>

novosti logo

Društvo Društvo

Stup za odstup

Vlada želi omogućiti osiguranicima da zaista odluče što će biti s njihovim novcem, odnosno ako žele da se vrate u prvi stup. Ali tu postoji jedna nezgodna činjenica. Ništa se u Hrvatskoj, pa ni mirovine, ne može riješiti bez tri puta većeg rasta od današnjeg

Začudo, najjači argument u prilog drugog stupa, kao okosnice mirovinske reforme iz godine 2002., ne koristi nitko. To bi bio primjer drugih europskih zemalja u kojima postoji isti sustav i čiji su rezultati dobri. Onakvi kakve su nekad na sva usta obećavali političari (na vlasti je bio SDP) i tek osnovani privatni mirovinski fondovi. Razlog je jednostavan. Takve primjere ne bi našao ni Diogen sa svojom legendarnom svijećom. (Privatni mirovinski fondovi postoje samo kao oblik dobrovoljne štednje, da bi se u starosti imao dodatak penziji.) Reforma po receptu koji je primijenjen kod nas prvi je put skuhana u Čileu, u vrijeme krvave vojne diktature na čijem je čelu bio notorni general Pinochet. Njen je uspjeh, kako je poslije konstatirao londonski The Economist, bio u najmanju ruku sumnjiv. To, međutim, nije smetalo Svjetsku banku da je i dalje reklamira, pa i nameće gdje god je za to imala prilike. Ona je bila dio tzv. Vašingtonskog konsenzusa, odnosno programa opće privatizacije i svjetske dominacije krupnog kapitala, što je poslije nazvano neoliberalnim ekonomskim modelom. A Svjetska banka služila je kao svojevrsna ideološka komisija.

Njihov najslađi cilj bile su tranzicijske zemlje, ali u njima su uglavnom stolovali neki skeptični ljudi. Mađarska je na primjer prihvatila reformu, ali je ubrzo od nje odustala. Slovenija je na njihov sirenski pjev ostala gluha, nijema i slijepa. Slovenci su uvijek znali što je za njih dobro. Ni drugi nisu prihvaćali ulogu laboratorijskih miševa. Hrvatska je, međutim, bila poseban slučaj. Nakon deset godina tuđmanizma njen je mirovinski sustav bio u kolapsu. U trenutku kad je HDZ preuzeo vlast, mirovinski fond je bio bogata adresa. U njemu je uvijek postojala rezerva za isplatu jednomjesečnih penzija. Pa ipak, to nije bilo ni približno dovoljno za apetite novih vlastodržaca. Prvo su prijevremeno umirovljeni svi politički nepoćudni ljudi, a takvih je bilo ohoho. Slijedila je privatizacija s uništavanjem poduzeća, što je također nerijetko završavalo masovnim prijevremenim umirovljenjem. Tu su i neki liječnici u invalidskim komisijama prodavali invalidski status i dobro zarađivali. Korist njihova, trošak mirovinskog sustava. U međuvremenu su si osigurali privilegije i brojni političari, pa je vlast sličila na onu Luja XIV. Mirovinama su se kupovali i glasovi. A onda su stigli i još uvijek stižu branitelji. Istovremeno su zaostajali prihodi, jer je sustavno uništavana prerađivačka industrija i ubrzano smanjivana zaposlenost. Najveći krivci nisu bili razni gucići i kutle (koje se, naravno, ne može abolirati), već vlast – i HDZ-a i SDP-a – koja je uporno vodila i još uvijek vodi politiku likvidacije domaće proizvodnje u korist uvoza i trgovine.

To je stanje koje je naslijedila prva vlada SDP-a, nakon desetljeća vlasti HDZ-a. Nešto se moralo učiniti jer je, kako se stalno ponavljalo, broj umirovljenika dostizao broj zaposlenih, pa je sustav postajao neodrživ. Bilo bi logično da se rješenje tražilo u povećavanju zaposlenosti i prihoda. To je, međutim, za sve vlade koje je Hrvatska imala do današnjeg dana bilo nerješivo poput kvadrature kruga. Zato se model Svjetske banke činio kao svjetlo na kraju tunela. Rijetki glasovi razuma upozoravali su da se realni problemi ne mogu rješavati nikakvim financijskim inženjerinzima. Ali činilo se da ne preostaje ništa drugo, a iza reforme su stajale pompozne svjetske institucije. I domaće banke čekale su kao zapeta puška. Do godine 2002. već su skoro sve bile u stranom vlasništvu, zajedno sa štednjom koju su hrvatski građani držali u njima. Trebalo je još samo da se u njihove trezore pomete najveći novac koji se u Hrvatskoj vodio na jednom računu. To je bio mirovinski fond. Kao i u brojnim drugim slučajevima, naši su političari i tu odigrali svoju kompradorsku ulogu, pri čemu je sasvim nevažno jesu li oni toga bili svjesni.

