Bliži nam se prva godišnjica braka: prvoga decembra obilježit ćemo datum kada je 'nova desnica' svoj tvrdi homofobni stav referendumom ugurala u Ustav, pa na pravnom temelju državnosti izgradila topli dom za ekskluzivnu zajednicu muškarca i žene. Ipak, u krugu šire obitelji i uskogrudnih obiteljaša slavlja neće biti. Manje od godine trebalo im je, naime, da rasprčkaju stečeni simbolički kapital, prepolove masovnu podršku i sav birački miraz potroše na prvi politički poraz. Nedavni neuspjeh njihove inicijative za promjenu izbornog zakonodavstva, pokrenute pod egidom 'Birajmo zastupnike imenom i prezimenom', nije pritom toliko velik zbog toga što 380.000 prikupljenih potpisa ostaje ispod desetpostotnog praga za raspisivanje referenduma, pa čak ni zato što je ta brojka skoro dvostruko manja od one prošlogodišnje. Velik je stoga što ga mjerimo namjerom organizatora: umjesto da akciju usmjere prema zabrani abortusa, ukidanju medicinski potpomognute oplodnje ili nekoj sličnoj zakonskoj mjeri za izgradnju nove, katolibanske Hrvatske, odlučili su sadržaj svojih zahtjeva ispuniti čistom formom ideološki raspršenog društvenog nezadovoljstva stranačkim elitama. U takvoj je političkoj kuhinji trebao kvasati masovni revolt koji bi prebrisao svjetonazorske podjele na 'lijeve' i 'desne', ne bi li ga obiteljaši potom mijesili i oblikovali u skladu s vlastitim ambicijama. Oklada je, međutim, propala: podjele nisu prebrisane, a desnica se upravo zato našla na brisanom prostoru.
Možda je stoga baš sada pravi trenutak da se pokušaju raskrčiti konfuzni interpretacijski narativi spleteni oko njene prošlogodišnje ofanzive. Prije godinu dana, znamo, govorilo se o iznenadnom 'povratku devedesetih', prokazivala se zatucanost ovdašnjih masa, a poneko bi, usput, ismijao naivni idealizam lijevih pobornika direktnodemokratskih modela: napokon su, evo, doživjeli ostvarenje svojih vlažnih snova u žanru neočekivane noćne more. Ili, kao što je to relativno nedavno u magazinu 'Banka' – pišući o referendumskim nedoumicama – formulirao Žarko Puhovski: '(Samozvana) ljevica našla se u nebranome grožđu kada je nova desnica prisvojila njezinu omiljenu igračku, naime referendum.'
Za razliku od desničarskih pokušaja nivelacije ideoloških razlika, akcije usmjerene protiv privatizacije i rušenja prava radnika nisu obojene eksplicitnom lijevom ideologijom i zato su sposobne povezati svjetonazorske protivnike oko pitanja koja presudno određuju njihove živote
Cijeli ovaj spektar difamacija, čvrsto ukotvljen između defetizma i cinizma, počivao je, međutim, na nekoj vrsti bizarne kolektivne amnezije. Zbunjeni uspjehom obiteljaša i isprepadani antićiriličnim jurišom, komentatori i analitičari su, naime, neobično brzo zaboravili kratku povijest ovdašnjih referendumskih inicijativa. Stoga vrijedi podsjetiti: prvu je 2007. pokrenula upravo rigidna desnica, a Hrvatska čista stranka prava i veteranske udruge tada su prikupile skoro 300.000 potpisa za referendum o prestanku suradnje s Haškim sudom. Ovaj uspjeh, sasvim respektabilan za premijerni pokušaj, još je veći usporedimo li ga s tek nešto više od stotinu hiljada potpisa koje je, nedugo potom, skupila akcija za referendum o pristupanju NATO paktu. S jedne strane dakle protivnici međunarodnog suđenja ratnim zločinima 'naših', a s druge protivnici našeg sudjelovanja u međunarodnim ratnim zločinima kojima neće suditi nitko: od samoga je početka bilo prilično jasno na koju stranu preteže uteg masovne podrške. Kontinuitet nacionalno intoniranih referendumskih inicijativa osigurala je 2009. kampanja protiv arbitraže o graničnom sporu sa Slovenijom 'More je kopno' (nešto manje od 200.000 potpisa) svojim fokusom na 'očuvanje teritorija'. I tek nakon toga uslijedile su bračne i antićirilične akcije: ostalo je, reklo bi se, povijest… Barem za one koji su brzo zaboravili da je povijest ipak počela koju godinu ranije.
Jednako je brzo bilo zaboravljeno i da je inicijativa protiv izmjena Zakona o radu 2010. prikupila skoro podjednak broj potpisa kao i prošlogodišnja akcija obiteljaša, angažiravši više od 700.000 građanki i građana – uglavnom radnica i radnika – oko borbe za radna prava, pa se ista ona 'zatucana' masa pokazala neobično spremnom podržati borbu protiv kapitala. Jedina razlika između dvije do sada najmasovnije akcije podrške sastojala se u tome što su državne vlasti inicijativu sindikata spretno izigrale, dok su uspjeh ove druge neizravno omogućile spustivši prag potpisa potrebnih za valjanost referenduma kako bi manjina mogla odlučiti o ulasku Hrvatske u Evropsku uniju. Upišemo li, naposljetku, na ovu kratku listu još i velike uspjehe ovogodišnjih kampanja protiv autsorsinga (više od 600.000 potpisa) i, napokon, upravo prikupljenih pola milijuna potpisa preliminarne podrške referendumu o monetizaciji autocesta, pojednostavljene se pripovijesti o debaklu direktne demokracije i desničarskoj krađi lijevih ideja raspadaju u krhotine proizvoljnih dojmova.
Akcije usmjerene protiv privatizacije i rušenja prava radnika, naime, evidentno i dalje ostvaruju visoku i stabilnu podršku. One pritom nisu obojene eksplicitnom lijevom ideologijom, ali baš tu se krije potencijal progresivne politike za koju se vrijedi boriti: kao što vidimo, za razliku od desničarskih pokušaja nivelacije ideoloških razlika, sposobne su povezati svjetonazorske protivnike oko pitanja koja presudno određuju njihove živote. Potvrđujući tako, napokon, glavni razlog zbog kojeg, danas i ovdje, ipak treba ustrajati na direktnodemokratskim inicijativama: onaj koji nam kaže da sloboda političkog odlučivanja još uvijek nema namjeru stati tamo gdje nadire vladavina kapitala.
