>

novosti logo

Društvo Društvo

Teze o novoj vladajućoj klasi

Mnogi današnji istraživači jugoslavenskog društva, samo donekle s pravom, tvrde kako je ono zabašurivalo svoju klasnu prirodu te da se o toj temi nije pisalo. Mi ćemo pokušati vidjeti i nešto drugo, a to je kako se o tome pisalo

U jugoslavenskoj znanosti nisu se prikrivale socijalne razlike koje su postojale u tom društvu. To da postoje bogati i siromašni, oni u boljoj poziciji da odlučuju i oni skoro potpuno, samoupravljanju usprkos, razvlašteni, bilo je predmetom brojnih analiza, naročito nakon 1960-ih godina. Društvena nejednakost bila je na neki način i omiljenom temom društvenih znanosti. Politolozi i sociolozi te instituti koji su se bavili tim znanostima natjecali su se tko će življe dočarati nepravde koje se, usprkos deklariranom humanizmu socijalističkog društva, čine brojnim njegovim članovima. Iz nepreglednog broja naslova ovdje ćemo izdvojiti samo nekoliko, pisanih u različitim vremenima i na različitim nivoima apstrakcije: Srđan Vrcan, ‘Društvene nejednakosti i moderno društvo’ (ŠK, Zagreb 1974.); Eva Berković, ‘Socijalne nejednakosti u Jugoslaviji’ (Ekonomika, Beograd 1986.); Đuro Gatarić, ‘Socijalne razlike’ (August Cesarec, Zagreb, 1988.).

Druga omiljena tema društvenih znanstvenika bila je ona o postojanju, odnosno slabljenju društvene mobilnosti. Radilo se o često empirijskim istraživanjima koja su dokazivala da je velika društvena mobilnost – mogućnost da se deprivilegirani radnici i seljaci uzdignu na ljestvici društvenih zanimanja – na početku izgradnje socijalističkog društva i postojala, ali da je sada puno manja te da se pojedini slojevi društva reproduciraju unutar sebe, bez velikih mogućnosti da ljudi masovnije prelaze iz jednog, nižeg sloja, u onaj drugi, viši. Primjer takvog istraživanja, koje su često radili timovi u institutima društvenih znanosti, donosi i sociolog Mladen Lazić u svojoj studiji ‘U susret zatvorenom društvu’ (Naprijed, Zagreb 1987.). No ova je knjiga zanimljiva i zbog nečeg drugoga. Ona naime nosi podnaslov ‘Klasna reprodukcija u socijalizmu’. Mnogi današnji istraživači jugoslavenskog društva, samo donekle s pravom, tvrde kako je ono zabašurivalo svoju klasnu prirodu te da se o toj temi nije pisalo. Mi ćemo ovdje pokušati vidjeti i nešto drugo, a to je kako se o tome pisalo.

Je li ‘nova klasa’, nastala već sredinom 1960-ih, bila glavnim uzrokom raspada Jugoslavije? To se pita Catherine Samary pa odgovara kako se time podcjenjuju drugi faktori, prije svega nacionalizam, koji u razdoblju od 1970. do 1990. uništava jugoslavensko društvo

Sigurno, pisalo se puno manje no o dvije prije spomenute teme, no bilo je iznimaka. I prije Mladena Lazića, koji priznaje da njegova tema izučavanja vertikalne pokretljivosti društva u sebi sadrži i temu njegove klasne reprodukcije, postojale su studije koje su se, obično u kontekstu izučavanja nejednakosti u društvu, bavile i njegovom klasnom analizom. Primjer toga je studija Zorana Vidojevića ‘Klasni koreni nejednakosti u savremenom jugoslovenskom društvu’ (Zagreb 1975.). No postojali su i eksplicitnije politički radovi, naročito unutar diskusija u samoj partiji o pravcima razvoja društva, gdje po borbenosti strši rad zagrebačkog ekonomista Luke Markovića. On je u okviru rasprave o dugoročnoj koncepciji razvoja Jugoslavije objavio rad ‘Klasna borba i koncepcije razvoja’ (Naprijed, Zagreb 1978.), koji spada ne samo u dokaze da marksisti ne smiju napustiti čvrsto tlo analize klasnih odnosa (Lenjin), nego i jedno od ranih upozorenja da bi socijalizam u Jugoslaviji, a onda i socijalistička država sama, mogli biti ugroženi od novog vala građanske restauracije ne poduzme li se odlučujuće preusmjeravanje političke borbe, unutar i izvan SK. Marković je ekonomist, no njegova studija je na neki način antiekonomistička, jer ekonomiju tretira kao izraz buržoaske koncepcije svijeta, kojoj suprotstavlja onu komunističku, zalažući se za njezinu suvremenu viziju.

