>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Stup i stuplji

Milanović i Plenković nastavljaju s tretiranjem mirovinskog modela kao nedodirljivog: HDZ bi i povećao izdvajanje u drugi stup, SDP ga ne bi ukinuo

Predizborno televizijsko sučeljavanje šefova dviju najvećih stranki i koalicija donijelo nam je, uz gomilu općih mjesta, i poneki konkretan pokazatelj o njihovu odnosu prema gorućim ekonomsko-političkim temama. Jedna od njih je bila ona drugog stupa mirovinskog osiguranja, dakle pitanja koje se već preko desetljeće i pol potiskuje dalje od javnosti i potpunijeg razumijevanja te materije. Što se tiče navedenog dvojca, mogli smo najprije vidjeti da predsjednik HDZ-a Andrej Plenković još ne poznaje dovoljno to područje, nego tek neuvjerljivo pokušava obraniti ono što su mu izložili ekonomski savjetnici stranke, a očito se pritom radi o zastupnicima interesa privatnog financijskog sektora. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović pak uopće nije odstupio s branika te iste bankovno-osiguravateljske industrije, osim što kudikamo bolje poznaje, već i kao bivši premijer, čitav modus neravnopravne simbioze između financijaša i države.

Pa da malo ponovimo gradivo o tom specifičnom i pomno zamagljenom modelu obavezne štednje za mirovinu. Prvi stup, onaj tzv. međugeneracijske solidarnosti, koji čini veći dio državno-budžetske mase za isplatu aktualnim penzionerima, preuzima tri četvrtine svih obaveznih mirovinskih davanja iz plaća. Preostala jedna četvrtina odlazi u drugi stup, no koji je povjeren bankovnim mirovinskim fondovima radi njegove kapitalizacije, tj. komercijalnog oplođivanja na tržištu, e da bismo tako premostili budžetski deficit i da bismo jednom, kada dospijemo u tu dob, imali veće mirovine. Zato se izdvajanje u drugi stup naziva i našom privatnom štednjom, ali zapravo je riječ o novcu kojeg se država odriče i koji mora nadoknaditi radi permanentnog uplaćivanja mirovina, a koji godišnje iznosi gotovo šest milijardi kuna.

Drugim riječima, taj minus generira trećinu ukupnog proračunskog deficita i iziskuje daljnja zaduženja po sve skupljim kamatama – u biti od istog onog sektora koji mirovinsku štednju dobiva na povjerenje i upravljanje. I sve bi to još iz nametnutoga kvaziprivatnog rakursa štediša bilo prihvatljivo da ne moraju upravo oni – odnosno svi koji još imaju sreću da rade i primaju plaću – nadoknađivati tako prouzročeni manjak i njegove efekte. Kao što bi bilo prihvatljivo i kada bi bankovni fondovi zaista garantirali realno prihvatljivu zaradu od štednje, no to definitivno nije slučaj. Banke ne garantiraju ništa izuzev onoga što same procijene kao sebi i svom kapitalu komforno, pa štedni prinosi izgledaju razočaravajuće, dok bankovne kuće za to vrijeme bilježe enormne zarade zbog operiranja s preusmjerenim državnim sredstvima.

Nadalje, država ima upravo smiješne kontrolne ovlasti nad poslovanjem fondova, a osiguranici nemaju utjecaja na fondovsko poslovanje. Potonji u konačnici ne mogu ni dobiti štednju odjednom, već im mirovinska društva – koja s njihovim odlaskom u mirovinu preuzimaju sav novac – isplaćuju mjesečne obroke u visini koju odrede banke. I sva ta pljačka prikazuje se kao ultimativni interes radnika i osiguranika te budućih penzionera, no gotovo svima izmiče ukupna slika problema. Valjda i zato što je posrijedi efekt koji će do punog izražaja doći naknadno, s prvom generacijom onih koji će primiti dio mirovine iz drugog stupa. A ipak Milanović i Plenković nastavljaju s tretiranjem modela kao nedodirljivog – HDZ bi i povećao izdvajanje u njega, SDP ga ne bi ukinuo – što ne čudi znamo li da temelj bankovnog profita u Hrvatskoj već dva desetljeća čini konsenzus tih stranaka o inferiornoj poziciji države spram financijskog sektora.

1/1