>

novosti logo

Kronika Kronika

Svjetlo kod Bašićevih

Bašićevi bi i dva desetljaća nakon povratka bili prisiljeni živjeti u mraku tek dovršene kuće u banijskoj Ljubini da im nije pomogao SNV, zahvaljujući kojem i njima napokon svijetle žarulje. Sami nisu imali novca za novi strujni priključak, a Centar za socijalnu skrb odbio im je pružiti pomoć

Početak kolovoza 1995. ostat će po zlu zabilježen u kolektivnoj memoriji najvećeg dijela hrvatskih Srba, a strah i zebnja dok su panično napuštali rodna ognjišta ostat će duboko urezani u srcima mnogih među njima. U susjednim su se zemljama, kamo su bili prisiljeni pobjeći, možda i uspijevali nekako snaći, ali su se uglavnom svi budili i lijegali s istom mišlju: kako se što prije vratiti u kuće svojih pradjedova. Naravno, pri takvim se razmišljanjima javljao opravdani strah o tome što će ih u zavičaju dočekati, od čega će živjeti, hoće li ih dojučerašnji susjedi opet prihvatiti i je li krov rodne kuće još na svome mjestu.

Svega četiri godine nakon okončanja rata, u svibnju 1999., danas 67-godišnji Milan Bašić vratio se iz neželjenog izbjeglištva u svoju Ljubinu, zabačeno banijsko selo negdje na pola puta između Gline i Dvora. Kad je s glavne ceste skrenuo na sporedni put, morao je gaziti par kilometara uzbrdo stazom zaraslom u šipražje koje nije bilo ni na tadašnjim vojnim kartama ni na današnjim Googleovim mapama; korak-dva iza njega zaostajala je supruga Jovanka s kojom se vjenčao za boravka u Srbiji, no i ona je željno pogledavala prema vrhu brda, da napokon vidi tu muževljevu djedovinu o kojoj joj je toliko puno puta pričao, nadajući se da će upravo tu započeti novi i sretniji zajednički život.

- Kad sam stigao do posljednjeg zavoja na blatnjavu putu, do mjesta s kojeg se dobro vidio naš krov naše kuće i odakle sam se posljednji put osvrnuo na dom kad sam bježao, širom sam u iščekivanju bio raširio oči, ali moga krova nije bilo nigdje… Srce mi se steglo u grudima k’o toga kolovoza ‘95., ne mogu dobro ni opisati što sam osjetio na toj zaravni. Uostalom, evo vam slika pa sami gledajte što sam ugledao, meni je još uvijek teško o tome pričati. Pamtim samo da sam u toj obamrlosti mislio što će biti s nama i kako ćemo uopće dalje, a najgore mi je bilo radi Jovanke i toga kamo sam je doveo. Sabrao sam se tek kad mi je ona prišapnula da će sve biti dobro te da će na mjestu ruševine kad-tad ponovno izniknuti naša kuća – prisjeća se Milan.

Da bi stvar potkraj tih, ionako turobnih devedesetih, bila još gora, Milan je u Srbiji od UNHCR-a dobio pismeno odobrenje za povratak u kojem je jasno stajalo da je njegova kuća useljiva; ni sam ne zna kako je došlo do te ozbiljne omaške na službenom dokumentu, no sjeća se da je suočavanje s besmislenošću i grubom neistinom tog ‘dopuštenja’ dokraja shrvalo zadnju mrvicu optimizma i nade u bolji život. Nasreću, nakon što su podnijeli zahtjev za obnovom ruševnog objekta, rođaci iz Gvozdanskog pozvali su Jovanku i Milana k sebi, pa su barem za prvu imali gdje biti.

Do njih dvoje doveo nas je Dragan Milić, pravni savjetnik sisačkog Projekta građanskih prava, partnera UNHCR-a na regionalnom programu stambenog zbrinjavanja.

- Naš ured je najprije Milanu pružio besplatnu pravnu pomoć u ostvarivanju prava na obnovu: problemi su bili imovinskopravne prirode, jer on nije bio vlasnik cijele kuće. Kad se to napokon riješilo, ispunjavani su i drugi kriteriji potrebni za njegovo sudjelovanje u regionalnom programu stambenog zbrinjavanja. Potom je pokrenut postupak javne nabave, izabrani su izvođači i nova je kuća polako počela zadobivati zadane obrise. Pored toga, Bašići su do završetka kuće bili priključeni na struju preko neke stare dvorišne bajte, ali lani dovršena kuća još nema priključka jer se zakonski ne priznaje trošak njegova prebacivanja s bajte na kuću, udaljenu svega pedesetak metara – pojašnjava nam Milić aktualni problem Bašićevih.

Prema Elektrinu predračunu, Milan je trebao snositi trošak priključenja u iznosu dvije tisuće kuna, no kako nije imao toliko novca, činilo se da će biti prisiljen nastaviti život u mraku. Za takve stvari UNHCR nije predvidio sredstva, a dvorski Centar za socijalnu skrb glatko im je odbio pomoći jer prema Zakonu o socijalnoj skrbi struja nije osnovna životna potreba. Čim su u SNV-u saznali za ovaj problem, Tatjana Dragičević iz Odjela za humanitarnu djelatnost te krovne organizacije srpske zajednice uspjela je iznaći potreban novac, pa su u kući Bašićevih, šest mjeseci nakon useljenja, napokon zasvijetlile žarulje, prosvirao radio i zagrijala se voda u bojleru.

- Ja sam vam po prirodi optimist, moja čaša uvijek je napola puna, pa sam povjerovao svojoj Jovanki kad mi je prije puna dva desetljeća rekla da će nam ovdje kad-tad ponovno biti dobro – kaže nam Milan, a njegova supruga nastavlja u nešto realističnijem tonu.

- Nije nam lako. Živimo od Milanove mirovine koja jedva iznosi hiljadu kuna: kad platimo sve dadžbine, podmirimo neke sitne dugove i kupimo lijekove, malo nam ostane. No mi se ne predajemo, Milan još uspijeva za nekoga ponešto odraditi, a ni ja nemam predaha. U proljeće obrađujem baštu koja nas hrani, u jesen po šumama skupljam kestene koje prodajem otkupnoj stanici. Nađem ondje za nas i gljiva te drugih jestivih plodova. Nema straha za onoga koji želi raditi. Gladni nismo, dužni nismo, imamo svoju kuću a sada i struju u njoj, kakva-takva primanja i što će ti bolje, prijatelju moj: život je danas malokome lagan - objašnjava nam Jovanka svoju životnu filozofiju.

O zdravlju pak ni on ni ona ne vole previše pričati, pa smo uspjeli doznati samo to da Milan ima problema s dijabetesom, a Jovanka s visokim tlakom. No, uz odgovarajuću terapiju, urođeni optimizan i obostrano poštovanje, uspjeli su kroz dvadeset i više zajedničkih godina prebroditi svu silu peripetija, pogotovu one nakon povratka na Bašića Brdo, zaselak ionako opustjele Ljubine. Valjda iz istih razloga ni danas ne žale što su se na to odvažili.

1/2