Novosti

Društvo

Sve ide prema gore

"Svaka stvar koju pogledam je skuplja. Po kunu, dvije, tri ili pet. Pola penzije mi otpada na hranu. A dobila sam povišicu od stotinu kuna. Što da s tim napravim, recite?" pita gospođa Vanja koja na trešnjevačkom placu kupuje po brižljivo sastavljenom popisu. Ni prodavačice nisu zadovoljne. "Osjeti se slabija prodaja, čak jako. Prepolovila se", kaže nam jedna

Large plac1

Prodavačica Barica ima OPG u Kalniku kod Križevaca (foto Dragan Grozdanić )

Trešnjevački plac, sivo jutro prošarano parama iz kvartovskih dimnjaka, radni dan. Za jedan gradski trbuh, kako se tržnice uobičavaju nazivati, premda je to već odavno upitno s obzirom na nametljivu protutežu trgovačkih centara, neuobičajeno je tiho, gotovo misno. Možda zato što je triput više prodavača nego kupaca. Obilazimo, slušamo, promatramo – evo i prvih dojmova: čini se da ljudi lakše prihvaćaju najavljena poskupljenja hrane, kojima već i svjedočimo, nego repetitivne upute sveprisutne zdravstvene struke o važnosti cijepljenja protiv Covida-19. Ovako teče jedan od redovitih jutarnjih razgovora na tu temu:

- Jesi li se ti cijepila? - pita gospođa kupac prodavačicu.

- Nisam - odgovara ona s druge stane banka. - A ti?

- Nisam ni ja. I neću! - odlučna je gospođa kupac.

Zagledani smo u kašetu srdela, za čiji kilogram treba izdvojiti 25 kuna: tanke poput malog prsta na ruci izgledaju kao da su bile na dijeti. "Prije su u konzervama znale biti tri-četiri srdele, a sada ih je i osam", daje nam do znanja ribarica

Ne čujemo dakle ništa o inflaciji; skrila se očito među robom na bancima. Statistika kaže da ubrzava, zato nam valjda oku izmiče, ali sa svakim višim postotnim bodom sjeda za vrat onima s nedostatnim plaćama i mirovinama, koje poslovično ne prate opće povećanje cijena hrane: na ribarnici se tako kovač razmeće po 230 kuna, orada divlja cijenom od 140 do 180 kuna, male lignje su 120, koliko košta i samo naizgled neugledna grdobina, a hobotnica se cijeni po 110 kuna; tko još pamti vrijeme kada se kilogram tog inteligentnog glavonošca mogao kupiti za upola manje. Zagledani smo u kašetu srdela, to nam je i domet i ukus, i one su već duže vrijeme pet kuna skuplje pa za kilogram treba izdvojiti 25 kuna: tanke poput malog prsta na ruci izgledaju kao da su bile na dijeti.

- Prije su u konzervama znale biti tri-četiri srdele, a sada ih je i osam - daje nam do znanja ribarica.

Usukao se svijet, nema dvojbe: s rukama u džepovima, tankih novčanika. Bistrimo u prolazu problematiku s jednim novinarskim doajenom koji domeće da ima i onih koji očito kupuju oboritu ribu, čim se tako raskošno podastire oku javnosti.

- Ali penzići - nastavlja kao jedan od njih i kao znalac iz prve ruke - oni dođu po srdelice. I kupe 20-30 deka. Dodaju tome malo kuhanog krumpira, jer blitva je također skupa, ali ni krumpir više nije jeftin, i to ti je ručak - zaključuje.

"Bi li pomoglo da država smanji PDV na hranu?" pitamo prodavačice. "Gospon, kakva država! Tko vlada, dobro da se i diše. Jedini koji je oštar je predsjednik Milanović", smatra jedna. "Trebao bi predsjednik ipak malo birati riječi", upozorava druga

Nema na tržnici glamura kakav se dade vidjeti na subotnjim zagrebačkim špicama ili pod svjetlima skupih butika iz novinskih lifestyle rubrika. Seljaci u svojim radnim odorama, žene sa zavezanim rupcima na glavama i s pregačama, pridošle sa svojih polja na štandove; kupci, oni vremešniji, uglavnom su njihove stalne mušterije, u potrazi za još jednim ručkom. Na jednom štandu, ne baš uobičajeno, nisu istaknute cijene.