Nakon propasti zajedničke države, odnosima klasa u SFRJ od 1945. do 1972. bavio se i teoretičar Darko Suvin u svojoj knjizi ‘Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije’ (Beograd 2014.; knjiga je doživjela dva izdanja u nas i jedno američko, na engleskom jeziku). Tu on iznosi i hipotezu o novoj vladajućoj klasi, kojom ćemo se ovdje detaljnije pozabaviti. Pritom slijedimo kritiku koju je iznijela francuska ekonomistica Catherine Samary u svojoj upravo objavljenoj recenziji Suvinove knjige ‘A Utopian in the Balkans’, koja ja izišla u časopisu ‘New Left Review’ br. 114 od novembra-decembra 2018. Ton tog prikaza općenito je pozitivan i pohvalan po Suvinov rad, a jedini polemički dijelovi su upravo oni koji se odnose na Suvinovo shvaćanje nastanka nove klase u SFRJ. Javljaju se dakle konceptualni problemi – je li se pod Titovim vodstvom u našoj zemlji pojavila ‘nova vladajuća klasa’? Po tom pitanju Suvin se ne može do kraja odlučiti ni za pozitivan ni za negativan odgovor, iako se iz konteksta dade zaključiti da se autor ipak uvrštava u onu tradiciju koja misli kako je nova klasa postojala. Različiti pokušaji, u različitim dijelovima ove voluminozne knjige, daju različite odgovore. Njih treba čitati baš kao pokušaje (u smislu dramatičara Bertolta Brechta i njegovih ‘Versuche’), a mišljeni su kao kumulativni. Uostalom, nama koji smo kritički raspoloženi od interesa su baš konfliktni trendovi, a ne samo analiza onoga i tako neproblematično postojećeg.

Ono što Suvin nudi dvije su linije teza o postojanju nove vladajuće klase, koje ćemo nazvati blažom i tvrđom. ‘Blaža’ verzija govori o nastanku jedne potencijalne buržoazije, koja je bila kompradorske vrste, a sačinjavali su je bankari, menadžeri poduzeća koja su se bavila izvozom, predstavnici stranih firmi u nas i sl. Ovaj sloj, koji je želio postati klasom, pojavljuje se 1970-ih i 1980-ih, a o njemu govore i takvi insajderi tadašnjeg sistema kakav je bio političar Vladimir Bakarić. On govori o onima koji ‘još nisu kapitalisti, ali su reprezentanti kapitala’. ‘Tvrđa’ verzija tvrdi kako je ‘vladajuća politokracija’ još od 1950. do 1961. formirala protoklasu, te je od sloja u nastajanju postala samosvjesnom vladajućom klasom negdje oko 1965., odnosno 1966., kad je privredna reforma bila normativno na vrhuncu. Ta se klasa brzo fragmentirala po liniji republičkih podjela, a njezine frakcije mislile su da će njihov interes biti bolje čuvan ako raspačaju državu i konstituiraju se kao legalno neovisne neokompradorske klase (najviše u slučajevima Slovenije i Hrvatske) ili se kockaju idejom velikosrpske dominacije (u Srbiji).

Luka Marković u svojoj studiji ‘Klasna borba i koncepcije razvoja’ iz 1978. povezuje nacionalizam 1971. sa širim mračnjaštvom, a to je bio projekt, tada još sasvim hipotetske i nevjerojatne, kapitalističke restauracije na Balkanu

