>

novosti logo

Kronika Kronika

Stranac u svojoj zemlji

Vasilije još nema hrvatsko državljanstvo jer je rođen u BiH. Da bi ga stekao, mora položiti ispit iz hrvatskog jezika, iako od djetinjstva živi kraj Dubrovnika u kojem je završio srednju školu

Rođen je nekoliko kilometara od Dubrovnika, u Dubrovniku je završio školu i proveo najljepše godine života, živi nekoliko autobusnih stanica od Dubrovnika, ali Vasilije Čičković 20 godina čeka hrvatsko državljanstvo koje će moći ostvariti tek za nekoliko godina i strahuje od polaganja ispita, od kojih je jedan od najvažnijih - hrvatski jezik! Vasilije je rođen u Šćenici koja pripada Općini Trebinje u BiH. No još 1978., kada je imao 10 godina, obitelj zauvijek seli u Čibaču, selo nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, gdje on i sestra Vedrana nastavljaju školovanje u Župi Dubrovačkoj.

- Bili su to sretni dani koje nikada neću zaboraviti – kaže Vasilije i pojašnjava:

- Otac Pero radio je kao zidar, majka Milka bila je domaćica i ništa nam nije nedostajalo. Završio sam četiri razreda osnovne u Župi Dubrovačkoj, zatim nastavljam više razrede u mjesnoj zajednici Montovjerna, u centru Lapada, pa nakon toga završavam srednju turističko-ugostiteljsku školu u Dubrovniku. Za vrijeme školovanja stekao sam mnogo prijatelja koji su mi još i danas u srcu, ali najveća vrijednost koju pamtim je to što nismo bili ni Srbi ni Hrvati, već Dubrovčani.

Što od straha od rata, što trbuhom za kruhom, Vasilije 1990. ostavlja roditelje i odlazi u Švicarsku. Kada je buknuo rat, zabrinuo se za roditelje i htio se vratiti, no oni su ga preklinjali da ostane, a oni su odmah s kćerkom pobjegli u Herceg Novi gdje ostaju do 1999. godine, kada im se pridružuje i Vasilije. Dugo su kontali bi li se vratili jer su vijesti o rušenju kuća stigle i do Herceg Novog. Ipak, otac je jednog dana donio odluku da se vrate na svoje, pa šta bude. U Čibači su zatekli su sve porušeno i uglavnom poravnano bagerima, a od njihove kuće ostala je samo hrpa kamenja i cigli. Godinu dana čekali su obnovu, boravili kod rođake u Dubrovniku i, napokon, kad je kuća ponovno izgrađena, vratili su se.

Pa zašto ne pogledaju moje ocjene? Hrvatski je jedini jezik koji sam učio i uz koji sam odrastao. Sad se bojim da bih mogao i pasti, pa ništa od državljanstva!

- Sravnjeno je bilo 14 kuća u selu, uglavnom srpskih, ali i nekoliko i hrvatskih. Vjerovatno je riječ o ‘nepodobnim’ Hrvatima koji su nam bili dobri susjedi i prijatelji. Kuće su obnovljene, ali nikako mi nije jasno zašto su uopće srušene, milijuni su dani za obnovu. Bilo je to nekakvo nerazumno ludilo, bijes ili što već. Ja trenutno nemam nikakvih primanja, čak ni socijalne pomoći, i otac, majka i ja živimo od očeve mirovine. Ne mogu ostvariti ništa jer mi je dodijeljen privremeni boravak i nisam državljanin Hrvatske, već Bosne i Hercegovine, zato što sam tamo rođen. Tako nemam nikakva prava. Nekada sam bio ponosan što sam Dubrovčanin, a danas sam nitko i ništa, bez dokumenata i primanja – kaže Vasilije, koji treba čekati još tri godine kako bi stekao pravo na državljanstvo.

- Drugačije ću tada prošetati Stradunom, jer sada kad se nađem u Gradu uvijek osjećam nekakav grč u grudima, kao da je ovo sve nečije tuđe, a ne moje. A nekada je bilo. Odem ja i do mojih škola, ali ni tamo mi srce nije ispunjeno, kao da sam u nekoj tuđoj zemlji. Ponekad, kad mi se učini da prema meni ide netko poznat iz onih vremena, sagnem glavu, sve da me ne prepozna. Što ću mu reći, da nisam državljanin Hrvatske i da sam ovdje privremeno. Pa kada bih susreo i nekog školskog druga, mislim da bih se sklonio, jer više nismo potpuno ravnopravni kao što smo bili nekada kada smo dijelili marende, zadirkivali cure i prepisivali zadaće. Zato se najbolje osjećam u svom vrtu – priča s tugom Vasilije.

Iako je državljanstvo njegova najveća želja, već sada osjeća svojevrsnu zebnju.

- Čuo sam da moram polagati cijelo čudo ispita. Ne znam kako ću baš uspjeti učiti, malo sam ‘zahrđao’ sve ove godine. Jedan od ispita bit će i hrvatski jezik. Pa zašto ne pogledaju moje ocjene iz osnovne i srednje škole, a ne da me muče s ispitom. Hrvatski je jedini jezik koji znam, koji sam učio, uz kojega sam odrastao, i što ja to još moram učiti. Sad se bojim da bih mogao i pasti, pa ništa od državljanstva! – pribojava se Vasilije.

Predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine grada Dubrovnika, Milorada Vukanovića, pitali smo ima li Vasilije razloga za zabrinutost.

- Ponekad i ono što je po zakonu može biti itekako besmisleno, no zakon je zakon. Vasilije je bio u vrijeme rođenja državljanin Jugoslavije, a republičko državljanstvo je bilo ono BiH. Kad su stvorene nove države on je po automatizmu postao i ostao državljanin BiH, bez obzira što je još 1978. odselio u Hrvatsku. Danas se vodi kao stalno nastanjeni stranac, pa kad stekne uvjete, bez obzira što je završio škole u Dubrovniku i što poznaje hrvatski jezik, procedure su stroge. Mora polagati jezik pri jednom od filozofskih fakulteta. Naravno, sve to treba dobro platiti. Kad položi ispit, mora se odreći BiH državljanstva i to isto tako platiti. Slijedi upis u knjigu državljana Hrvatske, što isto mora platiti. Ostaje samo nadati se da će Vasilije sve to prebroditi - kaže Vukanović.

1/1