>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Sultan protiv cara

Prije incidenta rusko vojno djelovanje bilo je koncentrirano na područje na kojemu se protiv sirijskog režima bore pobunjeničke skupine Turkmena, naroda koji je etnički povezan s Turcima i koji turska vlada financira kako bi preko njega imala što veći upliv na budućnost Sirije

Nakon što je Turska 24. studenoga srušila ruski vojni avion uključen u bombardiranje sirijskih pobunjenika, spekuliralo se da bi taj događaj mogao biti svojevrsna prekretnica u suradnji vanjskih sila koje sudjeluju u ratu u Siriji. Turska je očekivala da će se NATO savez aktivnije usprotiviti ruskom vojnom divljanju u Siriji, no njegovi su čelnici tek deklarativno stali iza svoje razularene članice, pokazavši pritom da nemaju namjeru dopustiti da taj incident eskalira u nešto ozbiljnije. Rusija i Francuska ponadale su se da bi nakon incidenta moglo doći do tješnje suradnje sila uključenih u intervenciju u Siriji, no ni to se nije dogodilo jer Rusija ne odustaje od namjere da sirijskom diktatoru Bašaru al-Asadu, a time i sebi, osigura budućnost u poslijeratnoj Siriji, dok zapadne sile ne odustaju od neostvarivog plana da se istovremeno riješe i Asada i Islamske države. Ovaj incident, međutim, plastično je pokazao da ni jednoj ni drugoj zemlji primarni interes u Siriji nije uništenje Islamske države.

Turska tvrdi da je dva mjeseca prije nego što se odlučila na drastičan potez Rusiju počela upozoravati da prestane kršiti suverenitet njezinog zračnog prostora. Tvrdi i da je deset puta u pet minuta upozorila ruski avion da taj prostor napusti, no kako se to nije dogodilo, bila je prisiljena reagirati. Ruska vlada pak kaže da se njezin borbeni avion SU-24 nije nalazio u turskom, već u sirijskom zračnom prostoru, a budući da joj je Bašar al-Asad dao dozvolu da po Siriji baca bombe, ona je, eto, imala svako pravo to i činiti. Ono o čemu i jedna i druga šute je da se Rusija namjerila na ‘krive’ pobunjenike, one pod kontrolom i na platnom spisku Turske, pa joj je ova poslala poruku da ostavi na miru njezine ljude.

Erdogan je u kolovozu bio domaćin Svjetskog kongresa krimskih Tatara u Ankari, gdje je izjavio da Turska nikada neće priznati aneksiju Krima i da će se svim sredstvima boriti protiv ‘represije’ koju nad njima provodi Rusija

Incident se dogodio sjeverno od Latakije, na području na kojemu živi oko 90.000 Turkmena, pripadnika naroda koji je etnički i povijesno povezan s Turskom. Ovo područje uz tursku granicu već je godinama pod kontrolom pobunjenika, među kojima se nalaze i pripadnici radikalnih skupina kao što su Vojska pobjede i Front al-Nusra. No u posljednje su vrijeme Asadove snage, potpomognute iranskom brigadom Zulfikar, ugrozile prevlast pobunjenika, pa su im ruski avioni trebali pomoći da tamo utvrde kontrolu, prije nego što od ISIL-a krenu preuzimati područje južno od Alepa.

Turska, međutim, ni Asadu ni Rusiji ne namjerava dozvoliti da ugroze dominaciju Turkmena, naroda koji je predsjednik Recep Tayyip Erdogan nazvao ‘rodbinom’ koju Turska mora štititi. Turkmeni žive i u južnoj turskoj pokrajini Hataj, koja je nakon Prvog svjetskog rata bila inkorporirana u Siriju pod francuskom upravom, da bi je nakon kratkotrajne neovisnosti 1939. anektirala Turska. Budući da je područje bilo izrazito etnički i vjerski izmiješano, nova državna granica nije pratila etničke granice, pa su brojni arapski suniti i Armenci regiju napustili, a mnogi Turkmeni ostali živjeti na sjeveru Sirije, s obiteljima razdvojenima između dvije države. Sirija je aneksiju osporavala praktički do početka Arapskog proljeća 2011., kada je spor bio pred rješenjem, no građanski rat ponovno je zaoštrio odnose i u tom pitanju, a Rusija je u sporu povremeno stajala na strani Sirije.

