Aktualni događaji oko silnih deklaracija o Srebrenici – evropske, britanske, pa i najavljene ruske, čiji je sadržaj procurio u birane srpske (većinom ćirilične) medije – porazni su po nastojanja svih onih koji se Srebrenice dotiču s pijetetom prema žrtvama i koji bi (naivno) htjeli da svi zločinci za taj i ostale zločine budu kažnjeni.
Vjerojatno najveći skandal u Srbiji je progon Zorane Mihajlović, ministrice u Vladi Aleksandra Vučića, koja je po navodima ‘Informera’ i sličnih ‘službenih glasnika’ Srpske napredne stranke na sjednici Vlade jedina dala podršku najavljenoj britanskoj deklaraciji. Ona sama se nije izjasnila o tome kako je glasala, ali medijski linč neodgovornih tabloida je počeo: ona je, kao, suglasna s činjenicom da su Srbi silovali i maloljetne dječake, ona je izdajnica, maltene Vučić gaji zmiju u njedrima. U isto vrijeme, po društvenim mrežama su se počele širiti prijetnje, čak i drastične poput one da ministricu treba ubiti.
Svemu tome prethodilo je – ponovno dramatično i patetično, kako se već uobičajilo – obraćanje premijera Vučića povodom slučaja Nasera Orića, uhićenog u Švicarskoj, potom predanog na daljnji postupak Bosni i Hercegovini, umjesto Srbiji koja je raspisala Interpolovu tjeralicu za njim zbog navodnog učešća u zločinu koji nije bio razmatran pred Haškim tribunalom.
Tomislav Nikolić je u samo nekoliko dana promijenio stav: najprije je, s Dodikom uz sebe, kazao da u Srebrenicu neće, potom je priopćio da je ‘spreman da ode i oda počast žrtvama strahovitog zločina’, negirajući usput pravnu kvalifikaciju genocida
Dakle prošloga petka navečer srpski je premijer na izvanrednoj konferenciji za novinare rekao: ‘Želim da vam se obratim o sticaju okolnosti – (Naser) Orić, (Ramuš) Haradinaj, zida (na mađarsko-srpskoj granici), demonstracijama ispred jama u koje su nas bacali da nas ne bi bilo… O pljuvanju i batinanju samo zato što smo tražili Orića. Odluka o Oriću je politički motivisana i sve samo ne pravična’. Potom: ‘Izručenje Orića Bosni i Hercegovini spada u mučne, ali i poučne stvari, pogotovo za nas Srbe. Srbija će umeti da izvuče pouke, a one su da pitanje ratnih zločina nije uvek pitanje pravde već politike.’ ‘Otkada je taj postupak preuzeo sud u Bijeljini od suda u Beogradu, on se praktično ne vodi. Mi nemamo iluzije. Ko će da vrati oči Slobodanu Iliću i ko će da vrati desetine i desetine pobijenih Srba u Podrinju? Slobodana Ilića pominjem jer mu je svojim rukama Orić izvadio oči i preklao ga’, rekao je Vučić, podsjećajući da je Okružni sud u Bijeljini pokrenuo postupak protiv Orića 2006., da bi predmet 2009. bio premješten u Sarajevo i otada se praktički ne vodi.
‘Švajcarski organi nisu ulazili u to da li je Naser Orić zaklao Slobodana Ilića. Čekali su poslednji dan, rok da BiH podnese zahtev za izručenje. Šta je sa grkljanom i očima Slobodana Ilića?’ upitao je Vučić. ‘Da li neko može da izmisli priču sa svim detaljima kako je neko zaklao čoveka? Plašim se da je to rezultat onoga što su mi rekli pre dva dana u Briselu: Pusti, Vučiću, sve to. Vi ste izgubili ratove devedesetih’, dodao je.
Već drugi put otkako traju polemike treba li ili ne ići u Srebrenicu na tužnu 20. obljetnicu genocida – pri čemu se riječ ‘genocid’ ili izbjegava ili napada u većini srpskih medija – Vučić spominje preklane grkljane i izvađene oči, pozivajući se na istragu koju više nitko ne vodi; srpska je stala jer je Orić nedostupan, ona bosanskohercegovačka nije nikad ni vođena jer je predmet zaglavio u nekoj tužiteljskoj ladici.
No kaže premijer dalje: ‘Kao predsednik Vlade Srbije osećam se veoma ponosno, jer mi Srbi gonimo srpske zločince koji su rezali grkljan drugima, koji su ubijali vezane civile, jer se ne stidimo da o tome govorimo, jer to kod nas nije sramota, jer to kod nas nije politika već pravo i pravda.’ Pritom se ne obazire na činjenicu da je vrlo malo zločina procesuirano pred beogradskim Specijalnim sudom, kao i to da je poprilično presuda – većina vrlo dobro obrazloženih i utemeljenih – srušena na višoj instanci zbog pravno teško objašnjivih razloga.
O odlasku u Srebrenicu još nije odlučio, to će tek narednih dana, između 6. i 9. srpnja, a na pitanje što će biti ako ode i u Srebrenici susretne Nasera Orića, Vučić kaže: ‘Prvo da vidimo ko će da ide, kako će da ide, kada će da ide i da li će da ide.’ Ta mu je dilema riješena: sam Orić je izjavio, nakon što se vratio kući i nakon što je saslušan pred nadležnim sudom (navodno se o optužbama izjasnio šutnjom), da na obilježavanju obljetnice 11. srpnja biti neće. Dakle sad je sve na odluci samog Vučića, jer Majke Srebrenice više nemaju razloga za prosvjed uvjetovan vraćanjem Orića iz ekstradicijskog švicarskog pritvora, a zapreka s bosanskohercegovačke strane više nema. Zapreke su kod kuće i u bliskom okruženju.
Najprije, studenti (čuj, studenti!) nekoliko beogradskih fakulteta zatražili su od Vučića da nipošto u Srebrenicu ne ide, te je njih oko 1300 potpisalo peticiju o tome, a tvrde, kako prenose elektronske novine Andrićgrada ‘Iskra’ (to je onaj novokomponirani grad Emira Kusturice), da je peticija probudila narod i da odlazak tamo sigurno neće proći bez, makar i sitnih, posljedica po njih. Potom, tu je i neizbježni Milorad Dodik, s kojim se redovito viđaju i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i premijer Vučić. Ovaj potonji je višekratno izjavio da će sam, bez utjecaja sa strane, donijeti odluku o odlasku u Srebrenicu. Nikolić je pak u samo nekoliko dana promijenio stav iz negativnog u pozitivni: najprije je, s Dodikom uz sebe, kazao da u Srebrenicu neće, potom je nekoliko dana kasnije priopćio da je ‘spreman da ode u Srebrenicu i oda počast žrtvama strahovitog zločina i apeluje da prestanu verbalni sukobi’, negirajući usput pravnu kvalifikaciju genocida u Srebrenici, između ostalog i spominjanjem ‘boli naroda koji su pored srpskog bili žrtve, kao što su Jevreji, Jermeni, Romi, ako Srebrenica postane simbol genocida’.
Na kraju, što bi sa Zoranom Mihajlović, koja nije javno potvrdila da je jedina od ministara glasala za britansku deklaraciju? Gdje Vučić, tu i ja, kaže ona, pa ako premijer 11. srpnja ide u Srebrenicu, tamo će i ona. Otišli ili ne na ovu godišnjicu, teško da će se i do iduće okrugle nešto promijeniti kad je o pijetetu prema žrtvama riječ. I to ne samo kad su Srbija i Srebrenica posrijedi.