- Vi samo pitajte, mi ćemo vam sve reći - dobacuje nam prodavačica koju smo prekinuli u razgovoru s mušterijom.

Pa konačno pitamo: kako komentira poskupljenja ulja, brašna, šećera i masti, povrća i voća, ali i mesa, doskora i opipljivije ono energenata, stočne hrane i repromaterijala.

- To su ovi kaj intervjuiraju po placevima, po našoj Trešnjevci - pogleda nas preko oka gospođa mušterija.

- Jest, robe je malo, ovo su još zaostaci kaj vidite: cikla, tikva i ostalo. Špinat vam je s polja. To je sve moja roba. Iz Turopolja. Vidite to i sami. Mrkva, žuta, pogledajte - pokazuje nam.

- Kupuju li ljudi više ili manje nakon poskupljenja? - pitamo.

- Kod mene su još uvijek iste cijene: peršin deset, mrkva, luk sedam: kila i pol za deset kuna. Znate kaj, ako imate stalne mušterije, ne možete vi svaki čas cijene mijenjati. A nije ni ugodno. Ne treba toliko dizati cijene hrane - sumira prodavačica.

Uzimamo hokaido tikvu za juhu.

- To bi vam bilo šest kuna, ali za vas pet - odgovara.

- Onda dodajte i ovu salatu - domećemo.

- Pet i četiri je devet - računa. - Evo vam gratis i dvije žute mrkve, da se nađe - hitro ubacuje.

Gospođa Vanja s popisom namirnica koje joj trebaju priteći za cijeli tjedan (Foto: Dragan Grozdanić)

Gospođa Vanja s popisom namirnica koje joj trebaju priteći za cijeli tjedan (Foto: Dragan Grozdanić)

Isplatilo se malo proćaskati. Tikva, salata i mrkva – sve za devet kuna. Dovoljno za dva dana.

- Izvolite, izvolite, domaće je - poput magnetofonske vrpce ponavljaju dalje sa štandova.

- Samo gledamo. Valjda je gledanje besplatno - dodajemo usput.

Nailazimo na zavodljivu ponudu: pilići, gljive sunčanice, jaja, sir i orasi, sve kod Barice iz Kalnika kod Križevaca, ondje imaju svoj OPG. Zanima nas kako ide prodaja.

- A kako?! Mi poljoprivrednici recimo moramo dati zrna kukuruza na sušenje, a jedna sušiona vam dođe 2.200 kuna, dakle da vam posuše samo jednu prikolicu zrna. Nije prije bilo tak. Gorivo je poskupjelo. Ali oni koji imaju novca će kupovati, oni koji nemaju, neće - pragmatična je naša kumica, pohvalivši se usput da joj je unuka magistrica poljoprivrede.

Sir i vrhnje. Zagrebački brend, neizostavan na trpezi. "Nisam ga jeo sto godina", čujemo u prolazu neki muški glas.

- Samo je cijeđeni sir pokupio za tri kune - kaže nam odmah zatim sva u bijelom jedna od dvije prodavačice. I odmah da se zna: - Nama je do sada jedan hektar sjetve kukuruza koštao četiri tisuće kuna, a sada je deset. Sijemo u Vrbovcu.

- Osjeti se slabija prodaja, čak jako. Prepolovila se, rekla bih - domeće druga.

- Pošto je ovaj sir? - pita jedan vremešni gospodin.

- Četrdeset kuna kila - odgovara prodavačica.

- Kako to, bio je nedavno trideset - pamti kupac.

- Bio je, al' sve se diglo, sve ide prema gore - brani se prodavačica.

