Kad su prije mjesec dana albanska ministrica obrane Mimi Kodheli i hrvatski joj kolega Damir Krstičević iz Tirane odaslali zajedničko pismo glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu u kojemu su optužili Srbiju i srpske političare da nacionalističkom retorikom i konkretnim akcijama na granici ugrožavaju suverenitet Republike Kosovo i destabiliziraju sigurnosnu situaciju na zapadnom Balkanu te zbog toga podržali ‘transformaciju Kosovskih sigurnosnih snaga u prave vojne snage’, izgledalo je da su za to dobili mig iz sjedišta NATO-a kako bi se s mrtve točke pokrenula višegodišnja jalova inicijativa kosovskih vlasti da im se dopusti formiranje vojske.
Dvoje ministara nije se u pismu potrudilo objasniti kako bi se pri formiranju kosovske vojske zaobišla UN-ova rezolucija o Kosovu kojom je definirano da na njegovu teritoriju mogu biti prisutne samo jedinice KFOR-a kao UN-ova vojska, ni kako zaobići ustavne odredbe Kosova po kojima se kosovska vojska može formirati samo uz pristanak srpskih predstavnika u zakonodavnoj vlasti, koji do sada nisu za to htjeli ni čuti. Umjesto njih, ‘rješenje’ je ubrzo ponudio kosovski predsjednik Hashim Thaci uputivši u parlamentarnu proceduru prijedlog zakona o osnivanju kosovske vojske kojim se zaobilazi ustavna odredba o nužnoj suglasnosti srpskih parlamentaraca, a vojska uspostavlja voljom albanske parlamentarne većine.
Thacijeva inicijativa očekivano je dobila podršku svih parlamentarnih klubova albanskih stranaka, pa i nekih manjinskih predstavnika (primjerice crnogorskih), ali ne i srpskih parlamentaraca, a žestoko su joj se usprotivile i vlasti Srbije. No ključno je zasad da su se poprijekom osnivanju kosovske vojske suprotstavili i glavni tajnik NATO-a i administracija SAD-a, priprijetivši čak kosovskim vlastima da će prestati surađivati s njima ako ne odustanu od svoje namjere i mimo UN-ove rezolucije i kosovskog Ustava formiraju vojsku. Albanska ministrica i hrvatski ministar obrane nisu se oglasili da priupitaju Stoltenberga zašto je u paketu s Thacijevim prijedlogom zakona prekrižio i njihovu inicijativu kao članica NATO-a.
Što bi se pak dogodilo da su se NATO i SAD suglasili s Thacijevim zakonskim prijedlogom i albansko-hrvatskom inicijativom, odnosno s jednostranim formiranjem kosovske vojske, koje još uvijek nije isključeno? Ponajprije bi se uz KFOR na Kosovu pojavila još jedna vojska, upravo ono što ne dopušta UN-ova rezolucija. Za pretpostaviti je da bi NATO znao efikasno definirati njihov međusobni odnos, ako ne drukčije onda silom jačega i moćnijega. No uvođenje još jedne vojske na Kosovo mimo UN-ove rezolucije upalilo bi zeleno svjetlo i drugim vojskama da pokušaju poslati svoje postrojbe na njegov teritorij, ponajprije srpskoj, ali primjerice i ruskoj kao novom-starom globalnom igraču. Na Thacijevu zakonsku inicijativu srpske vlasti promptno su reagirale inspekcijom borbene gotovosti srpske vojske, a Rusija se službeno usprotivila formiranju kosovske vojske. Oglasio se i predsjednik srpskog entiteta u BiH Milorad Dodik, podsjetivši da bi dozvola za njezino formiranje na dnevni red vratila i mogućnost osnivanja vojske Republike Srpske.
Sve je to već viđeno na ovim prostorima prije dvadesetak i kusur godina, poznate su i posljedice i rezultati takvog krvavog scenarija, no očito je u mnogim političkim glavama još uvijek dovoljno kancerogenog tkiva koje bi da i u izmijenjenom globalnom i regionalnom odnosu snaga još jednom testiraju svoje ratne igre kako bi završile nedovršene poslove. Zaboravljaju pritom da je davno otac dijalektike Heraklit definirao da u istu rijeku stupamo i ne stupamo. Tako se i obnavljanje stare inicijative o formiranju kosovske vojske događa u novim okolnostima, u kojima NATO i Srbija više nisu smrtni neprijatelji i u kojima u odnosima NATO-a i Kosova te Albanije i makedonskih Albanaca ne vladaju samo ljubav i međusobno razumijevanje.
