>

novosti logo

Strane banke trljaju ruke

Upravo gledamo kako na sve bankarske rupe curi hrvatski novac: milijuni eura od Zabine prodaje Istraturista ne samo da neće biti uloženi u naš turizam, oni uopće neće ostati u Hrvatskoj

Suprotno onoj čuvenoj rečenici Neila Armstronga kad je zakoračio na Mjesec, ovo je velik korak za pojedinca, a mali za Hrvatsku i njen turizam. O kojem je koraku riječ? O tome da je Lukšić grupa kupila od Zagrebačke banke Istraturist za 120,1 milijun eura i tako postala najveći hotelijer na hrvatskom Jadranu. Neki su se već raspjevali kako je to dobra vijest za razvoj hrvatskog turizma. Ali nije. Da jeste, u njoj bi se govorilo o novim hotelima ili barem bitnom povećanju kvalitete starih, o investicijama i novim radnim mjestima, te o rastu prometa i prihoda. O svemu tome, međutim, nema ni riječi, pa ispada da se radi samo o još jednoj epizodi sapunice na temu kako zaraditi u Hrvatskoj, a da se ne steknu žuljevi na dlanovima.

Koji je bio motiv kupca? To nitko ne krije. Poslovna grupa koju je stvorio hrvatski iseljenik i čileanski kralj piva, pokojni Androniko Lukšić, već ima niz hotela, pretežno u Istri i Dubrovniku, a želi steći vlasništvo od ukupno barem milijardu dolara. Cilj im nije dugoročni razvoj hotelijerstva, pa ni ne ulažu u podizanje njegove razine, već dovoljno velik portfelj s kojim mogu izići na londonsku burzu. (Na kojoj je, usput rečeno, počela i rasprodaja, odnosno uništavanje Plive, povodom čega ‘institucije još nisu obavile svoj posao’.) Na burzi može početi trgovanje i sticanje pravog profita, bez baktanja s turistima. Tko nudi više… prvi put, drugi put…

A koji je motiv prodavatelja? Predsjednik Zabe Franjo Luković nije bio za prodaju, jer Istraturist je solidna i profitabilna tvrtka. Ali gazda Zagrebačke banke je njemačko-talijanski Unicredit, a u ovim teškim vremenima gazdi treba novac. Kad se tek pripremala kriza, u jesen 2007., grupa eksperata MMF-a upozorila je tranzicijske zemlje (poimence i Hrvatsku) na opasnost rasprodaje banaka strancima, koji će u krizi gledati samo svoje interese. Ali sveznajući i svemoćni Ivo Sanader odbio je bilo kakav razgovor o tome. Kakva kriza, kakvi bakrači! Sada na sve bankarske rupe curi hrvatski novac. Ne samo da se tih 120,1 milijun eura neće uložiti u hrvatski turizam, on uopće neće ostati u Hrvatskoj.

U dubljem sloju sjećanja leži jedna tipična privatizacijska priča, karakteristična za hrvatski povratak u kapitalizam. Kako je banka uopće postala vlasnica Istraturista? Od koga ga je kupila ili kad je sagradila hotele u njegovu sastavu? Nije učinila ni jedno ni drugo. Hrvatske su banke stekle vlasništvo najvećeg dijela jadranskih hotela u – balvan revoluciji. Ne poslovnim pothvatima, već doslovno na barikadama. Pobuna Srba u Hrvatskoj dogodila se usred sezone 1990., a posljedica je bila masovni odlazak turista. Hoteli su, naravno, imali kredite za pripremu sezone, koje bi normalno vraćali kad ona završi i stignu prihodi. Ali sad su oni izostali. Kako su postupile banke? One su tražile svoj novac, a kako ga nisu mogle dobiti, umjesto njega uzimale su cijele hotele. Kao da u ovogodišnjoj poplavi od poplavljenih svi pokušavaju naplatiti svaku kunu: za komunalnu naknadu, struju, porez, poplavljeni traktor, usjeve koji su ostali pod vodom itd. Čini se sumanutim? Ali to je bilo vrijeme privatizacije, a pobjednički HDZ je ubrzano rastjerivao stare uprave hotelskih poduzeća, dok je početak rata obukao njihove radnike u uniforme. Naravno, i one iz radničkih savjeta. Hotele su ubrzo preplavili prognanici, pa više nitko nije mislio na turizam, kredite i vlasništvo. Ali jesu banke, koje su u međuvremenu postale državne, odnosno HDZ-ove.