Poželjeli smo tog kupca zapitati kako podnosi poskupljenja, ali on je samo odmahnuo rukom, pogleda uprtog u pod, i požurio u drugom pravcu.

- Bi li pomoglo da država smanji PDV na hranu? - pitamo zatim prodavačicu na sirnim proizvodima.

- Gospon, kakva država! Tko vlada, dobro da se i diše. Jedini koji je oštar je predsjednik Milanović, drugo je sve zaludu.

- Trebao bi predsjednik ipak malo birati riječi - upozorava druga.

Socijalna slika uvijek je, dakako, vezana uz političke mijene. Neki bi još raspredali o unutarnjoj politici, ali procjenjujemo da nema smisla jer bi svi oni na svoj način bili u pravu.

Ribarnica na trešnjevačkoj tržnici (Foto: Dragan Grozdanić)

Ribarnica na trešnjevačkoj tržnici (Foto: Dragan Grozdanić)

Ružica iz Bedekovčine prodaje jaja po komadu. Svjesna je da treba omogućiti i onima s malo novca da kupe pet ili šest jaja ili, ako žele, čak samo jedno, jer uglavnom je moguće kupiti paket od deset komada.

- Je, baš pričamo o tim poskupljenjima: išli smo nekidan u Kaufland i Konzum, gdje smo primijetili da su sve cijene veće nego što su bile - referira.

A gospođa sučelice njoj, ponovno jedan njezin vjerni kupac, prebire po rukama papirić na kojem je podulja lista – čak 21 artikl – namirnica koje joj trebaju priteći za cijeli tjedan. U kartonsku ambalažu sprema šest jaja pa križa to na svom popisu.

- Lijepo je kad čovjek vodi evidenciju - domeće Ružica.

A što još kaže evidencija: treba kupiti jabuke, za peći i one svježe za jelo, potom pola kilograma oraha, kilogram krumpira, 35 dekagrama šampinjona što mora dostajati za dva ručka, dvije domaće kokice, pola kilograma kuhane cikle, jedan češnjak i jedan pušlek peršina... U gornjem desnom uglu papirića napisan je iznos od 590 kuna, što je gornja granica tjednog troška za hranu koji si gospođa Vanja iz centra grada može dozvoliti.

- Sve je poskupjelo i sada se moramo nositi s tim. A ja sam dobila povišicu penzije od čak stotinu kuna. Što da s tim napravim, recite? - povjerava nam se.

Mirovina joj iznosi četiri tisuće kuna, naravno, u to treba uračunati troškove režija, odjeće i obuće; zima pod Medvednicom već pokazuje naznake sitnih grubosti.

- Svaka stvar koju pogledam je skuplja nego prije nekoliko mjeseci. Po kunu, dvije, tri ili pet. Čini se da deset kuna nije puno, ali kad sve skupa zbrojite, jest. Ne možete živjeti isključivo na kruhu. Pola penzije mi otpada na hranu. Čujte, ja se ipak želim kvalitetnije hraniti. Naravno da to nešto više košta. Nemam se kome žaliti - govori gospođa Vanja.

Prosječan umirovljenik i na papiru mora voditi troškovnik.

- A lijekovi? - opet će naša sugovornica.

- Osam godina se liječim na dermatologiji u jednoj bolnici zbog osipa za koji nitko nije siguran što ga proizvodi. Nedavno sam stoga obavila privatni pregled, tri hiljade kuna sam potrošila, uključujući i lijekove, koji mi ništa nisu pomogli - povjerava nam se.

Grad Zagreb najavio je poskupljenje komunalija kako bi zakrpali minus od 8,2 milijarde kuna koji je njegovim stanovnicima kao zahvalu za dvodesetljetnu vjernost ostavila Bandićeva vlast. Upućujući upravo na one koji za tmurnog novembarskog dana skiću trbuhom grada, koje malotko čuje i malotko uslišava, ali čiji glas opravdano prenosimo dalje, Krleža bi kazao: "Snaći se u ovoj menažeriji naših dana prilično je teško (...)"

