>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Goran Gazdek

Svjedok izgubljene zajednice

Ljubo Ruben Weiss u svom je životnom djelu ‘Posljednji izvještaj posljednjih Židova Virovitice’ objedinio višegodišnja istraživanja i spoznaje o bogatom nasljeđu i tragičnoj sudbini zajednice kojoj je pripadao

Židovi Virovitice i okolice stoljećima su bili sastavni dio Slavonije, multietničke sredine nastanjene odvajkada većinom Hrvatima, ali i Srbima, Česima, Mađarima, Romima, Podunavskim Nijemcima… Sve te etničke i/ili vjerske skupine davale su doprinos razvoju grada svojim aktivnim sudjelovanjem u političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu. U turbulentnim bi vremenima postojanje nekih etniciteta bilo dovođeno u pitanje, a uobičajena harmoničnost odnosa s ostalima svodila bi se na borbu za goli opstanak. Najveći takvi stradalnici virovitičkoga kraja su upravo Jevreji, kojih je na razmeđi 19. i 20. stoljeća u Virovitici bilo oko 550, nakon Drugoga svjetskog svega 23, a danas jedva da ih je moguće nabrojati na prste jedne ruke.

Fascinantni život te etničke skupine i povezane vjerske zajednice od doseljavanja u virovitički kraj 1790. do današnjih dana dugo je istraživao i bilježio Ljubo Ruben Weiss, novinar, pjesnik, pisac i aktivist židovskog porijekla koji je rođen 1949. a preminuo 2015. Saznanja i spoznaje o bogatoj ostavštini svog naroda, njegovu istrebljenju i stradanjima tijekom Drugoga svjetskog rata te zatiranju povijesnih istina, pogotovu nakon raspada jugoslavenske federacije, sakupio je prije smrti u radu naslovljenom ‘Posljednji izvještaj posljednjih Židova Virovitice’. To je djelo posthumno, potkraj prošle godine, u obliku knjige izdao virovitički Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje.

Autor u uvodnim napomenama kaže da je osnovni motiv nastanka rada činjenica da je hrvatska javnost uglavnom izgubila objektivnost u ocjenjivanju ratnih i poratnih zbivanja; smatra da je do toga došlo uslijed višedesetljetne indoktrinacije od medija, dijelova državnog sistema (posebice obrazovnog), Katoličke crkve i nekih braniteljskih udruga, odnosno udruženih povijesno-revizionističkih nastojanja vezanih uz ustaški pokret, fašističku ideologiju i sustavnost stravičnog zla počinjenog Židovima, Srbima, Romima i antifašistima.

- Pisati 2012. godine povijest Židova Virovitice i okolice zadaća je koju nije jednostavno realizirati, prije svega zbog činjenice da je nestala ili uništena arhiva Židovske općine Virovitica, sustavno vođena do 1941. (…) Živi svjedoci cvatućeg razdoblja virovitičkih Židova – onog između dvaju svjetskih ratova - jedva da postoje i u dubokoj su starosti, a jedan od pouzdanih izvora (višegodišnji predsjednik Židovske općine Virovitica Marko Weiss) umro je u prosincu 2007. godine - zapisao je u uvodu.

Weissova knjiga ima 135 stranica, a podijeljena je na četrnaest poglavlja. Fotodokumentaristički temelj joj je monografija Željka Weissa ‘Židovi Virovitice i okolice 1790 – 2011.’, objavljena prije devet godina. Pored povijesnih činjenica, u njoj su posebni dodaci vezani uza značenje židovstva, židovske blagdane, obrede, običaje i relikvije, ali i bolnu ostavštinu holokausta, s popisom imena i mjesta stradanja više od dvije stotine virovitičkih Jevreja.

Kako iza mnogih žrtava nisu ostale čak ni uspomene kod preživjelih, posebno su vrijedne biografije tridesetak osoba s kojima je Weiss na neki način bio povezan. Isto tako, pomno je istražio život i djelovanje jevrejskih zajednica Pitomače, Slatine i Orahovice, a rad je obilat začinio osobnim iskustvima, emocijama i doživljajima.