Suvinovo je polazište, po priznanju samog autora, idealističko. On je u potrazi za općom hipotezom pomoću koje će objasniti ‘sjaj i bijedu’, ushit i razvoj s jedne strane i eventualni kolaps s druge, unutar SFRJ. Sve to vodi ga prema zaključku kako nova vladajuća klasa daje ključ za ekonomsko objašnjenje raspada Jugoslavije. No je li ‘nova klasa’, nastala već sredinom 1960-ih, bila i glavnim uzrokom raspada Jugoslavije? To se pita Samary pa odgovara kako se time podcjenjuju drugi faktori koji su također postojali. Za nju je to prije svega pitanje nacionalizma, koji u razdoblju od 1970. do 1990., a na drugačiji način i kasnije, uništava jugoslavensko društvo. Na to se mogao nastaviti proces kapitalističke restauracije, a jedno i drugo je bitno da bismo u potpunosti razumjeli na što je sve izišlo. Usprkos svom interesu za djelo ekonomista i političara Borisa Kidriča, Suvin ne nudi odgovore na marksističku diskusiju, koja se vodila i izvan Jugoslavije, o zakonu vrijednosti i racionalnosti plana i tržišta, stimulaciji prema efikasnosti i sličnim problemima s kojima su se susretala sva društva u tranziciji prema socijalizmu. Ova je diskusija bila posebno značajnom u nas, s obzirom na karakter partizanske revolucije i ‘društvenog ugovora’ koji je iz nje potekao, a sastojao se i od ostvarivanja nacionalnih prava i od uvođenja koncepta samoupravljanja. Za Samary, kombinirani efekti triju faktora doveli su do pritisaka da razvoj krene u smjeru ‘tržišnog socijalizma’. Prvi faktor bio je taj da su bogatije republike htjele podići svoju proizvodnju slobodno i uz podizanje ‘efikasnosti’ te tako i, barem isprva, više pomoći siromašnijim republikama. S druge strane, drugi faktor bilo je radničko i sindikalističko ustajanje u obranu samoupravnih prava, ponekad i protiv volje države, pa i partije i njezine kontrole nad većim dijelom proizvodnje viška vrijednosti. Time se također ustajalo i protiv centralnog planiranja. S treće strane, mnogi marksistički i nemarksistički ekonomisti, u zemlji i svijetu, zagovarali su veće poštivanje tržišnih zakonitosti i otvaranje svjetskom tržištu. I Suvin se stavlja u taj niz, slijedeći u tome npr. ekonomista Branka Horvata. Trebamo se sjetiti da počeci diskusija o novom svjetskom ekonomskom poretku nisu bili jako kritični spram njega u nas. Iznimku ovdje čini spominjana studija Luke Markovića, koji povezuje nacionalizam 1971. sa širim mračnjaštvom, a to je bio projekt, te 1978. još sasvim hipotetske i nevjerojatne, kapitalističke restauracije na Balkanu. Zato Samary inzistira na tome da sva tri ova faktora uzeta zajedno još ne govore o realnoj obrani nekog novog buržoaskog klasnog interesa. Suvin je u pravu kad naglašava važnost vanjskih faktora, koji pritišću prema kapitalističkoj restauraciji u SFRJ. No bitniji od toga bili su, po političkom instinktu Samary, unutrašnjopolitički izbori u prilog mobilizacije, odnosno represije raznih grupa u društvu. Pritom ona misli na sve subjekte koji su se profilirali u burnoj političkoj sekvenci između 1968. i 1971., dakle na studente, ali i na nacionalistički pokret, koji je na drugi način postao prijelomnim. Ne treba zaboraviti da su u to vrijeme Josip Broz Tito i Edvard Kardelj još uvijek igrali vodeće uloge i imali najveću moć da reguliraju društvene procese. Ono što Suvin naziva janusovskim karakterom režima, istovremenim igranjem s dva lica, dobro se vidjelo na Drugom kongresu samoupravljača (ujedno i posljednjem), održanom u Sarajevu 1971., gdje partijsko rukovodstvo inzistira na povećanju i radničkih i nacionalnih prava, dok istovremeno vrši represiju nad svim autonomnim pokretima. Ovdje nije prilika da polemiziramo sa shvaćanjima Samary o prirodi tih nacionalnih prava i njihovom odnosu spram onih radničko-samoupravnih, no možemo se složiti da sve izloženo govori kako nismo već tada bili pod vlašću neke nove buržoazije, pa ni samo zastupnika kapitalističkih ili MMF-ovih interesa. Ustav iz 1974., unatoč problemu zamjene demokratizacije većom autonomijom u perspektivi sve autoritarnijih republika, ipak je još povećao radnička prava i utvrdio društveno vlasništvo. On je i ograničio bankarski sistem i moć tehnokrata u velikim poslovnim sistemima. Pa ipak je i povećanje nacionalnih prava bila koncesija privredno razvijenijim republikama, koje su htjele kontrolirati svoj izvoz bez miješanja federalnih tijela ili neke mobilizacije samoupravljačkih radnika.

Kako je bilo dalje, uglavnom znamo. Rasli su inflacija i dugovi, vanjski i unutrašnji, pojačan je pritisak MMF-a. A on nije surađivao s nekom ‘crvenom buržoazijom’ koja bi bila formirana kao jugoslavenska, već s republičkim tehnokratima, kao s novom klasom u nastajanju. U promijenjenom međunarodnom kontekstu, a nakon smrti povijesnih vođa, u zadnjem razdoblju od 1980. do 1989., raste pritisak vanjskog duga, ali i društveni otpor tržišnim reformama. Nova kapitalistička dinamika unutar konfederalnog sistema proizvela je ponovno izbijanje nekih prastarih i novokomponiranih nacionalizama.

Postoji i teorija po kojoj su novonastale države potrebne za ratove za jugoslavensko naslijeđe bile i svojevrsni protooblici prvih pravih novih klasa, makar i kao ‘kolektivni čuvari’ nekad društvenog, sada ‘nacionaliziranog’ vlasništva, a sve za nove nacionalne buržoazije, koje su tek stasavale. Zaključno, teze o novoj vladajućoj klasi (a ovdje se nismo mogli dotaći i usamljenih u nas, ali ne i u svijetu, primjera disidencije poput onog Milovana Đilasa) ponašaju se poput samoispunjavajućeg proročanstva. U vrijeme svoga nastanka i formuliranja pretjerane, idući prema kraju socijalizma dobivale su na istinitosti.

1/4