>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Sukob i slaganje interesa

Zar ne bismo mogli, u ime ‘sukoba interesa’, ukinuti cijelu politiku kapitalističkog parlamentarizma, kao oblika pukog pogodovanja ne samo sebi i bliskima nego i, puno odsudnije, određenim društvenim skupinama i organizacijama?

Postaje uistinu zabavno kako tzv. realna politika i njezini mediji otkrivaju interesnost ili zainteresirano djelovanje javnih ličnosti u svome polju. Cijela vijest donesena je u kontekstu civilnog postupanja suzbijanja sukoba interesa i glasi ovako: ministar financija u još uvijek postojećoj Vladi Boris Lalovac zadužen je za rješavanje problema osoba zaduženih u bankama u švicarskim francima. Pustimo na stranu sad što znači predizborna instrumentalizacija tog problema (za koju su, usput, liberalni novinari sasvim očito zainteresirano rekli da ugovori, doduše, i dalje jesu sveti, ali su i lihvarski krediti njima i vlastitim im svojtama dotjerali cara do duvara, pa u ovom slučaju iznimno treba država priskočiti). Novinari su iskopali, a to je otkada porezne kartice visokih dužnosnika uistinu postoje postalo mogućim, da ministar financija i sam posjeduje kredit u francima. On je podignut 2007., dakle u vrijeme kada on nije bio ministar, ali na rok od 25 godina, koje još nisu protekle, i iznosi nešto manje od 130.000 franaka. Dakle osobna lisnica dotičnog ministra direktno će osjetiti rezultate (ne)uspjeha njegove političke intervencije.

No tu nije kraj. Komika tek sad započinje. Novinari su onda, dosta logično, otišli zapitati u saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa da ih ono barem obavijesti ili podari svojim autentičnim tumačenjem radi li se u ovom slučaju o problemu iz njihove nadležnosti. I hoće li se o njemu očitovati. ‘Čitala sam o tome u medijima i čini mi se da postoji mogućnost da takav predmet dođe pred Povjerenstvo, pa zbog toga ne mogu davati konkretne odgovore’, rekla je novinarima pomalo nesigurno predsjednica Povjerenstva Dalija Orešković. A novinari su odmah shvatili i zašto je ona tako suzdržana. Pa zato jer i sama ima kredit u francima. Podigla ga je 2006., radi se o iznosu od 126.500 švicaraca, a rok otplate je 30 godina. Osim nje, saznaju novinari, i članica Povjerenstva Branka Lukačević-Gregić ponosna je vlasnica sličnog kredita. Ona se 2006. zadužila za 154.600 franaka na rok od 28 godina. Iz rečenoga je jasno da visoka savjest koja vlada ovim društvom, a u smjeru svakog sprečavanja sukoba interesa među javnim funkcionerima, u takve osobe svrstava i članove Povjerenstva. Jer i kontrolori moraju biti kontrolirani.

Manje inhibicija imao je u svojoj izjavi Zorislav Antun Petrović, dugogodišnji aktivist u polju (ne)transparentnosti, suzbijanja korupcije i sukoba interesa. Ali i bivši član saborskog Povjerenstva. On je, u ovom slučaju sasvim razumno, zaključio da ne bi trebalo stvarati paniku logikom ‘drž’te lopova’ jer se tu o tome ne radi. Iako nema sumnje da je svaki dužnosnik na čiji rad utječe ili može utjecati osobni interes u sukobu interesa, to još ne znači da će propis, poput ovoga koji se sada donosi, biti dobar samo za dužnosnike, rekao je Antun Petrović.

Kritiku započnimo opaskom da kada bismo izjavu o ‘utjecaju osobnog interesa’ na dužnosnike kao neprihvatljivom shvatili doslovno, na način svakodnevnog jezika, a ne pravno normiranog stručnog žargona, zvučala bi ona prilično ludo. Pa zar netko misli da se tzv. realnim političarem danas postaje iz kantovske pobude čistog bezinteresnog sviđanja? I da je ulazak u politiku lišen osobnog interesa? No izraz ‘osobno’ liberali tumače kreativno, kontekstualno i fleksibilno. Na način da je ljevičarska kritika tu a priori proglašena neumjesnom.

