Danas 64-godišnji Dragan Bjelan, nekad je s roditeljima živio u drvenoj obiteljskoj kućici u banijskom selu Klasniću te bio sretan i bezbrižan poput junaka ‘Bosonogog djetinjstva’ Branka Ćopića. Pola stoljeća kasnije, još je ondje, usred Banije, ali sada samuje i strahuje, ne znajući što će biti s njime i koliko će još uopće moći ostati na imanju svojih predaka.

- Bilo je to doista sretno djetinjstvo, a onda i dio života u zrelijoj dobi. Pohađao sam školu ovdje u Klasniću, gdje je znalo biti i više od stotinu đaka. Provlačio sam se ‘po sredini’ iz razreda u razred, nikad najbolji i nikad najgori. U proljeće bih krao trešnje po seoskim voćnjacima, virio kroz prozore da vidim što rade odrasli dok sa susjedima i komšijama slave uz pečenku i rakiju. Jedva sam čekao da odrastem, pa da i ja mogu sve što i oni. Kad sam malo poodrastao, orao sam njive i uzgajao ovce, pa je život i dalje bio dobar - započinje Dragan svoju priču.

Kaže nam kako je u Klasniću u to vrijeme bilo puno stanovnika, od kojih su mnogi radili u Glini – u pilani, ciglani, željezari ili drugdje. Poslije posla, ljudi bi obrađivali zemlju, brinuli o stoci i okućnicama i nikome ni na kraj pameti nije bilo da bi sve to iznebuha moglo prestati. Govorkalo se čak da će se selo proširiti tako što će ga planski izgrađivati: mještani su na raspolaganju imali poštu i trgovinu, a razmišljalo se o otvaranju dječjeg vrtića, malog pogona za preradu mlijeka i sličnom. Danas je pak ondje posve drugačija i bitno žalosnija slika. U cijelom se selu dade pronaći tek nekoliko stanovnika, jedan jedincati auto u voznom stanju i mnoštvo praznih, derutnih imanja obraslih u korov i šumsko šipražje. Autobusnih linija iz sela i do sela uopće nema, a prva je ambulanta u dvadesetak kilometara udaljenoj Glini. Ono malo preostalih seljana mahom je starije dobi i u takvom stanju nemoći da više vremena provode u čekaonici glinske ambulante nego u vlastitim dvorištima.

- Eh, imam vam ja dva teška problema pa ne znam koji je od kojega veći i gori. Prvi je zdravlje, koje je totalno narušeno jer me ubija visoka razina šećera u krvi. Drugi je ova kuća mojih djedova i pradjedova u kojoj živim sam nakon smrti roditelja, a za koju ne znam je li uopće moja. Tako da pojma nemam jesam li ja svoj na svome ili tuđ na tuđemu. Kad smo se vratili iz izbjeglištva, otac je namjeravao podnijeti zahtjev za obnovu kuće, odnosno zatražiti promjenu razbijenoga krova, ali onda su tamo gdje se to prijavljuje ustanovili da je za Drugoga svjetskog rata bio u partizanima, da prima boračku penziju te da nema šanse da nam obnove krov. Tako da smo sami to nekako skrpali – objašnjava Dragan.

Draganu je nedugo nakon povratka umrla majka, prije četiri godine i otac, nakon čega je u Klasniću ostao sam, bolestan i bez ikakvih primanja. Dijabetesu se pridružilo oslabjelo srce te mu je nakon brojnih napada i neugodnosti ugrađen tzv. pacemaker. No bez obzira na nevolje, život mora dalje, pa bi tu i tamo znao primiti kakvu pomoć ili paket hrane od Crvenog križa ili preko nadležnog centra za socijalnu skrb. Toj je službi bio poslao zamolbu da mu se dodijeli stalna novčana pomoć, no ondje su mu postavili uvjet – da zemlju i kuću prepiše na državu. Tri je dana vagao što mu je činiti, raspitivao se na sve strane tražeći dobar savjet: neki su mu govorili da imanje ne daje, drugi da što će mu kuća kad skapava od gladi. Kad je sve zbrojio i oduzeo, ipak je odlučio potpisati dokument po kojem mu u zamjenu za dvanaest rali zemlje i kuću pripada 800 kuna mjesečno, pa sada već pune četiri godine svaki mjesec iznova nastoji sastaviti kraj s krajem. Ali rijetko kad u tome uspijeva.

- Bliži se trenutak u kojem bih mogao ostvariti radničku mirovinu, jer sam od 1977. do 1990. radio kao kovinotokar u zagrebačkoj Prvomajskoj. No nije mi jasno što će se zbiti kad napunim 65 godina: znam da penzija neće biti velika, možda poput ove socijale, ali se pitam hoću li onda dobiti natrag svoju zemlju i kuću ili sam se našeg imanja odrekao zauvijek? U posljednje vrijeme samo o tome razmišljam i sve sam zabrinutiji, žalosniji. Ako sam s pradjedovskog imanja zasvagda izbrisao prezime Bjelan i to za nekakav sitniš od 40-ak hiljada kuna koje sam dosad primio, svi oni moji gore, na brdu pod borovima, okretat će se u grobu. Eto, zato ti ja, prijatelju moj, ne znam jesam li ovdje svoj na svom. A ako sada nisam, hoću li, kad ostvarim pravo na mirovinu, ponovno biti Bjelan na Bjelanovom ili je vrag zaista sve zauvijek odnio!?! Raspitivao sam se o tome, no nitko mi ništa ne zna kazati. Da stvar bude gora, neki dan mi jedan čovjek reče da postoji mogućnost da ću morati vraćati primljenu socijalu kad počnem dobivati penziju… bude li tako, propao sam načisto – pojadao nam se naš sugovornik, pa nas zamolio da se i mi koji smo bliže gradu, ‘ondje među onim zgradurinama’, raspitamo kako se najbezbolnije riješiti muka. Ravnatelj glinskog Centra za socijalnu skrb Saša Petrić brzo je postavio sve na svoje mjesto.

- Prilikom ostvarivanja redovnih mjesečnih primanja preko Centra a prema Zakonu o socijalnoj skrbi, vrši se upis zabilježbe na korisnikovu imovinu, u ovom slučaju kuću i zemlju. Jednostavno rečeno, to se poduzima stoga da korisnik ne bi mogao u međuvremenu prodati imanje a nastaviti primati socijalu pomoć. Stoga poručite Draganu da je pradjedovsko imanje još uvijek njegovo, s time da u zemljišnim knjigama postoji zabilježba na kuću i zemlju da prima zajamčenu mjesečnu naknadu: kad aktivira mirovinu, neka nam se javi, dobit će ovdje sve upute, a zabilježba će se skinuti pravomoćnim sudskim rješenjem. Znači, sve će biti vraćeno u prvobitno stanje, a o nekakvom povratu primljene socijalne naknade nema ni govora - objasnio je Petrić na zadovoljstvo Dragana Bjelana, kojem smo odmah prenijeli poruku.