Prvi su to pokušali Japanci, ali su prvi i odustali. Još početkom druge polovice prošlog stoljeća, u vrijeme kad su imali najbrži privredni rast na svijetu, uveli su nagrađivanje prema radu, vjerujući da će to dodatno povećati produktivnost. Logika na kojoj se zasnivao taj potez činila se neoborivom. Tko više i bolje radi, zaslužuje veću plaću i brže napredovanje. To mora stimulirati ljude, a istovremeno je mnogo pravednije od starih i prokušanih oblika plaćanja po radnom mjestu i stažu. Tko može biti protiv toga? Samo kronične lijenčine! Pa ipak, kad je sve japanski precizno razrađeno i kad se počelo primjenjivati, nastupilo je vrijeme razočarenja. Umjesto klime u kojoj se svi trude da povećaju svoj učinak nastupilo je neko opće nezadovoljstvo, velik broj ljudi osjećao se nepravedno zakinutim, posebno stariji na račun mlađih itd. I što je najgore, gubilo se zajedništvo u radu, odjednom je svatko bio sam, pa i protiv svih drugih. Ukupni rezultat bio je razočaravajući.

Znaju li to oni koji sada za naše državne službenike ubrzano uvode ono od čega su Japanci odustali? Možda i ne znaju, bilo je to davno, ali morali bi barem znati što se dešavalo kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, gdje se japansko iskustvo dramatično ponovilo u cijelosti i u svim detaljima. U Jugoslaviji je taj sustav bio proglašen bitnim elementom samoupravljanja i kao takav podignut na razinu vrhunskog ideološkog sakramenta. U skladu s tim mijenjalo mu se i ime, od nagrađivanja prema radu, preko raspodjele prema radu (jer samoupravljači nisu najamni radnici da ih netko nagrađuje), do raspodjele prema rezultatima rada (koji bi se morali potvrditi na tržištu). Ekonomisti, sociolozi i filozofi su naveliko filozofirali, polemizirajući usput u svoj toj skolastici je li riječ o samoupravnom socijalizmu ili o socijalističkom samoupravljanju, a političarima, koji su se ponašali kao da su pronašli kamen mudraca, nije padalo na pamet da bi i oni mogli biti plaćeni po rezultatima svog rada. Kao što ni sada nije ni na kraj pameti ovom trustu mozgova koji sjedi u Saboru da bi se sustav koji je smislilo Ministarstvo rada mogao odnositi i na njih. U zagovaranju raspodjele prema rezultatima rada najglasniji je nekad bio jugoslavenski sindikat, a posebno, koliko ovaj autor pamti, njegov predsjednik Mika Špiljak. Sadašnji sindikat barem pokazuje umjerenu skepsu, ali očito ni on ne zna što se dešavalo u nedavnoj prošlosti.

Iako su rezultati bili isti kao u Japanu, u Jugoslaviji nitko nije smogao hrabrosti da to otvoreno kaže, pa je proteklo mnogo vremena dok se sistem nije ugušio u blatu problema koje je sam stvarao. Dakle, dok nije odumro sam od sebe. Posebno je zanimljivo da ga je uporno i do kraja branio dobar dio ondašnjeg menadžmenta i raznih šefova i šefića. Zašto? Iz jednostavnog razloga – on je bio alibi za eventualne loše rezultate njihovog rada. Nisu oni krivi. Krivo je to što nismo na pravi način uveli raspodjelu prema rezultatima rada. Da jesmo, sve bi bilo drukčije. Zar to ne kažu i sindikat i partija? Možda su u to i sami vjerovali. Odjednom su postali manje važni i organizacija i svakodnevni rad na podjeli poslova i kontroli njihovog obavljanja. Nisu oni krivi ako se zadaće ne obavljaju na vrijeme i ako se probijaju svi rokovi. Kriv je nestimulativni sustav plaća. Ispada kako im je bio glavni posao da na propuste svojih suradnika ukažu kad se bude ocjenjivao svaki pojedinac. To im je davalo posebnu važnost i utjecaj.

