Novootkriveni ekspert za pitanja ratnih zločina i gradonačelnik ne baš svih građana Vukovara, Ivan Penava, nedavno je besjedio o otkazivanju novog prosvjeda na temu navodnog neprocesuiranja ratnih zločina i ustanovio da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne radi ništa. Osim toga, konzistentni Penava poslao je dramatično upozorenje kolegama u stranci, najavivši da će do rezultata pokušati doći kroz stranku. Međutim, ako se na tom polju ništa ne promijeni, poručio im je da će se Hrvatskoj demokratskoj zajednici ‘zahvaliti na suradnji’! Interesantno, par dana kasnije se probudio i zaključio da je od izlaska iz HDZ-a na otpad političkih kadrova puno bolje postati predsjednik stranke te je najavio pohod na Olimp na Trgu žrtava fašizma i svrgavanje Andreja Plenkovića s mjesta predsjednika HDZ-a.
Veliki problem u procesuiranju ratnih zločina je nedostupnost okrivljenika, ali samo kada su srpski zločinci u pitanju. Hrvatski su, naravno, lako dostupni, ali oni ne interesiraju ni policiju, ni dorh, ni političare, ni novinare, pa nemaju razloga za brigu
Penavinu tezu o tome da tužilaštvo ‘ne radi ništa’ na otkrivanju procesuiranju počinitelja ratnih zločina ponavljaju u posljednjih godinu dana mnogi desničari, pa smo odjelu za odnose s javnošću DORH-a uputili pitanje o broju postupaka koji su pokrenuti od listopada 2018., kada je Penava organizirao prosvjed u Vukovaru tražeći da se zločinci, a pritom je mislio na zločince srpske nacionalnosti, konačno privedu pravdi.
Iz DORH-a su odgovorili brojkama. Dakle, u posljednjih godinu dana, vezano uz kaznena djela ratnih zločina počinjenih na teritoriji cijele Republike Hrvatske, otvorene su istrage protiv 66 osoba. Istraga je prekinuta protiv njih 12, obustavljana protiv devet, a optuženo je 18 osoba. Donesene su presude protiv 35 ljudi. U 22 slučaja presuda je bila osuđujuća, a protiv trinaestorice je obustavljen postupak ili su oslobođeni. Iz DORH-a napominju da su se žalili na sve oslobađajuće presude. Našu molbu da nam daju neke detalje o pokrenutim postupcima su prešutjeli, tako da ne znamo nacionalnost optuženih, niti vrijeme kada su djela počinjena. Iz tužilaštva nikada ne daju podatke o nacionalnosti, braneći se floskulom da oni zastupaju interes žrtve bez obzira na nacionalnost, iako nam praksa govori drukčije.
Na DORH-ovim internetskim stranicama objavljen je izvještaj i o radu u prethodnoj godini. U njemu piše da je 2018. tužilaštvo zaprimilo 34 kaznene prijave u vezi ratnih zločina. Ukupno su ih u godinu dana obradili 45, jer ih je 11 ostalo iz 2017. Riješeno ih je 39, a istraga je otvorena protiv 25 osoba, dok je 14 prijava odbačeno. U prošloj godini, DORH je optužio 34 osobe, a nadležni sudovi su osudili devet osoba, dok su tri oslobođene optužbe.
U izvještaju stoji da su optužnice rezultat suradnje s policijom, diskretno sugerirajući da se kritičari obrate njima, ali i da je od počinjenja djela prošlo puno vremena, pa je i policiji i njima teško pronalaziti svjedoke i dokaze. Teško je, kažu, rekonstruirati događaje, a to se posebno odnosi na bivše pripadnike vojnih jedinica i njihove zapovjednike.