Kada ovih dana analitičari pišu o odnosima Rusije i Turske, vraćajući se pritom i stoljećima unatrag, oni napominju da su i jedna i druga zemlja ostaci dvaju velikih carstava koja se danas nalaze u završnim fazama raspadanja, pri čemu se njihovi predsjednici Erdogan i Vladimir Putin vide kao svojevrsni obnovitelji tih carstava. U takav diskurs uklapa se i ruska aneksija Krima, područja na kojemu žive Tatari, pripadnici još jednog turskog naroda. Rusija je prvi put anektirala Krim prije više od 200 godina, a taj događaj obilježio je početak kraja Otomanskog Carstva i sve veće penetracije carske Rusije u ranije turska područja. Nakon što se Krim na referendumu 2014. ponovno priključio Rusiji, turska se vlada tome žestoko usprotivila, a Erdogan je u kolovozu ove godine bio domaćin Svjetskog kongresa krimskih Tatara u Ankari, gdje je izjavio da Turska nikada neće priznati aneksiju Krima i da će se svim sredstvima boriti protiv ‘represije’ koju nad njima provodi Rusija. Krimski Tatari privukli su na sebe pozornost nakon nedavnog nestanka struje na tom poluotoku uslijed nerazjašnjenih eksplozija dalekovoda u Ukrajini, kada su zajedno s ukrajinskim nacionalistima blokirali popravak strujne mreže. Moskva, osim toga, dobre odnose ima i s najvećim turskim neprijateljima, autonomaški raspoloženim Kurdima koje Turska sustavno napada unatoč činjenici da su oni jedina suvisla lokalna opozicija Islamskoj državi. Sovjetski Savez također je imao dobre odnose s Radničkom strankom Kurdistana, koju Turska smatra terorističkog organizacijom.

Sve su češće tvrdnje da je jedan od ključnih ljudi uključenih u šverc ISIL-ove nafte Erdoganov sin Bilal, vlasnik tankerske kompanije BMZ Group koja sudjeluje i u transportu nafte proizvedene na području kurdske autonomne pokrajine u Iraku

Budući da je povijest rusko-turskih odnosa sve samo ne prijateljska i saveznička, tursku javnost, a naročito režimske medije, nakon rušenja ruskog aviona preplavile su bujice nacionalističkog likovanja. S druge strane, turska se ambasada u Moskvi našla pod paljbom kamenja, jaja i trulog povrća, pri čemu su i jedna i druga strana incident argumentirale povijesnim događajima i netrpeljivostima. Rusija je najavila postavljanje protuzračne obrane u Siriji kako bi se ubuduće zaštitila od turskih napada, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov otkazao je posjet Ankari koji se trebao dogoditi dan nakon rušenja aviona. Obojica vođa ustobočila su se na svojim pozicijama, Putin na onoj da se Rusija u Siriji bori protiv terorista, pa je Turska ovim činom praktički zauzela njihovu stranu, dok Erdogan i premijer Ahmet Davutoglu tvrde da Turska nema razloga ispričavati se, kao da je rušenje aviona najnormalnija, a ne najekstremnija reakcija na nedozvoljeni ulazak u zračni prostor. U tom smislu zanimljiva je bila izjava grčkog premijera Aleksisa Ciprasa koji je na svom Twitteru napisao da Turska stalno krši zračni prostor Grčke, ali njezini piloti ‘srećom nisu tako živahni kao turski protiv Rusa’.

Rusija je također uvela ekonomske sankcije protiv Turske, od zabrane ili ograničavanja uvoza roba i usluga, preko zabrane zapošljavanja turskih državljana i suspenzije viznog režima, pa do obustave čarter letova i uvođenja kontrola cestovnog i brodskog prometa. Stotine kamiona s turskim voćem, povrćem i drugim proizvodima zaustavljene su na gruzijskoj granici i podvrgnute inspekcijama koje se odvijaju puževim korakom, 39 turskih poduzetnika pritvoreno je u iščekivanju deportacije jer su na poljoprivredni sajam ušli s turističkim umjesto poslovnim vizama, a ruska je vlada svojim građanima preporučila da ne putuju u Tursku. Neki ruski parlamentarci čak su predložili da se donese zakon kojim će se kriminalizirati negiranje genocida koji je 1915. godine tadašnje Otomansko Carstvo provelo nad Armencima.

