>

novosti logo

Kronika Kronika

Svoj na tuđem

U Perni nije ostalo puno ljudi nakon Oluje, ali svi su kao jedan brinuli o meni i ocu kao da tu živimo oduvijek, kaže Hrvat iz BiH Mario Preselj

Početkom rata na prostoru bivše Jugoslavije, život bosanskog Hrvata Marija Preselja, u rodnom selu Česma kraj Banjaluke, postao je pun strepnje i neizvjesnosti. No nekoliko dana iza Oluje, dolaskom Srba prognanih iz Hrvatske, postao je neizdrživ. Pritisci su jačali iz dana u dan, prijetnje, pa i one smrću, postale su svakodnevnica, pa su se Mario i njegov otac jedne noći jednostavno iskrali i krenuli u nepoznato, prema Hrvatskoj. Nekako su se dokopali autobusa pod nadzorom UNPROFOR-a i s još pedesetak izbjeglica stigli u gotovo prazan i napušten Vrginmost.

- U Česmi je postalo opasno – prisjeća se Mario. ‘Pritisci došljaka prognanih iz Hrvatske, srpske nacionalnosti, postajali su sve veći i češći. Znao sam da su ti ljudi morali napustiti rodna ognjišta i potražiti spas negdje drugdje, pa sam ih donekle razumio, ali oni su u svojoj nesreći bili toliko duševno i fizički izranjavani da su neki od njih izgubili osjećaj za pravednost. Počela su maltretiranja, prijetnje i pritisci svih vrsta. Bilo je čak i ubojstava. Meni je u kuću došao čovjek, izbjeglica iz Petrinje, naoružan puškom i bombama. Upozorio me: ako ostanem, neće se dobro završiti. Otac i ja to smo ozbiljno shvatili i za dan, dva, pod okriljem noći, jednostavno pobjegli i sve ostavili’ – priča Mario.

U ničemu nismo oskudijevali. I tako desetak godina. Bili smo poštovani i uvažavani, pa taj dio života smatram jednim od najljepših

Sudbina je htjela da su naletjeli na autobus pun ljudi slične sudbine, koji ih je odvezao ravno u Vrginmost. Predstavnici hrvatske vlasti tamo su ih prihvatili, nahranili i objasnili kako su gotovo sva sela u okolici napuštena, pa neka izvole potražiti kuću i smjeste se. Marija i njegova oca odvezli su u selo Pernu, ostavili ispred škole i prepustili ih sudbini. Obilazili su napuštene kuće u selu koje je izgledalo avetinjski – nigdje ljudskog stvora, tek pokoji pas lutalica, neka izgladnjela napuštena krava ili ovca. Nakon par sati ipak su shvatili da nisu sami.

- Iz nekih kuća počeli su bojažljivo izlaziti ljudi koji su tu ostali iza Oluje. Oni su se bojali nas, mi smo se bojali njih. Započeli smo polako razgovor i već kod prvih rečenica shvatili smo da su to Srbi. Pa, pobogu, od Srba smo pobjegli, kad, evo, spas tražimo u srpskom selu. Strah je postao još jači i bili smo, jednostavno zatečeni. Što sad? Odlučili smo reći da smo Hrvati, pa kud puklo da puklo, nevolja i tako ne može biti veća. Na to nisu ni trepnuli, već su samo promrmljali da je u ovim teškim vremenima, bar što se njih tiče, to sasvim svejedno. Rekli su da je jedino važno da smo ljudi u nevolji kojima treba pomoć. Naše iznenađenje postalo je još veće kada su nas ponudili hranom, prihvatili nas kao svoje i pomogli nam da nađemo kuću u koju smo se smjestili. Našem čuđenju nije bilo kraja. U Perni nije ostalo puno ljudi nakon Oluje, ali to malo što ih je ostalo, svi su, kao jedan brinuli o meni i ocu kao da smo njihovi i kao da tu živimo oduvijek. U ničemu nismo oskudijevali. I tako desetak godina. Bili smo poštovani i uvažavani, pa taj dio mog života smatram jednim od najljepših – objašnjava Mario.

Kako su godine prolazile, polako su se u Pernu počeli vraćati oni koji su prognani sa svojih ognjišta. Neki su zatekli svoje napuštene kuće cijele, neki su zatekli zgarišta. No, nitko tko se vratio, nije odustao od života u rodnom selu. Uskoro je došao i vlasnik kuće u kojoj je živio Preselj. Mariju je, u međuvremenu, umro otac. Nije se mogao načuditi kako je Mario pazio na njegovu kuću. Kako je naprasno pobjegao s obitelji, vlasnik je sve morao ostaviti i pri dolasku molio je Boga da je barem kuća cijela. Kad ono, sve na svom mjestu. Mario ga je lijepo dočekao, ugostio ga u njegovoj vlastitoj kući i već sutradan, premda mu je nuđeno da ostane, potražio u Općini Gvozd drugi smještaj.

Nekoliko noći spavao je u nekim napuštenim kućercima, a onda su došli iz Ureda za prognanike i izbjelice iz Petrinje te mu dali ključeve od stana u zgradi usred Vrginmosta, kao privremeni smještaj. Riječ je o derutnoj zgradi, nekadašnjoj menzi Drvnog kombinata u kojoj Mario živi i dan, danas.

- Onaj život u Perni bio je raj prema ovome. Tu sve propada i prokišnjava, nema ni struje, ni vode. Živim tako već desetak godina, u uvjetima koji su gotovo nezamislivi. Najgore mi je što nema struje, pa dobar dio socijalne pomoći ode na svijeće. Zimi ložim vatru, ali te velike sobetine se nikako ne mogu zagrijati, bura probija kroz vrata i prozore pa spavam odjeven. Niti što plaćam, niti me tko što pita i tako prolaze godine. Svako večer kad legnem, razmišljam o selu Perna, o mojim prijateljima koji su me doslovno spasili – kaže Preselj koji danas živi u uvjetima poput nekih autohtonih stanovnika.

U selu Perna voćke su već obrezane, njive uzorane, nadaleko odjekuje zvuk traktora i motornih pila. Pronalazimo Marka Puškara, čovjeka koji je prvi pomogao Mariju kad je došao u selo.

- Bilo je to jako zanimljivo i pomalo tužno. Mario i njegov otac od Srba su pobjegli i doslovno su se sledili od straha. Trebalo je vremena da shvate da smo obični ljudi, da su nam sudbine isprepletene i da ratne nevolje zapravo jednako dijelimo. Da su njih dvojica bili oholi, nitko im ne bi pomogao, no kada smo vidjeli da su to čestiti i radišni ljudi, prihvatili smo ih kao svoje. Pomogli smo da zametnu kravicu. Bilo je za početak mlijeka i sira, a dalje je sve išlo kako treba. Kako je Mario bio vrijedan, a još nije imao nikakva primanja, znao je odraditi neke poslove za koje smo mu pošteno plaćali. Kad je otišao, svima nam je bilo žao – kaže Marko Puškar.

U državnoj agenciji za zbrinjavanje saznali smo, da će, na preporuku Službe za socijalni rad iz Vrginmosta, Mariju Preselju biti uskoro dodijeljen pristojan smještaj.

1/1