U izvještaju za 2018. tužitelji su izdvojili četiri pokrenuta slučaja. Prvi se odnosi na ratni zločin u okolici Obrovca, koji se dogodio u selu Medviđa u razdoblju od srpnja 1992. do veljače 1993. Optužene su četiri osobe. Iako u izvještaju to ne piše, logično je zaključiti da su zločine u Medviđi počinile snage Vojske Srpske Krajine, jer je Medviđa bila pod njihovom kontrolom, a u to vrijeme tamo se dogodilo nekoliko ubojstava civila hrvatske nacionalnosti. Posebno je stradala obitelj Erstić u kojoj je ubijeno osam članova. Osim nesretne obitelji Erstić, u Medviđi su ratni zločinci srpske nacionalnosti ubili još osam civila hrvatske nacionalnosti. Drugi izdvojeni slučaj odnosi se na ratni zločin koji je u Zadarskoj županiji počinjen u razdoblju od 23. siječnja do 5. kolovoza 1993. pa se vjerojatno odnosi na vojnu operaciju Maslenica, koju je provodila Hrvatska vojska. DORH u izvještaju ne ističe dodatne podatke vezane uz ovu optužnicu. Za Vukovar i najstrašniji zločin koji je počinjen tokom Domovinskog rata na poljoprivrednom dobru Ovčara vezan je treći slučaj. U 2108. otvorena je istraga protiv dvije osobe u vezi ratnog zločina na Ovčari i na njivi Grabovo, u blizini mučilišta koje je organizirano u hangaru na farmi. Posljednji izdvojeni slučaj također se odnosi na ratne zločine pobunjenih Srba u Vukovaru. Istraga je otvorena protiv dvije osobe i to za zločine počinjene 22. rujna 1991. u vukovarskim naseljima Petrova gora i Sajmište. Protiv dvojice osumnjičenika optužnica je podignuta u ožujku ove godine. Optuženi dvojac se tereti za protuzakonito lišavanje slobode i zlostavljanje civila nesrpske nacionalnosti.
Što se tiče Penavine nove opsesije i zločina u Vukovaru, najzainteresiraniji za kraj priče bi, pored obitelji žrtava, trebali biti vukovarski građani srpske nacionalnosti. Njima je sigurno najviše u cilju da se skine stigma kolektivne odgovornosti
Ovako izdvojeni podaci mogu dovesti do zaključka da se po pitanju strašnih ratnih zločina koje su izvršili pripadnici teritorijalne obrane i JNA u Vukovaru ne radi dovoljno. Međutim, statistika demantira takve tvrdnje jer je u posljednjih dvadesetak godina, točnije od 1991. do 30. lipnja 2017., prema podacima DORH-a zbog ratnih zločina pokrenut postupak protiv 3556 osoba. Veliki problem u procesuiranju ratnih zločina je nedostupnost okrivljenika, ali samo kada su srpski zločinci u pitanju. Hrvatski su, naravno, lako dostupni, ali oni ne interesiraju ni policiju, ni DORH, ni političare, ni novinare, pa nemaju razloga za brigu. Dodatni problem je nesuradnja tužitelja i policija Srbije i Hrvatske. Na papiru ona izgleda jako dobro, ljudi se susreću na sastancima, okruglim stolovima i sličnim sijelima, ali realno, suradnja je sramotno mala. U Srbiji se vode neki postupci za zločine počinjene u Hrvatskoj, poput suđenja za zločine na Ovčari i u selima Lovas i Sotin. Ti postupci traju jako dugo, tokom suđenja je umrlo dosta svjedoka, pa i okrivljenika, a kazne su na kraju jako male. Očito je svaka sličnost sa suđenjima pripadnicima Hrvatske vojske u Hrvatskoj namjerna.
Uglavnom, kada se crta podvuče, u Hrvatskoj je više od 600 osoba osuđeno za ratne zločine. Naravno, većina osuđenih su Srbi, jer suđenja Hrvatima za ratne zločine nad Srbima u Hrvatskoj spadaju u domenu statističke greške. Problem u suradnji Hrvatske i Srbije kada su ratni zločini u pitanju svakako je nemogućnost izručivanja vlastitih državljana kada im iz susjedstva pokucaju na vrata s optužnicom za ratni zločin. Naravno, nije problem kada se sitnoj boraniji, koja je ubijala starce na kućnim pragovima, silovala i zlostavljala diljem brdovitog Balkana, pokuca na vrata. Problem nastaje kada se optuže dečki koji su u ratu nosili epolete na ramenima. Zbog toga od izručivanja nikada neće biti ništa. Srbija naime ne preferira optuživanje vrha JNA ili komandanata paravojnih formacija, inače redom zločinaca i sjecikesa, jer bi se moglo postaviti logično pitanje o ulozi same Srbije u ratu u kojem, kako sama tvrdi, nije sudjelovala. O mogućnosti da Hrvatska jednog dana izruči Srbiji nekoga od svojih opjevanih komandanata ili političara koji su bili gospodari života i, još češće, smrti na području koje su pokrivali, nije uputno ni razmišljati. Tako da se Penavino kričanje o izostanku optužnica protiv vrha JNA može komotno zaboraviti, jer ni Srbija ni Hrvatska ne žele suditi svojim ‘legendama’ i ‘herojima’ ako baš nisu stjerane uza zid, kao u slučaju ubojice, ratnog zločinca i poduzetnika Mirka Norca, kojem je suđenje srećom završeno prije ulaska u Evropsku uniju. Kako bi izgledalo da nije bilo tako, vidimo na slučaju simpatičnog Branimira Glavaša.