Rusija je, inače, najveći uvoznik turskih proizvoda, pa je lanjski turski izvoz u tu zemlju iznosio 25 milijardi dolara ili deset posto ukupnog izvoza, a 4,5 milijuna Rusa posjetilo je Tursku. Isto tako, Turska 60 posto ukupnog plina uvozi iz Rusije, a zbog incidenta s rušenjem aviona na čekanje su stavljena dva energetska projekta podjednako važna i Rusiji i Turskoj, pa se pretpostavlja da zbog tijesne ekonomske međuovisnosti ni trenutne sankcije neće potrajati dugo. Naime, nakon što je zbog ruskog nepristajanja na europske uvjete propao ruski projekt izgradnje plinovoda Južni tok, Rusija je inicirala alternativni plinovod kroz Tursku. Rusija je također trebala izgraditi prvu tursku nuklearnu elektranu, a upravo o tome trebali su razgovarati ministar Lavrov i turski mu kolega dan nakon rušenja aviona. No novi turski ministar energetike Berat Albayrak, inače Erdoganov zet, izjavio je da energetska suradnja između dviju zemalja unatoč sankcijama ‘nije ugrožena’.

Da turske vlasti nemaju problem s održavanjem energetskih odnosa s nominalnim neprijateljima svjedoče i sve češće optužbe na njihov račun da s Islamskom državom surađuju na način koji nadilazi pasivan odnos prema cirkuliranju ISIL-ovih boraca preko turske granice. Već je duže vremena poznato da ISIL stotine milijuna dolara mjesečno zaradi trgujući naftom koju proizvodi u osvojenim iračkim i sirijskim rafinerijama. Ruski predsjednik Putin otvoreno je nakon rušenja aviona Tursku optužio da je to učinila kako bi zaštitila opskrbne kanale kojima se ISIL-ova nafta prevozi u Tursku. Unatoč tim saznanjima, SAD i Rusija tek su nakon terorističkog napada u Parizu počeli intenzivnije uništavati ISIL-ova naftna postrojenja i konvoje kamiona-cisterni, pravdajući dotadašnju pasivnost argumentom da su takvi napadi rizični jer mogu prouzročiti pogibije civila.

U posljednje vrijeme sve su češće i tvrdnje da je jedan od ključnih ljudi uključenih u šverc ISIL-ove nafte Erdoganov sin Bilal, vlasnik tankerske kompanije BMZ Group koja sudjeluje i u transportu nafte proizvedene na području kurdske autonomne pokrajine u Iraku. Nagađanjima da turska vlada u Siriji tjera neke sumnjive interese u prilog ide i nedavno hapšenje glavnog urednika i novinara dnevnika ‘Cumhuriyet’. List je u svibnju objavio tekst, popraćen snimkama, o tome kako su pripadnici turske tajne službe spriječili lokalne vlasti i policiju da izvrše pretres kamiona koji su u Siriju prevozili humanitarnu pomoć. Prije nego što su u tome spriječeni, lokalni dužnosnici uspjeli su u kamionima ugledati veće količine oružja, a sve je završilo tako što su neki lokalni dužnosnici smijenjeni i uhapšeni, a novinar i urednik optuženi su za špijunažu.

Prema nekim navodima, Turska se već umiješala i u proces formiranja liste pobunjeničkih skupina, zadatak koji su zapadne zemlje na pregovorima u Beču povjerile Jordanu. Na tom je susretu dogovoreno da se pregovori između sirijskog režima i opozicije dogode do 1. siječnja iduće godine, nakon čega bi trebalo uslijediti pisanje novog ustava i parlamentarni izbori u roku od 18 mjeseci. Jordan je dobio zadatak da odredi koje će skupine smjeti sudjelovati u mirovnim pregovorima, a prema navodima dubajskog dnevnika ‘Gulf News’ Turska i Saudijska Arabija već su uvjerile Jordan da s liste nepoželjnih izbriše dvije skupine koje se bore u Siriji.

1/1