Najjači argument u prilog reforme bio je da će ona zaštititi novac za mirovine od političarskog rasipništva, što je tada bilo posebno važno. Slijedilo je uvjeravanje da je on apsolutno siguran i da će, zahvaljujući dobrim ulaganjima i burzovnim igrama, stalno rasti. Prvo se pokazalo točnim, iako su političari svako malo imali ideje da tim novcem treba na primjer monetizirati autoputove ili otkupiti Inu. Da je sve ostalo laž, bilo je jasno svakom tko je zadržao zdrav razum. Kad bi se uvijek dobivalo, čitav bi svijet bio edenski vrt u kojem bi sve cvjetalo i napredovalo. Ali umjesto toga, na sve se strane dobiva ali i gubi, raste ali i propada, pa i ratuje zbog profita. Danas se tvrdi da je reformom mirovinski novac pretvoren u privatnu štednju građana. Uistinu su osiguranici ili štediše, kako se kome sviđa, pretvoreni u kockare i špekulante, s tim da u njihovo ime špekulira netko drugi. Iako se kockaju s vlastitom sudbinom, oni sami ne bacaju kocke niti na to imaju ikakvog utjecaja. Sve se odigrava po sili zakona. Država ih je obvezala da svoj novac daju privatnim fondovima i da im onda životi ovise o uspješnosti ili dobroj volji onih koji upravljaju tim fondovima.

Kakvi su njihovi rezultati nakon punih 16 godina poslovanja, pokazuje činjenica da isplaćuju manje mirovine od one bijede koju daje država. Sada upravo oni koji se zaklinju u privatne fondove i drugi stup traže da država isplaćuje dodatak na mirovine i privatnim umirovljenicima. I to u ime ravnopravnosti svih građana. (Bi li vrijedilo i obratno?) Nisu krivi fondovi, kažu oni, već premala izdvajanja za njih, odnosno za drugi stup. Pravo je pitanje, međutim, kako su fondovi poslovali s postojećim novcem. Kako su kapitalizirali mirovinsku štednju koja im je povjerena? Nakon sastanka vladajuće koalicije, Radimir Čačić taj je podatak iznio urbi et orbi. Stopa kapitalizacije iznosi bijednih 2,1 posto. Kako 70 posto novca uzima država da bi podmirila prvi stup i za to plaća fondovima (bankama) tri posto, ispada da se s ostatkom poslovalo kriminalno loše. Vjerojatno povjereni im novac fondovi nisu kapitalizirali ni toliko da pokriju inflaciju. Treba to samo usporediti s nerijetko zelenaškim kamatama koje banke naplaćuju za svoje kredite, pa će biti jasno o čemu je tu riječ. Istovremeno su fondovi za takvo svoje poslovanje masno zarađivali. Čačić predlaže promjenu upravitelja. Plan Vlade je radikalniji. Ona želi omogućiti osiguranicima da zaista odluče što će biti s njihovim novcem, odnosno ako žele da se vrate u prvi stup. Time bi uštedila i onih tri posto koje plaća fondovima.

Nije iznenađujuće da je vrisnula sva neoliberalna bratija, koja se ne libi ni osobnog difamiranja resornog ministra. Žalosno je jedino da im se priključio i dobar dio tzv. lijevih autora, koji su kao somovi zagrizli mamac i progutali priču kako političari žele ljudima nacionalizirati njihovu mirovinsku štednju da bi je spiskali na svoje izborne igre i tako sačuvali vlast. Djelomično ih opravdava što je u Hrvatskoj danas zaista svašta moguće, ali sve što dobro zvuči, ne mora biti istina. Štoviše, u ovom je slučaju istina sasvim drukčija, pa se može reći da se Vlada povela za zdravim razumom. Ali tu postoji i jedna nezgodna činjenica. Ništa se u Hrvatskoj, pa ni mirovine, ne može riješiti bez tri puta većeg rasta od današnjeg i to rasta koji neće biti zasnovan na potrošnji, već na proizvodnji s visokom dodanom vrijednošću. Znači li to da rješenja uopće nema?

1/1