A što se tiče Penavine nove opsesije i zločina u Vukovaru, posebno njegove opasne tvrdnje da tim gradom slobodno šetaju silovatelji i ubojice, najzainteresiraniji za kraj priče o ratnim zločinima u Vukovaru svakako bi, pored obitelji žrtava, trebali biti vukovarski građani srpske nacionalnosti. Njima je sigurno najviše u cilju da se skine stigma kolektivne odgovornosti koju otvoreno podgrijava gradonačelnik grada u kojem žive i u kojem, na užas nekih njegovih savjetnika koji žale jer se u Podunavlju nije dogodilo etničko čišćenje, namjeravaju i ostati. Naravno, oni bi voljeli da se otkriju i kazne i oni ratni zločinci koji su ubijali Srbe po Vukovaru uoči početka otvorenog rata, ali Penavu još nismo čuli da se oglasio na tu temu.
Slično je i s famoznim popisom nestalih u ratu. Nedavno je, gostujući na HRT-u, čelnik jedne od udruga hrvatskih ratnih veterana, Zoran Maras, izjavio da Hrvatska traži oko 1600 hrvatskih branitelja. Par dana kasnije objavljeni su podaci Ministarstva branitelja po kojima se traži oko 400 pripadnika Hrvatske vojske. Kada su nestali u pitanju, redovno se prešućuje da su polovica njih civili srpske nacionalnosti.
U vrijeme pripreme ovog teksta stigla je i vijest o novoj optužnici vezanoj uz ratni zločin na Ovčari. Podignuta je protiv pripadnika po zlu čuvene paravojne jedinice ‘Leva supoderica’ koji je u vrijeme počinjenja djela imao 23 godine. Tereti ga se da je iz mučilišta i gubilišta na Veleprometu odveo pripadnika 1. gardijske brigade HV-a u jednu vukovarsku kuću, gdje je boravio dio njegove jedinice. Zarobljenog hrvatskog vojnika, koji je tada imao 21 godinu, palili su otvorenim plamenom po nadlakticama, pljuvali, tukli do iznemoglosti i nanosili mu otvorene rane staklom razbijene boce. Iako DORH nije naveo identitet žrtve, iz svega opisanog da se zaključiti da je riječ o Vilimu Karloviću, čovjeku koji je čudom preživio strijeljanje na Ovčari, a na kraju i blizak susret s koljačima i pljačkašima iz ‘Leve supoderice’. U knjizi koju je napisao o svom spašavanju Karlović piše da ga je u iz Veleprometa izveo vojnik pod nadimkom Štuka, a da su ga od sigurne smrti spasila dva pripadnika iste jedinice i to Predrag Milojević Kinez i Marko Ljuboja Mare. Milojević je kasnije osuđen na suđenju za Ovčaru u Beogradu, dok je Ljuboja oslobođen optužbi.
Kome služe takve laži i kome služe tvrdnje o DORH-u koji ‘ništa ne radi’? Izgleda samo onima koji ne žele da rat ikada završi, da Vukovar ostane ‘mjesto posebnog pijeteta’, a zapravo mjesto okamenjene mržnje prema Srbima, mjesto u kojem se nikada neće steći uvjeti ne samo za normalan život, nego ni za postavljanje par ploča s ćiriličnim pismom na državne institucije.
