Srbija je prošlu godinu, koja je bila ekonomski najuspješnija u duljem razdoblju, završila građansko-opozicijskim protestima u Beogradu koji svojom masovnošću navodno najavljuju smjenu vlasti u skoroj budućnosti. Ako je u globalnim okvirima ekonomija odavno preuzela primat nad politikom, a to primjerice tvrdi i jedan od ponajboljih srpskih ekonomista Branko Milanović, onda bi se smjena Vučićevih naprednjaka trebala dogoditi tek ako i Srbiju uskoro zahvati nova svjetska ekonomska kriza koju ovih dana najavljuju mnogi ekonomski i drugi svjetski eksperti.
Srpska robna razmjena sa svijetom lani je po vrijednosti (oko 44 milijardi eura) bila veća od državnog BDP-a (oko 42 milijarde eura), pa nema sumnje da je i privreda itekako ovisna o globalnim ekonomskim kretanjima, što onda mogući novi vanjski ekonomski udar na srpsku ekonomiju doista gura u prvi plan potencijalnih pokretača procesa koji bi mogli rezultirati smjenom vlasti, a možda i političkog sustava koji pleše između nominalno definiranog višestranačkog parlamentarizma i zbiljskog predsjedničkog sustava sličnog onima u Francuskoj ili SAD-u. No kako ključni akteri na srpskoj političkoj sceni, od vladajućih preko opozicijskih do alternativnih iz svih društvenih pora, ne predlažu promjenu političkog sustava kako bi ukinuli one njegove dijelove koji ga guraju prema predsjedničkom, promjena se, kako sada izgleda, može dogoditi samo stihijski u uvjetima veće ekonomske i društvene krize te na krilima raznorodnih populističkih i anarhoidnih pokreta i masovnih uličnih protesta.
Ekonomski pokazatelji za 2018. godinu i ekonomski trendovi koje najavljuju, međutim, govore da se barem još neko vrijeme Srbija neće suočiti sa značajnijom privrednom krizom. Srpski BDP je godinu završio s rekordnim rastom od oko 4,4 posto, javni dug spušten je na 54,1 posto BDP-a s ne tako davnih 70 posto, a najavljuje se i njegov daljnji pad. Stopa nezaposlenosti je u nekoliko proteklih godina prepolovljena s oko 25 na 11,4 posto, a raste i stopa zaposlenosti. Zaposlenih je sada preko 2,1 milijuna, a u nedavnoj prošlosti bilo ih je ispod dva milijuna. Strane investicije u prošloj godini vrijedile su rekordnih preko tri milijarde eura, sve više ih je grinfild i usmjerenih u industriju i IT sektor, a živnula su i ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, kulturu te cestovnu, željezničku i energetsku infrastrukturu. Lani su rastu BDP-a najviše doprinijeli poljoprivreda i građevinarstvo, a znakovit je i rast izvoza IT sektora čija je vrijednost prvi put premašila milijardu eura.
Vučićeva vlast preživjela je višegodišnji proces fiskalne konsolidacije u kojemu je značajnu ulogu imalo i desetpostotno smanjenje nadprosječnih plaća u javnom sektoru i mirovina, dakle onaj oblik štednje koji mnogi eksperti smatraju politički i ekonomski pogubnim u uvjetima recesije i krize. Štoviše, u tom su razdoblju Vučićevi naprednjaci i njihovi koalicijski partneri uzastopno i sve uvjerljivije pobjeđivali na izborima na svim razinama, pa i u bivšim izbornim utvrdama aktualnih opozicijskih stranaka. Kako su lani plaće u javnom sektoru i mirovine opet počele rasti, a najavljuje se zadržavanje tog trenda i u ovoj godini, malo je vjerojatno da bi sadašnja njihova komparativna niska razina od oko prosječnih 450 eura mogla biti u bliskoj budućnosti među ključnim detonatorima još masovnijeg nezadovoljstva građana, kao što se izgleda nada opozicija okupljena u Savezu za Srbiju.
I u svojim novogodišnjim javnim istupima lideri opozicijskog Saveza za Srbiju nisu krili da su im masovne ulične pobune građana postale potencijalno ključna poluga za smjenu vlasti jer i sami ne vjeruju da mogu pobijediti na izborima, a ne očekuju ni da će dobiti međunarodnu podršku u rušenju Vučićevog režima, jer on ju je, po njihovu sudu, navodno za sebe osigurao odričući se Kosova, pristajući na njegovu državnu samostalnost kako bi zauzvrat Srbija dobila teritorijalne mrvice na kosovskom sjeveru i kvaziautonomiju preostale srpske zajednice na Kosovu. Prešućuju pritom da Vučićeva vlast puno više podrške iz Europske unije i svijeta dobiva za ekonomsku politiku koju provodi u suglasju s Europskom komisijom, MMF-om i Svjetskom bankom, te zbog usporenog, ali ipak stalnog napredovanja u procesu pristupnih pregovora s Unijom, i to u uvjetima kad je EU u teškoj krizi i kad joj je politika proširenja zadnja na pameti. Status Kosova više nije ni građanima Srbije pri vrhu prioriteta, pa nema razloga da i europskoj administraciji bude glavni i jedini kriterij za davanje podrške ovoj ili onoj vlasti u Srbiji.
I najnovije zaoštravanje odnosa između Beograda i Prištine, koje je kulminiralo odlukom kosovskih vlasti da uvede dodatno stopostotno povećanje carina na robu iz Srbije, pokazuje da Europska unija ipak mora prvenstveno voditi računa o temeljnim principima na kojima i sama funkcionira, nego brinuti o tome hoće li i kad Srbija priznati kosovsku samostalnost, kao što je to učinila većina njezinih članica. Iz Brisela se naime ne može čuti ni glasa koji bi pozvao srpske vlasti da ne ustraju u stavu da neće sudjelovati u Briselskim pregovorima dok Priština ne ukine dodatne carine, već se od Prištine traži da ih ukine, a vidjet ćemo kakve će reakcije uslijediti ako Haradinajeva vlada uskoro to ne učini, pogotovo sada nakon što je stopostotne dodatne carine uvela i na robu koju multinacionalne kompanije proizvode u svojim srpskim tvornicama.
Zbog svega toga nije realno da bi se Europska unija, kao najutjecajniji međunarodni faktor na Balkanu, barem još neko vrijeme direktno umiješala u aktualne procese u Srbiji i otvoreno stala na stranu bilo vladajućih, bilo opozicijskih stranaka i pokreta, pogotovo ne u razdoblju dok traje pregovarački proces o pristupanju Srbije u članstvo EU-a, u kojem može sadašnje ili neke buduće srpske vlasti postupno tjerati da preuzimaju europske standarde i ugrađuju ih u politički i ekonomski sustav Srbije. I druge bivše zemlje kandidatkinje više su se pozitivno mijenjale dok su pregovarale o članstvu u EU-u nego što su to radile kad su postale članice, a pogotovo prije nego što su krenule put članstva u Uniji. Pritom su ih pritisak i zahtjevi iz Unije više motivirali na pozitivne promjene nego unutarnji opozicijski i drugi pritisci, pa i smjene vlasti, jer i one su se uglavnom događale nakon što su vladajući podbacili u pristupnim pregovorima i eurointegracijama. I Vučićeva vlast će prije pasti ako joj se to dogodi, nego što će je srušiti ulični prosvjedi nezadovoljnih građana i opozicija koja se nastoji nahraniti njihovom energijom.
