U pozadini predsjedničkih izbora valjaju se unutarstranački procesi u SDP-u, koji će se dodatno razmahati ovisno o izbornom ishodu. No ako Kolinda Grabar Kitarović pretrpi izborni poraz, i u HDZ-u će biti posijano sjeme sumnje u retropolitiku koju vodi stranačko vodstvo. Iako je Karamarkova pozicija u HDZ-u mnogo komotnija od Milanovićeve u SDP-u, i on će se morati pomučiti kako bi stranačkom članstvu i organizacijama objasnio zašto je na predsjedničkim izborima prekinut pobjednički izborni niz koji je stranka pod njegovim vodstvom polučila na lokalnim i euroizborima. Karamarku će još važnije biti uvjeriti stranačku većinu da je sa svojim timom ljudi sposoban dovesti HDZ do pobjede na parlamentarnim izborima, unatoč eventualnom izbornom porazu na predsjedničkim. Jer izgubiti od Ive Josipovića koji iza sebe ima predsjednički mandat koji uglavnom nit’ smrdi nit’ miriše i podršku vladajuće koalicije kojoj se rejting među građanima zaledio na najnižim granama, nužno će dovesti u pitanje Karamarkovu politiku, koja nije bila sposobna pobijediti u uvjetima u kojima se izborna pobjeda gotovo sama nudila. Izborni poraz Kolinde Grabar Kitarović bit će čvrst dokaz da Karamarkova retropolitika ne može uvjeriti većinu birača da ima rješenja za današnje i buduće društvene i državne procese i nagomilane probleme.
I dok će Karamarko još imati dobre izglede da ostane u stranačkom vrhu i u slučaju njezinog izbornog poraza na predsjedničkim izborima (iako će biti prisiljen redefinirati politiku kojom se, u blickrigu, nametnuo postsanaderovom HDZ-u), Zoran Milanović će imati teška okapanja u SDP-u i u slučaju Josipovićeve izborne pobjede, a pogotovo ako aktualni predsjednik pretrpi izborni poraz. Josipovićevo predizborno distanciranje od Milanovićeve vlade i njegovih stranačkih ljudi, najčešće diskretno a ponekad i sasvim otvoreno, ukazuje na to da će u slučaju izborne pobjede Josipović na istom valu, otvorenije nego dosad, stati na stranu Milanovićevih stranačkih suparnika, čiji je glavni cilj njegovo razvlašćivanje u SDP-u – ili uklanjanjem s funkcije predsjednika SDP-a prije parlamentarnih izbora ili drastičnim ograničavanjem ovlasti koje ima u kreiranju stranačke predizborne politike i sastavljanju izbornih lista.
Sve otvoreniji unutarstranački rat koji protiv Milanovićeve politike i njegovih ljudi vode riječka i primorsko-goranska stranačka organizacija, uz podršku zagrebačkog SDP-a i sve brojnijih stranačkih veterana, prešao je u fazu u kojoj ga je teško primiriti i stišati, iako u izbornoj godini u pravilu najviše može naštetiti SDP-u. Međutim, Vojko Obersnel, Zlatko Komadina, Davor Bernardić, Rajko Ostojić, Mirando Mrsić i drugi čelnici SDP-a, s pozadinskom Josipovićevom podrškom, očito su uvjereni da s Milanovićem i njegovom ekipom SDP na parlamentarnim izborima nema što tražiti i da će sukob s njima i njihovo eventualno eutanaziranje u stranci u najmanju ruku manje štetiti SDP-u nego kada bi im se dopustilo da stranku još jednom predvode na parlamentarnim izborima.
Josipovićev izborni poraz bio bi pak znak za opću uzbunu u SDP-u i poziv na otvorenu pobunu protiv Milanovićevog stranačkog vodstva. U tom bi se slučaju Josipović vjerojatno stavio na čelo pobune i kao ujedinitelj svih stranačkih nezadovoljnika krenuo u rušenje sadašnjeg vodstva, jer bi tako svu krivnju za svoj izborni poraz svalio na Vladu i Milanovićeve ljude. Na nacionalnoj razini Josipović je jedan od rijetkih stranačkih čelnika koji može uspješno konkurirati Milanoviću, jer su svi njegovi drugi unutarstranački takmaci uglavnom lokalno i regionalno ukorijenjeni i ne mogu oko sebe okupiti sve brojnije nezadovoljnike u SDP-ovim redovima, ali ni pokolebane i razočarane stranačke birače.
Stranačko razvlašćivanje Milanovićevog vodstva bilo bi uvod u prijevremene parlamentarne izbore, što bi, ako ništa drugo, barem prekinulo političku letargiju i svekoliku stagnaciju u kojoj je Hrvatska zaglavila za njegove Vlade. Zoran Milanović i njegovi ministri izgledaju sve beznadnije, kao da i sami jedva čekaju da im istekne mandat i skrati im muke, jer ne znaju što će i kamo će sa svojim ministarskim poslovima i problemima koje bi morali rješavati; malo im toga polazi za rukom, pa su svakodnevno prinuđeni blefirati i brbljati o uspjesima koje samo oni vide. Izjalovili su se i Milanovićevi pokušaji da smjenama ministara s kojima se sukobio ili je bio nezadovoljan njihovim radom te dovođenjem nestranačkih ljudi i svježe i mlađe stranačke krvi ojača svoj kabinet i učini ga efikasnijim – umjesto boljitka u radu Vlade, dobio je samo nove afere i glavobolje, a javnost dodatne dokaze da ima nesposobnog i jalovog premijera i istu takvu Vladu.
SDP-u i HDZ-u, ali i gotovo svim ostalim političkim strankama (osim onima koje još nisu imale priliku kompromitirati se na vlasti) na naplatu dolazi nesposobnost da unutarstranačke odnose urede na način koji bi omogućio da i u opoziciji i na vlasti kreiraju kvalitetne i efikasne politike upravljanja svim segmentima države i društva, dakle da umjesto promoviranja stranačkih uhljeba omogućuju afirmaciju i napredovanje sposobnih i stručnih ljudi i kadrova, doraslih poslovima koje birači na izborima povjeravaju stranačkim i drugim izbornim pobjednicima.
Predsjednički izbori dodatno svjedoče o dubini krize političkih stranaka. Bez obzira na rezultat, u hrvatskoj politici i vlasti ništa se bitno neće promijeniti, one su okovane jalovim stranačkim politikama. Jedini pomak koji se može dogoditi bili bi potresi koje bi taj rezultat prouzročio u strankama, ponajprije u SDP-u, a potom i HDZ-u i drugima. Naravno, pod uvjetom da se time potaknu procesi koji će iskorijeniti stranačku autoritarnost i demokratizirati stranke u mjeri koja će ih učiniti sposobnima da konačno uspostave parlamentarnu demokraciju, umjesto dosadašnjih kvazipolupredsjedničkih i kvazikancelarskih sustava upravljanja državom, koji su je i doveli u ćorsokak i dugo putovanje u stagnaciju i propadanje.