‘Ministri bi se trebali izuzeti iz kreiranja propisa i uključivati jedino u fazi provedbe’, mišljenja je Antun Petrović. Samo, kako to vjerodostojno provesti, priznaje da ne zna ni on. Isto vrijedi i za predsjednicu i članicu Povjerenstva. S time da je za njih rješenje uvjerljivije i provedivo. One bi trebale, dođe li ova problematika – o sukobu interesa ministra – pred njihovo tijelo, u tom slučaju ne sudjelovati.

Što je dakle sukob interesa u vladajućem političkom žargonu? Naše društvo ga definira – ovdje smo konzultirali samo često nepouzdanu Wikipediju – kao ‘naziv za situacije u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a nauštrb interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje’. I opet, kada bismo ovakve definicije shvatili doslovno i široko, zar ne bismo mogli, u ime ‘sukoba interesa’, ukinuti cijelu politiku kapitalističkog parlamentarizma, kao oblika pukog pogodovanja ne samo sebi i bliskima nego i, puno odsudnije, određenim društvenim skupinama i organizacijama? Naime, onim vladajućim! Pa to danas ne govore samo komunistički dinosauri, da su izvršne vlasti svih država možda i više no ikad postale pukim izvršnim odborima vladajućih klasa. A ove pak, čak i da ne mislimo kako se one i dalje mogu zvati vladajućom buržoazijom, nesumnjivo potiču iz krugova korporativnog i financijskog kapitala itd. i sl.

Dakle sukob bankara i ministra Lalovca sigurno nije klasni sukob u smislu postavljanja proletera oličenih u zastupniku vlastite im države protiv buržoazije oličene u međunarodnim bankama. Prije će biti da je to sukob unutar frakcija buržoazije. One kompradorske, kakva dominira u strankama, i one međunarodne, kakva kontrolira financijski sektor. A tko je u tom sukobu veća faca, bez obzira na male i povremene ustupke tzv. realnim političarima pred ne samo za njih važne izbore, govori činjenica da sada banke kreditiraju ministre. I to dosta nepovoljno. Što im je valjda hvala za činjenicu da su koliko jučer ministri ‘kreditirali’ banke, stvarajući zakonske uvjete za njihovu privatizaciju i preuzimanje od strane međunarodnog kapitala.

Svjesni opasnosti od zapadanja u vulgarni ‘klasizam’, upitajmo se na kraju: tko su dobitnici višedesetljetnih, uglavnom stambenih kredita u francima, kojih položaj je sada postao neizdrživ, do mjere da ih cijela građanska javnost sada hoće spašavati (jer radi se direktno i indirektno zainteresirano o kućnim proračunima mnogih od onih koji tu javnost i proizvode)? Pa sigurno to nije prekarizirano radništvo, oni zaposleni a siromašni ili nezaposleni dio stanovništva. Svi takvi uglavnom su odavno na crnim listama banaka, pod rubrikom kreditno nesposobnih.

U vremenima koja i zbog promjena u funkcioniranju javnog mnijenja izgledaju danas povijesno udaljenijima no što stvarno jesu, pisalo se naširoko o odnosu politike i interesa. Puno utemeljenije i društveno relevantnije no danas, kada je sve to reducirano na ovakve, poluridikulozne zabave na temu krajnje formalistički i pravno-fetišistički definiranih sukoba interesa i njihovog navodnog sprječavanja. Uostalom, nekada je i znanost bila, barem u svome filozofičnijem dijelu, zamišljana kao kritička. A to je onda značilo i razmatranje kritičke pozicije kao jedinstva spoznaje i interesa (na tu temu je njemački filozof Jürgen Habermas prije pola stoljeća napisao i u nas prevedenu i recipiranu knjigu ‘Saznanje i interes’). Takve teorije možda više i nema, no svijest o utemeljenju politike u interesima je ipak opstala. Ti interesi u ekstremnim slučajevima više ne smiju biti u sukobu. No to je samo zato što se u poslovanju javne sfere, kakvo je ono sada obično, oni posvuda tako dobro slažu u korist onih ionako vladajućih.

1/1