca. Novi borci stigli su iz srpske Posavine, Pocerine i Mačve, odnosno iz okoline Šapca, Loznice i Obrenovca.

Kakvi su bili dani uoči oslobađanja Zagreba?

Pred kraj rata naša divizija imala je u sastavu 17. 21. i 25. brigadu koja je formirana kasnije; zadnje ratne zime predali smo trofejno naoružanje te bili kompletno uniformirani i naoružani sovjetskim naoružanjem, uz nešto američkog. Oslobodili smo Petrinju uz sadejstvo lokalnih odreda i krenuli preko Kupe, a onda prema Žažini i Lekeniku gdje su ustaše kod željezničke stanice imali obrambenu liniju. Kad smo ih nakon borbe razbili, ušli smo u Veliku Goricu i onda prema Zagrebu. Tada sam bio u činu starijeg vodnika i bio komandir čete. Sjećam se da su na jednom od tenkova sjedili komandant Radojica Nenezić i još jedan od komandanata, pa su tom prilikom bili lakše ranjeni gelerima njemačke artiljerije. Negdje prije podne došli smo na Savski i Željeznički most i prešli preko, u grad.

Da li je tom prilikom bilo nekog otpora?

Bilo je sporadičnog pucanja, ali značajnijeg otpora nije bilo. Bilo je na nekim mjestima i kaotičnih situacija. Tako se na željezničkoj stanici Mraclin pred Velikom Goricom predalo sto Nijemaca i odložilo oružje. Naši nisu obraćali pažnju na njih, ali je odnekud doletio njemački major i počeo vikati na njih, na što su počeli skakati do soški s oružjem. Od naših nikog nije bilo osim komesara čete koga su zgrabili i odveli ga u bijegu do Zidanog Mosta, ali je ostao živ. Kad smo bili blizu mostova, kapetan Jure Devčić s odjeljenjem vojnika otišao je do radio-antena koje su bile na Bundeku i odande javio da je 21 slavonska brigada ušla u Zagreb. Mnogi se kite da su bili prvi u prelasku preko Save ili da su javili o ulasku partizana, ali nitko ne može mimoići Jutu Devčića, uostalom, nitko od partizana do tada nije stigao do radio stanice u Vlaškoj. Po naređenju, zaustavili smo se kod HNK-a. Drugi dan ujutro došao sam do Ilice i vidio neke kolone u kojima je bilo i civila, no čije su to bile kolone, ne znam. U Zagrebu smo učestvovali u paradi i bili u gradu do 25. maja kad je cijela divizija prebačena u Samobor.

Koliko vas žalosti što se danas malo ili naopako govori o antifašizmu?

Naravno da me žalosti, pogotovo kad se sjetim ratnog drugarstva među borcima i kako nas je toplo narod primao. Nakon oslobođenja su možda učinjene neke nepravde, ali ja nisam imao prilike da prisustvujem nekom strijeljanju ni bilo čemu sličnom, a ono o čemu sam slušao nisam odobravao. Ali rat je rat, dogodi se svašta. Ali ne može se zbog nekih zločina cijeli pokret i cijela borba proglašavati zločinačkom. Kao čovjeka koji je u penziji od početka 80-ih pogađa me i što pojedini od drugova sada napadaju NOB ili preuveličavaju svoju ulogu u ratu i borbama. Zbog svega toga sam član SABA RH, odnosno organizacije Črnomerec jer smatram da mlade generacije treba upoznati s onim što se događalo u Drugom svjetskom ratu.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više