Građani ili poduzetnici, koji sada razočarani pa i bijesni izlaze iz neke državne ustanove i kojima će Ministarstvo rada navodno pomoći uvođenjem novog sustava plaća, dobro znaju da službenik kojeg su kontaktirali najčešće nije kriv za njihove nevolje. Pravog krivca nisu sreli, niti imaju šanse da ga pogledaju u lice. Sve je postavljeno tako da se do njega ne može doći. Prepreke su neprobojne. Samo naivni se ljute na šalterske službenike. Oni mogu biti neljubazni ili čak bezobrazni, ponekad to i jesu, ali i tada je to prvenstveno krivica nekog dugog. Njihovog šefa, koji ne usmjerava i ne kontrolira njihov rad. Svaki službenik mora obaviti svoj posao, bez obzira na to kakav je po prirodi, marljiv ili inertan, veseo i ljubazan ili mrk i odbojan, spreman svakome pomoći ili nezainteresiran za tuđe brige. Bitan je zadatak svakog šefa da se sve te razlike ne osjete u radu njegovih radnika ili službenika.

Svako mjerenje produktivnosti pokazuje da je ona kod nas uvijek najveća na individualnom radnom mjestu. Zatim se smanjuje već na razini poduzeća ili ustanove, postaje još manja kad se gledaju općina ili županija, a najmanja je na razini cijele države odnosno društva. Upravo po društvenoj, a ne po individualnoj produktivnosti, najviše se razlikujemo od razvijenijih zemalja. Zato se naši radnici, sa svojom individualnom produktivnošću, dobro snalaze u Njemačkoj ili Irskoj. Pa ipak, u skladu s onom starom poslovicom, riba se opet pokušava čistiti od repa, iako smrdi od glave. Vlada to sigurno smatra jednom od svojih važnih reformi koje bi sve zajedno trebale dovesti do toga da kvantiteta preraste u kvalitetu, odnosno da se bitno ubrza rast bruto domaćeg proizvoda. (Koji bi trebao rasti tri puta brže nego sada da se zemlja počne ozbiljno izvlačiti iz ponora u koji je gurnuta.) Nažalost, to je samozavaravanje, u koje spada i nedavni premijerov govor ‘o stanju nacije’ u Saboru. Sve aktualne Vladine reforme samo su čeprkanje po margini i izbjegavanje ključnog pitanja: Zašto je davnašnja izgradnja Petrokemije u Kutini bila posljednja velika industrijska investicija u Hrvatskoj? Zašto osim državnih ulaganja u infrastrukturu nema većih stranih ili domaćih investicija? Posebno u prerađivačku industriju s visokom dodanom vrijednošću.

Otrcano objašnjenje koje skoro svi već godinama ponavljaju istodobno je podobno (ne dira ni u čije interese) i nedovoljno. Okrivljuje se, naime, samo spora i nedjelotvorna birokracija. Dakle, oni isti koje bi sada trebalo utjerati u red sustavom nagrađivanja prema radu. Ali ako je to točno, kako to da ta ista birokracija nije onemogućila nijednu investiciju kojom su stranci preuzeli domaće tržište? Bilo da je riječ o financijama, dakle bankama, bilo o trgovini, dakle izgradnji šoping-centara i trgovačkih lanaca, bilo o proizvodnji, dakle pivovarama i mljekarama. Ispada da se naša birokracija povampiri samo kad je riječ o tzv. greenfield investicijama, odnosno novim tvornicama i pogonima koji bi trebali proizvoditi (i) za izvoz. Tek tada ona postaje neprelazna brana pred kojom odustaju svi potencijalni investitori.

Vlada je očito odlučila da povjeruje sama sebi i reformira državnu birokraciju mijenjajući sustav plaća, dok istovremeno gura i dalje glavu u pijesak u strahu pred moćnim stranim i domaćim interesima koji su opljačkali i potopili Hrvatsku. Kakva će to biti reforma? Takva u kojoj će mnogi uhljebi nagrađivati ili kažnjavati 30 tisuća državnih službenika, velikim dijelom po kriterijima na kojima su sagradili i svoj život. Dakle, stranačkim, klanovskim, rodijačkim ili po principu ruka ruku mije. Ono što se desilo u Japanu i Jugoslaviji prema tome je samo dječja igra.