Svinjske glave po 20 kuna (Foto: Dragan Grozdanić)

Svinjske glave po 20 kuna (Foto: Dragan Grozdanić)

Jedna druga Ruža, iz Samoborskog gorja, stava je da cijene hrane općenito nisu tako visoke. Dapače, smatra da su brojni proizvodi dosad bili prejeftini. Njoj je poznato koliko muke treba da se uzgoji povrće i voće, i mesni proizvodi, pripovijeda nam ova vlasnica 150 kvadrata velikog ekološkog vrta s voćem i povrćem, dostatnog da prehrani četveročlanu obitelj.

Na gradskoj tržnici Dolac slični prizori. Utrka za preživljavanjem, obostrana. Ispred trgovine Žabac, gdje se prodaje jeftinija roba, stalno ima kupaca. U jednoj takvoj gradskoj trgovini čak možete kupiti deterdžent za rublje i sanitarije na točioniku.

Mesari iz jedne od dolačkih mesnica odbacuju s indignacijom naše opažanje da je meso poskupjelo – ne kod njih, kažu.

- A tko kaže da je poskupjelo? - pitaju.

- To mediji nameću - reče jedan.

- Ekonomija je izračunala - kažemo zagledajući se u svinjske glave obješene na kuki.

- Ekonomisti? Blago nama s takvima u državi - jetko će drugi mesar.

Ne valja dakle više nitko: ni mediji, ni ekonomisti, ni političari, ni vakcine, ni epidemiolozi.

I opet – evo nas na ribarnici. Dobro je opskrbljena, kupci s maskama na licima ne ustručavaju se razgledati i kupovati. Oborita riba na jednom štandu čeka da je (po)kupe restorani. No ti su objekti, kažu prodavači, u postojećim pandemijskim rigoroznijim okolnostima ponovno na izmaku snaga. Devedeset kuna za manje trlje kamenarke.

- Ne lovimo ih dovoljno, a nema ni škampi. Nekad je naša ribarica vukla stotinu kila tih rakova. I kad dođe koća sa škampima, kila je 180 kuna. Da stavim maržu 20 kuna, to iznosi 200 kuna plus PDV pa računajte – 230 kuna. Za tih 20 kuna marže prodajom sto kilograma rakova pokrijem tek troškove puta. Ali kome prodati sto kila škampi? - širi ruke prodavačica ribe.

- Ulje je bilo 10 kuna, sada je 15. Kukuruz je otišao gore sto posto, pileća jetrica 50 posto - nabraja. Mi nemamo više kud s maržom. Zato se nemojte čuditi da je najisplativije otići na hladnjaču i uzeti uvoznu tunu, uvoznu skušu, brancin, glavonošce, nemate troškove puta, uzimate koliko vam treba i nema rizika - nabraja, očito dobro upoznata s pravilima igre.

Ali nije to isto, složit ćemo se: takva uzgojena riba uglavnom se, uz već ograničeno kretanje, dohranjuje umjetnom hranom uz dodatke antibiotika. Suglasili smo se da je bolje stoga pojesti srdelu pa sve i da košta 50 kuna po kilogramu – još je uvijek nutritivno bolja od uzgojene ribe.

U rano poslijepodne, dok radnici pripremaju šmrkove za pranje tržnice, rijetki građani traže i nalaze na tlu među štandovima ostatke voća i povrća: sve ono prezrelo, natučeno, ranjeno golubljim kljunovima bit će na njihovoj trpezi, danas ili sutra. To je ovdašnja niža klasa, prekarijat ili jednostavno gladna sudbina koja svoj ručak nerijetko traži i drugdje, u kakvim socijalnim dućanima ili pučkim kuhinjama. Njihova je stvarnost daleka svakoj vlasti.

 

Ovo je zadnji od četiri teksta posvećena hrani. Treći tekst pročitajte na ovom linku.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više