>

novosti logo

Društvo Društvo

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj

Nisam se naljutio na Lucića. Kako se možeš na Feralovce naljutiti. Kad te oni zajebavaju, to je čast i priznanje značajnije od službenih počasti propadajuće države i nadolazećih joj nasljednica

Početkom te balkanske 1991., koja je već počela sličiti na onu Goldsteinovu 1941. koja se vraća, u redakcijskoj sobi Nedjeljne Dalmacije svi su na okupu pred tjedni sastanak. Tek što sam ušao, kad iz ugla, gdje su se smjestila trojica Feralovaca, viče Predrag Lucić: ‘Evo ga, numero cinquantacinque! Cinquntacinque! Tonbula!’

Skužio sam odmah, misli na najnoviju listu špijuna, izdajnika i udbaša koju je jučer objavio Slobodni tjednik. Taj je tabloid u Splitu pokrenuo splitski poluredikul Marinko Božić, dobro poznati registrirani i dragovoljni suradnik svih jugoslavenskih tajnih i javnih policija i službi sigurnosti. On i grupa njemu sličnih namirisali su društveni preokret i mogući rat te su svako malo objavljivali huškačke tekstove i liste neprijatelja Tuđmanovog režima koji su predstavljali kao reinkarniranu hrvatsku nacionalnu državu. Kad sam vidio svoje ime na jednoj od tih lista, obuzela me panika. Kako sam s obitelji očekivao već više od godine dana, dakle još prije Tuđmanovog preuzimanja vlasti, papire za odlazak na postdiplomski studij u SAD, molio sam hrvatskog boga Marsa da se suzdrži od obrambene domovinske agresije dok ne budem s one strane Atlantika.

‘Perica moj, ti kao bivši košarkaš možeš ovo uzet kao ispunjene starog sna, dobio si broj koji bi možda nosio da si zaigrao u NBA, number fifty-five’, nastavlja Lucić. Do njega sjedi Viktor Ivančić. Lucićeve baze ga zabavljaju, ali kad mi je vidio izraz lica, uputi, na onaj svoj način, blagi ukor Predragu: ‘Ma pusti čovika, vidiš da mu nije do zajebancije…’ Nisam se naljutio na Lucića. Kako se možeš na Feralovce naljutiti. Kad te oni zajebavaju, to je čast i priznanje značajnije od službenih počasti propadajuće države i nadolazećih joj nasljednica. Uskoro će mi na jednom novinarskom zadatku Predragova referenca priskrbiti zanimljiv intervju.

Par mjeseci kasnije, iz Beograda pošaljem dva teksta glavnom i odgovornom uredniku Nedjeljne Dalmacije Kruni Kljakoviću. Prvi je prilog o dugim redovima ispred stranih ambasada, gdje mladi Srbi čekaju vize za bijeg iz kaotične države uoči rata u koji bi ih ta država mogla mobilizirati. Razgovaram s tim momcima, svi se slažu: nerado ide Srbin u vojnike u ovom slučaju, radije dezerter, nego sudionik suludog bratoubilačkog rata. Pošaljem reportažu gloduru Kljakoviću, koji svojim legendarnim instinktom kasnije opjevanim u Feral Tribuneu i Smijehu slobode, odlučuje da se tekst ne objavi jer ne paše euforiji priželjkivanja obrambene agresije i svetog državotvornog rata u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Kljaković mi, međutim, opet u njegovoj genijalnoj izvedbi bez potpisivanja mog imena ispod teksta (jer sam već bio odletio u transatlantsku emigraciju) objavljuje skraćenu verziju drugog priloga, intervju s legendom jugo-rocka, Johnnyjem Štulićem.

Štulića sam uhvatio na ulici da ga upitam hoće li biti rata, što misli o redovima pred stranim ambasadama, dezerterima i onima, uključujući njega i mene, koji idemo u emigraciju. Nije bio od volje za intervju. Isprva me odbio jer je bio usred prepirke sa zgodnom partnericom u večernjoj šetnji. Onda se sjetim pa mu kažem da ga je pozdravio Predrag Lucić. Johnny se razvedri: ‘A znaš Predraga? Kako je, šta radi, pozdravi mi ga puno, drag je to čovjek, super je on, super su mi ta njegova ekipa.’

Ni u Evropu ni u Hrvatsku, hvala dragom Bogu, potom nisam dolazio punih 14 godina. Kakav je to božji blagoslov opravdano izostati s Balkana 1990-ih. Kakve veze ima postoji li uopće Bog ako imaš dobrog razloga da mu se za nešto zahvališ. Ne oklijevaj, od toga obojica možete imati koristi.

Za cijelo to vrijeme, dakako, čitao sam Feral Tribune. Sve do kraja, dok se nije ugasio hadezeovskom agresijom na moral, pamet i slobodu. Predraga Lucića sreo sam jednom u Splitu kod zgrade stare Slobodne Dalmacije, tamo negdje 2008. Samo smo si mahnuli na pozdrav preko bivše ulice Prvoboraca, sad se valjda zove po borcima za neku drugu svetačku kauzu.

Ponovo smo se sreli koju godinu kasnije u Rijeci na promociji knjige Borisa Pavelića o Feralu. Popričali malo, onako. Sjeća se dobro, kaže mi, one cinquntacinque epizode. A i nepotpisanog intervjua sa Štulićem, ali nije znao da mi je njegova referenca to omogućila. Smije se kad mu kažem mu da ću mu za uspomenu na tu povijesnu epizodu poslati tada nedavno objavljeni album Angela Baiugere ‘Cinquntacinque’. Potpisao mi se skupa s ostalim Feralovcima na primjerak ‘Smijeha slobode’.

Kad sam prošle godine čuo da je teško bolestan, promrmljao sam u sebi refren iz one Štulićeve: ‘Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, uloge su davno podijeljene i svak’ ide svojim putem…’

1/1