S uspostavom ustaške države 10. travnja 1941. na virovitičku jevrejsku zajednicu sručit će se sva monstruoznost holokausta: pljačke kuća i imanja započinju i prije ulaska njemačkih trupa u grad. Virovitica je u to doba imala desetak tisuća stanovnika; važila je za Hochburg, pa je bila važno uporište NDH, što znači da su rano uslijedila svakodnevna ustaška maltretiranja Židova, od pokrštavanja do likvidacija i deportacija u koncentracijske logore smrti. Ondje je stradala i većina članova šire virovitičke obitelji Weiss; logore Auschwitz i Dachau pukom je srećom preživio tek Ljubin otac Marko, koji se u grad vraća 1945. Međutim, ni tada nije mogao doći do obiteljske kuće i imovine koju su ustaše otele, a nova poratna vlast nacionalizirala. Štoviše, povrat nije proveden ni nakon osamostaljenja Hrvatske. Umjesto toga, vikendica Weissovih na Bilogori temeljito je popljačkana pa minirana 1992. godine, nakon što su u njoj boravili pripadnici Zbora narodne garde. Dakako, odšteta za taj teroristički čin nikada nije isplaćena. Ljubo je rođen 28. ožujka 1949. godine u Lukaču pored Virovitice. U Zagrebu je završio Fakultet politički znanosti, na bečkom Židovskom institutu specijalizirao judaistiku i međunarodne odnose. Bio je neko vrijeme profesor u Petoj zagrebačkoj gimnaziji, a radno mu je mjesto bilo i u Tvornici Kraš te zagrebačkom SSRN-u, Savezu socijalističkoga radnog naroda. Pisao je za Studentski list, Polet, Danas i Vjesnik. Na početku devedesetih mnogi su zapazili njegove kritički intonirane tekstove o novoj vlasti, među njima i onaj pod naslovom ‘Tuđi ste mi, Tuđmane’ koji je pristala objaviti samo tadašnja Borba. Kako kao uvjereni pacifist nije mogao izdržati ozračje ratne psihoze, a ponegdje i još zloćudnije histerije koja je preplavljivala Hrvatsku, od 1991. do 2005. godine živio je u Beču, gdje je vodio knjižaru-antikvarijat. Po povratku u domovinu, povremeno je pisao za Novi list, Globus i Jutarnji, ali i imao redovitu kolumnu/blog na internetskim portalima Politika.com i Virovitica.net.

Svojim cjelokupnim životom, djelom, osobnim stavom i nazorom Ljubo je ostavio neizbrisiv trag u virovitičkom društvenom životu, pogotovu u posljednjim godinama kada je bio iznimno proaktivan član Židovske općine.

Nemalu je snagu i vrijeme utrošio na to da se strašni zločini nikome i nikada više ne ponove te da virovitički Židovi ostanu u svome gradu barem u obliku uspomene i sjećanja na nekoć snažnu ljudsku zajednicu i sve njezine naprasno prekinute potencijale. Njegova je knjiga stoga ne samo životno djelo jednog čovjeka nego i krunski doprinos tom humanističkom stremljenju.

- Ne znamo zapravo tko su posljednji Židovi Virovitice, ovo je samo njihov posljednji izvještaj, možda i početak jednog novog univerzuma u kojem je Židov onaj koji se takvim osjeća. Jer, židovstvo se ne prenosi samo genima majke nego i na tisuće drugih načina. Ne budimo stoga pesimisti, židovstvo i dalje živi u Virovitici: istina, bez Židovske općine, ali sasvim sigurno na razne druge načine, često nevidljivo kao duh, dakle podsvjesno i čarobno – rekao je na predstavljanju Weissove knjige u Virovitici Vladimir Rošić, autorov bečki poslovni suradnik i prijatelj, zahvaljujući kojem je vrijedno svjedočanstvo napokon postalo dostupno široj javnosti.

1/2