Harald Turner, šef njemačke civilne administracije u okupiranoj Srbiji, izvijestio je 1942. o ‘svakodnevnim zločinima, pokoljima Srba’ u susjednoj Hrvatskoj. ‘Do listopada ‘41. otprilike 200.000 ubijenih Srba; u sljedećim mjesecima brojka mnogo veća’, šturo priopćava Turner. Ekonomski istraživalački odjel IG Farbena imao je zanimljiv pogled na tu depešu. Pokolji u Hrvatskoj konstruktivan su doprinos rješavanju pitanja lokalne ‘prenapučenosti’. U izvještaju o ekonomskoj strukturi NDH spominju se mutni i dvosmisleni pojmovi ‘evakuacije’ i ‘preseljenja’. Po mišljenju stručnjaka, problemi prenapučenosti i slabih poljoprivrednih prinosa u ruralnim područjima poput Zagorja, Dalmacije i Like mogu se riješiti širokom internom kolonizacijom i ‘evakuacijom većeg broja srpskih seljaka’.
Iz ovog neobičnog izvještaja može se zaključiti da ustaški pokolji nad srpskim stanovništvom nisu bili samo posljedica iracionalne ustaške krvoločnosti (uz Hitlerovu usmenu dozvolu), već da su promatrani i kao dio šire demografsko-ekonomske politike Trećeg Reicha i njegovog satelitskog i okupiranog područja. Dakle da su u neku ruku imali i svoju ‘znanstvenu’ podlogu i svoju ‘modernizacijsku’ ulogu.
Istražujući ekonomsku, demografsku i antropološku dokumentaciju Trećeg Reicha, njemački povjesničari Götz Aly i Susanne Heim opetovano su nailazili na pojam ‘problem prenapučenosti’. O kakvoj god se ekspertizi radilo – poljoprivrednoj politici, židovskom pitanju, kolonizaciji ili politici preseljenja – i bilo gdje da se radilo – u Reichu, Poljskoj, Jugoistočnoj Evropi, Istočnoj Evropi – uvijek je u polazištu svega bio ‘problem prenapučenosti’. Na populacijsku politiku gledalo se kao na instrument ekonomske racionalizacije, redukcije ‘usta koja treba hraniti’. Masovna preseljenja bila su samo prvi izbor ove ‘negativne populacijske politike’. Druge metode ubrzo su slijedile: deportacije zbog prisilnog rada, getoizacija, preseljenje stanovništva u umjetno stvorena područja gladi, pokušaji kontrole rađanja, i naposljetku – masovna ubojstva.
Tu ujedno i leži jedan od mogućih odgovora na pitanje svih pitanja. Često se ističe kako je holokaust bio iracionalan, kako nije imao svoju vojnu, stratešku i ekonomsku logiku. Jer zašto ubijati potencijalnu radnu snagu? Aly i Heim dokumentiraju da je holokaust, između ostaloga, proizašao iz najgrublje ekonomske logike.
Politolog Franz Neumann u svojoj je čuvenoj knjizi ‘Behemot’, jednoj od prvih analiza nacističke države, napisao da industrija, birokracija, partija i vojska predstavljaju četiri stupa nacističkog režima. Teza Alyja i Heim jest da je ta četiri stupa povezivala mreža znanstvenih savjetnika. U svojoj knjizi ‘Tvorci uništenja’ (engleski prijevod ‘Architects of Annihilation’) opisuju rad ekonomista, statističara, agronoma, demografa i drugih, i njihov utjecaj na ključne političke odluke režima donesene 1940. i 1941. U osnovi, riječ je o bottom-up pristupu politici preseljenja i genocida. Hitler i nacistička vrhuška donosili su političke odluke. Te odluke proizlazile su iz nacističke ideologije i osobne patologije vođa – ali one su bile usmjeravane razvojem događaja i mišljenjem stručnjaka.
Njemačka znanost 1930-ih nije se u bitnome razlikovala od svjetske znanosti. Pitanja demografske ekonomije ili eutanazije na sličan su način razglabana u Njemačkoj, u Evropi i u Americi. Ključna razlika je u tome što su njemački stručnjaci teoriju primijenili u praksi: najprije eutanaziju neproduktivnih pojedinaca (tzv. života nevrijednih života), a zatim i sve druge vidove ‘negativne populacijske politike’. U tom spajanju modernizacijske politike s politikom uništenja Aly i Heim njemačke stručnjake vide kao sukrivce niza zločina protiv čovječanstva. Svojim znanstvenim teorijama oni su bili bitan segment radikalizacije društva i politike, nositelji racionalizacije Auschwitza.
Većina tih ‘tvoraca uništenja’ nije nakon rata odgovarala pred sudom. Dapače, svoje su karijere nesmetano nastavili u SR Njemačkoj, stapajući se s novim društvom, u mimikriji svojstvenoj i nekim drugim dijelovima nijemstva koje nije snosilo odgovornost i krivnju za zločine Trećeg Reicha.