No to u ovom trenutku nije presudno, važnije je to što istovremeno s pokušajima formiranja kosovske vojske u Tirani traju oporbeni prosvjedi na kojima se traži da vlada premijera Edija Rame podnese ostavku, a da zemljom do lipanjskih parlamentarnih izbora upravlja prijelazna vlada. Iako odlučno odbija oporbene zahtjeve, Rama je ovih dana ipak promijenio četiri svoja ministra, svjestan da je zemlja u dubokoj političkoj i inoj krizi, ogrezla u korupciji i kriminalu, već treću godinu od dobivanja statusa kandidata za članstvo u EU-u nesposobna da s mrtve točke pokrene pristupne pregovore i započne otvarati pregovaračka područja, pa zbog te jalovosti ulazi u sve žešće i otvorenije okršaje s predstavnicima EU-a i diplomatima vodećih europskih zemalja i SAD-a.
U isto vrijeme, albanske vlasti i političari sve aktivnije sudjeluju u svemu što se događa na Kosovu i u Makedoniji, pa i u Srbiji i Crnog Gori. Štoviše, s porastom unutarnjih sukoba Albanija je sve aktivnija u neposrednom okruženju, kao zemlja koja je i s druge strane svih svojih granica okružena albanskim stanovništvom i koja stoga svoje unutarnje probleme može pokušati liječiti potpirivanjem konflikata u susjedstvu kako bi homogenizirala naciju i nezadovoljstvo stanovništva preusmjerila na vjekovne vanjske neprijatelje. Ono što je potkraj prošlog stoljeća radila Miloševićeva Srbija jer je bila nesposobna da mirno i racionalno prođe proces raspada Jugoslavije i tranzicije u višestranačku demokraciju i tržišnu ekonomiju, u ovom stoljeću sve više i upornije počinju raditi Albanija i albanski političari.
Naime, gotovo istodobno s početkom oporbenih prosvjeda u Tirani albanska ministrica i hrvatski ministar obrane uputili su svoje pismo Stoltenbergu podržavši osnivanje kosovske vojske, a premijer Rama je ubrzo u albansku prijestolnicu priveo čelnike svih albanskih stanaka iz Makedonije kako bi definirali Tiransku platformu, odnosno uvjete pod kojima će naprasno ujedinjene albanske stranke presuditi koja će od vodećih makedonskih stranaka zajedno s njima formirati novu makedonsku vladu. Nekoliko mjeseci prije, Dan albanske državnosti u Tirani začinjen je osnivanjem Unije albanskih općina u regiji u koju su se upisale Tirana, Priština, Tetovo, Ulcinj i Preševo kako bi ‘izgradili mehanizme međusobne suradnje’. Pod pritiskom oporbe kosovski parlament pak mjesecima oteže s ratifikacijom sporazuma o granici s Crnom Gorom, iako bi odmah nakon priznavanja administrativne granice iz vremena Jugoslavije EU liberalizirala vizni režim s Kosovom, što već godinama neuspješno traže kosovski političari i građani.
Sve te albanske inicijative koje kolaju tim dijelom Balkana zasad, iznenađujuće, ne izazivaju tako eksplozivne i ratoborne reakcije u njezinu susjedstvu, nego ih njihove vlasti i političari prepuštaju europskim i američkim administracijama da ih kanaliziraju i rješavaju. Čak i Srbija, suprotno svojim ranijim praksama, ovaj put nije skočila na zadnje noge kako bi se svom žestinom obrušila na albansko-hrvatsku i kosovsku inicijativu o formiranju kosovske vojske, nego se prilično staloženo i bez medijske halabuke pozvala na UN-ovu rezoluciju i kosovski Ustav, tražeći od europskih i globalnih sila njihovu primjenu i nudeći zauzvrat nastavak dijaloga s Prištinom. Političke karte se i na Balkanu očito stalno miješaju, a s njima i uloge balkanskih zemalja i njihovih lidera, koji upravo sudjeluju u najnovijoj epizodi balkanske, ali i europske i svjetske povijesne igre.