Ta im se praksa toliko svidjela da su je uskoro proširili, odnosno nadogradili. Pritom vjerojatno nisu ni slutili da su slijedili uzor ministra financija iz vremena poslije Prvog svjetskog rata, Milana Stojadinovića, koji je na sličan način toliko povećao kraljevu apanažu da je on mogao sagraditi Bijeli dvor. Banke su preračunale stare, odavno otplaćene kredite, po novom, znatno višem deviznom tečaju, pa je ispalo da su i oni bili mnogo veći. Već ste zaboravili da ste uopće bili dužni? E sad ćete se sjetiti! Zapravo, nije se imao tko sjetiti, jer su poduzeća bila u kolapsu, a njihove uprave nerijetko razjurene. Preostajalo je da se jednostranom odlukom (ali u punoj suradnji s vlastima) preuzmu hoteli, a i neka druga poduzeća. Splitska banka je preuzela Slobodnu Dalmaciju na temelju kredita za novu rotaciju, koji je bio otplaćen još prije nekoliko godina. Tako je ‘legalno’ poništena već provedena privatizacija (po Markovićevom zakonu) po kojoj su vlasnici postali zaposlenici, a nezavisni list dodijeljen je stranačkom tajkunu, notornom Miroslavu Kutli.

A odakle potiče novac kojim Lukšić grupa kupuje Istraturist? Pitanje se čini besmislenim, jer je riječ o jednoj od najjačih svjetskih korporacija, a na listi 500 najbogatijih specijaliziranog časopisa ‘Forbes’ ispod Andronika Lukšića bilo je još najmanje 150 imena. Pa ipak, i tu u izvjesnoj mjeri vrijedi pravilo da je narodna imovina velikim dijelom privatizirana narodnim novcem. Prva akvizicija gospodina Lukšića u Hrvatskoj bila je Karlovačka pivovara. To je bilo najbolje poduzeće u regiji, u kojem su plaće uvijek bile 30 do 40 posto veće nego drugdje, u kojem su se dijelili viškovi i svake godine investiralo po deset milijuna maraka vlastitog novca. Zato je već u prvom valu privatizacije pokrenuta akcija da se ona zadrži u vlasništvu Karlovčana. Rezultat je bio da je, u trenutku kad se pojavio Androniko Lukšić, privatizacija bila skoro završena, i to (kao i u Slobodnoj Dalmaciji) po Markovićevom zakonu. Zaposleni su otkupili sve dionice na koje su imali pravo, za što su se nerijetko zaduživali, pa i pod nepovoljnim uvjetima. Nakon toga su se organizirali i građani Karlovca i otkupili još skoro 40 posto. Priključile su se i udovice branitelja, koje su dionice dobile besplatno, a i invalidi, kojima je cijena smanjena u skladu s postotkom invalidnosti (sve do sto posto). Tako je 2.400 Karlovčana držalo 70 posto pivovare.

U međuvremenu su Franjo Tuđman i Borislav Škegro posjetili Čile, a tamo, na njegovoj hacijendi, i čileanskog kralja piva Andronika Lukšića. Nedugo zatim, početkom 1994., on je neposrednom pogodbom otkupio preostalih 30 posto dionica koje su držali Fond za privatizaciju i Mirovinski fond, nominalne vrijednosti 15,1 milijun maraka. Pritom je dobio 30 posto popusta, koliko i ljudi koji su 20 godina radili u poduzeću. A onda je tražio i dobio (sic!) dividendu za prethodnu godinu (1993.), u kojoj još nije imao nijednu dionicu. Nakon toga, malim je dioničarima ponudio 70 posto nominalne cijene njihovih dionica. Prve su prodale udovice branitelja kojima je trebala gotovina, pa invalidi, a kad je dosegao 50 posto, uključili su se i radnici.

Kad je poslije prodavao Karlovačku pivovaru, Lukšić je dobio mnogostruko više nego što ju je platio. I njegovim će se nasljednicima sada sigurno isplatiti posao s Istraturistom. Unicredit banka također trlja ruke. Hrvatski turizam ne dobiva ništa, a radnici su već zaboravili da su ikad išta imali.