Nakon dugotrajnog prebacivanja loptice na relaciji HEP – povratnici i to na temu naplaćivanja, odnosno nenaplaćivanja priključka za električnu energiju kućama koje su obnovljene prema Zakonu o obnovi, problem je napokon riješen. Svi povratnici koji su imali status korisnika prije 1991., kako je objavljeno, oslobođeni su troškova priključka, koje je na kraju na sebe preuzeo HEP. Za mnoge obitelji koje ionako žive u teškim financijskim uvjetima bilo je to veliko olakšanje. No što je s povratnicima čija kućanstva ni prije 1991. godine nisu imala struju, a ni sada nisu imali mogućnosti je uvesti?
Jedna od takvih priča je ona Božice i Đorđa Marković iz Markovca, daruvarskog prigradskog naselja. Majka i sin 2011. godine vratili su se u tada devastiranu kuću i polako započeli obnovu, ali i bitku s birokracijom. Nakon predanog zahtjeva, kuća obitelji Marković se 2013. godine našla na popisu Liste prvenstva za stambeno zbrinjavanje na područjima posebne državne skrbi, kroz darovanje građevinskog materijala za popravak i obnovu obiteljske kuće. Listu je objavila Uprava za stambeno zbrinjavanje i statusna prava pri Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Nakon što je materijal osiguran, započela je obnova. Unutrašnjost kuće obitelj je obnavljala u skladu sa svojim mogućnostima, tek za osnovne potrebe svakodnevnog života, jer mirovina koju Božica prima, a koja iznosi 1100 kuna i koja je jedini prihod za Markoviće, nije dovoljna ni za život.
Uz pomoć Grada Daruvara, Bjelovarsko – bilogorske županije i Vijeća srpske nacionalne manjine BBŽ sakupljena su sredstva za postavljanje stupova uvođenje struje
Đorđe ima zdravstvenih problema i prima tristo kuna naknade do zaposlenja od Centra za socijalnu skrb, što se niti ne uračunava u prihode. Sa 550 kuna po članu kućanstva malo se toga može odvojiti za obnovu i uređenje, jer ovoliki novac nije dovoljan ni za ono osnovno. U tri prostorije – sobu, kuhinju i ostavu, smjestili su sve što imaju, ali ono što im je najviše nedostajalo bila je električna energija, ono što se u svakom kućanstvu podrazumijeva.
Vodovod do kuće je bio proveden, no kanalizacije nije ni bilo, a Markovići su bili svjesni da s njihovim skromnim financijskim sredstvima, elektrifikacija nije moguća. Dožupan Saša Lukić upoznat je s ovim slučajem od početka, a ovakvih primjera na području Bjelovarsko – bilogorske županije ima nekoliko.
- Kad smo čuli za slučaj obitelji Marković, započeli smo pregovore s HEP-om. U početku je bilo jako teško, jer je kuća Markovićevih smještena u odvojku, oko 150 metara od glavne ceste i do nje nije bilo stupova. Prvobitan stav HEP-a je bio da neće postavljati stupove do kuće Markovićevih, a onda smo nakon nekoliko razgovora uspjeli ishodovati postavljanje tri stupa na koja su razvučeni električni vodovi – objašnjava Lukić.
Dodaje kako su neki povratnici u vrlo nezgodnoj poziciji naspram HEP-a. Ovo javno poduzeće nema sluha za obične građane, koji najčešće ne znaju svoja prava kao potrošači pa samim time ni kako se postaviti u njihovom traženju.
Međutim, to nije bio jedini problem s Hrvatskom elektroprivredom. Politika tvrtke nalagala je da Markovići prvo moraju platiti priključak za električnu energiju da bi bandere uopće bila postavljene. Niti činjenica da su dolazili hladni zimski dani nije ništa značila. Plaćanje na rate HEP ne poznaje, a izdatak od oko 7 tisuća kuna za njih bio je nemoguć. U pomoć su uskočili Grad Daruvar, Bjelovarsko – bilogorska županija i Vijeće srpske nacionalne manjine BBŽ. No kako sav novac nije došao u isto vrijeme, na struju se još malo pričekalo.
Markovići nisu kao prijašnji korisnici platili priključak dva puta, ali i ovo jednom bilo je teško izboreno. Niti varijanta da se dio novca sakupljenog za priključak prebaci odmah HEP-u, a ostatak nakon što se prikupi, uz pisanu ovjeru, nije urodila plodom. Tek nakon što je cjelokupni iznos uplaćen na račun HEP-a, krenulo se s radovima. Postavljene su tri bandere i 200 metara električnog voda, a bio je potreban i električar koji je u kući postavio instalacije jer ih tamo nikada nije ni bilo. To je bio dodatni trošak.
Sada dom obitelj Marković napokon više nije u mraku. Čuju se i zvuci radija kojeg Đorđe voli slušati dok radi u vrtu.
- Sada je bolje kad imamo struju. Više ne moramo biti u mraku, uz svijeću. Grijemo se na drva pa je u kući toplo. Obrađujemo vrt, a s dolaskom lijepog vremena smo sve više vani. Do grada, kada trebamo namirnice ili nešto obaviti, idem biciklom. Sve bi bilo lakše da mogu pronaći posao. Prijavljen sam na Zavodu za zapošljavanje, ali sam nezaposlen još od 1991. godine – govori četrdesetjednogodišnji Đorđe Marković.
Markovići vrijeme krate poslovima na dvorištu i uzgojem domaćih životinja za svoje potrebe. Vrt je Đorđevo područje i zanimacija, jer je po struci vrtlar. Kuća Markovićevih je jedina kuća u odvojku. Prva je udaljena 150 metara na glavnoj cesti, a iznad njih nema više nikoga, samo šuma i pokoji pašnjak. Nakon što je obitelj izbjegla u Srbiju 1991. godine, Đorđev brat nema se namjeru vraćati. Nešto od obitelji s majčine strane ostalo je u Daruvaru, pa ujak pomogne autom prevesti neke veće stvari do kuće. Otac je preminuo prije nekoliko godina.
Za tvrtku koja je od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, koja svaku godinu završava s milijunskim poslovnim dobitkom i koja učestalo prima zahtjeve za donacijama te ih uvelike daje, nerazumno je da se prema svojim potencijalnim ili prijašnjim korisnicima ponaša na način da joj tri bandere i 200 metara žice predstavljaju veliki trošak.
