>

novosti logo

Kronika Kronika

Tigrova strast

Novosti su posjetile Srpsko veče koje je ove godine okupilo rekordan broj gostiju. Uz harmonikaša Borka Radivojevića i njegove Tigrove, na Zagrebačkom velesajmu družili smo se s mladima i starima, plesali u kolu, osvojili zgoditak na tomboli i svjedočili narodnjačkom deliriju koji je jednog gospodina doslovno bacio na pod

Srpsko veče, odnosno proslava srpske Nove godine, polako se upisuje na mapu nezaobilaznih zagrebačkih noćnih izlazaka u kojima se sluša narodna muzika. Godine održavanja i vjernost starom partneru, restoranu Gastro Globus na Velesajmu, urodili su masovnom potražnjom za kartama. Ovog 12. januara rasprodan je kapacitet restorana, punih 800 mjesta, a omanji redovi na ulazu, nalik onima u popularne klubove, šarolika publika raznih godišta i motiva za dolazak, izgledali su kao nešto na čemu bi pozavidjeli mnogi PR stručnjaci i kulturni menadžeri. A istina je da se organizatori promoviranjem ovog događaja, na kojem su nastupili Borko Radivojević i orkestar Tigrovi, nisu posebno bavili. Kako doznajemo od okupljenih, glas o proslavi se među ljubiteljima narodne muzike širi usmenim putem – jednom kada dođete na Srpsko veče, teško je da se dogodine nećete vratiti i sa sobom povesti prijatelje i rodbinu.

Jel’ me zajebavate? Pa naravno da znam tko je Borko Radivojević, slušao sam ga u Skadarliji - govori nam 22-godišnji Dejan iz Paljevine kraj Bjelovara

Prvi prizor koji nas je dočekao u Gastro Globusu bilo je kolo s nekoliko desetaka ljudi, a da na stolu još uvijek, takoreći, nisu bili posluženi predjelo i aperitiv. Svatko tko je bar jednom bio na tradicionalnoj svadbi, krštenju, ispraćaju u vojsku i drugim svetkovinama naroda s ovdašnjih prostora, zna da su u početku na plesnom podiju najaktivniji oni stariji. Uz splet kola, Borko Radivojević i njegovi Tigrovi pratili su puls publike i isporučivali pjesme s dugim kafanskim stažom, poput onih Šabana Šaulića, Šemse Suljaković, Jašara Ahmedovskog, Ane Bekute i Zorice Brunclik (Mene nana često pita kćeri moja, cveće rano / Zašto ti je na jeleku uvek dugme otkopčano). Mladi su na početku večeri bili suzdržani od plesanja i bavili se ‘važnijim’ aktivnostima, kao što je upucavanje selfija u predvorju sale. Tu srećemo dvije sestre iz Bjelovara, Draganu i Vedranu.

- Sve je krenulo kada nam je sestrična iz Zagreba rekla da se ovdje slavi srpska Nova godina. Tu smo treći put. Moja sestra je ovdje prije dvije godine upoznala svog dečka tako da večeras u Globusu slave godišnjicu - priča nam Dragana.

Pitamo ih kako se pripremaju za proslavu, idu li na profesionalno šminkanje i frizuru.

- Uvijek se sačuva neka malo ljepša haljina - objašnjava Dragana.

- Što se šminke tiče, imamo godine prakse koje smo stekle uređujući se za subotnje izlaske - dodaje Vedrana uz smijeh.

Srećemo Karla i Luku iz Zagreba, obojicu u traper košuljama. Luka nam kaže da mu srpska Nova godina ne znači ništa, već je tu došao na poziv prijateljice. Muzika mu se ne sviđa pa ga pitamo kako se onda osjeća.

- Generalno ne slušam narodnjake i ne izlazim na takva mjesta, ali mi je svejedno dobro. Tu sam da pojedem, popijem, podružim se i to je to.

- Ali i zbog žena - dobacuje mu netko u pozadini.

U trenutku dok Olivera Cokić, pjevačica Tigrova, pjeva ‘Venčajte me sa njenom lepotom’ Jašara Ahmedovskog (Hej sudbino znaš li šta mi radiš / Ti me mučiš, ti mi dušu vadiš / U životu ja bih nešto drugo / Nisam valjda s tobom venčan tugo), vraćamo se u salu i prilazimo muškom društvu koje je ustalo i zaigralo oko stola. Raspoloženi su, dolaze iz Rijeke, ali se ne žele predstaviti punim imenima i prezimenima, kao ni fotografirati za novine, što je sada već uobičajena pojava kada su u pitanju mladi Srbi u Hrvatskoj.

- Bit će plesa, bit će svega, tek smo počeli! - poručuje nam Aleksandar.

Za stolom do upoznajemo Dejana iz Paljevine kraj Bjelovara. Taj 22-godišnjak je za ovu prigodu obukao bijelu košulju s crnom leptir-mašnom. Pričamo dok u pozadini trešti hit iz devedesetih, ‘Magija’ Nataše Đorđević (Mora biti načina da te spase vradžbina / Magiju da promeni da se vratiš meni). Dejan kaže da mu je ovo prva godina u Globusu.

- Odlično mi je, ekipa je super, tu su mi kumovi, a i volim ovu muziku - priča nam.

Pitamo ga je li znao tko je Borko Radivojević prije nego što je došao ovdje.

- Jel’ me zajebavate? Pa naravno da znam tko je, slušao sam ga u Skadarliji! - odgovara nam pomalo zaprepašteno.

Iskoristile smo priliku pa smo tog stručnjaka upitale je li točno ono što se priča na balkanskoj dugmetarskoj sceni: da je Radivojević najveći živući virtuoz na harmonici.

- Trenutno da, ali ih u tom rangu ima više. Tu su, recimo, Siniša Vićentijević i Aca Sofronijević. Zaista poznajem materiju - hvali nam se Dejan s razlogom.

Nakon odsviranih ‘Zlatiborskih zora’ Ane Bekute (Opraštam ti Zlatiborske zore / Mesečinu iznad mora Crne Gore / Opraštam ti reke i ravnice / Neke krupne stvari, al neću sitnice) bend odlazi na pauzu. Tu priliku koristimo da se podružimo s njima. Zanima nas s kim Borko Radivojević najviše voli svirati i kako pamti nastup sa Šabanom Šaulićem.

- Svakako je lepo nastupati sa bilo kojim pevačem koji je veliki, a Šaban je najveći tako da je to dragoceno iskustvo i prekrasna uspomena. Ipak, najviše volim da nastupam sa svojim orkestrom - kaže Borko.

Zanima nas jesu li imali spreman repertoar i da li ih iznenađuje veliki broj ljudi.

- Veoma. Ovo je baš ogromna sala i mnogo je ljudi. Organizatori kažu da su i oni bili iznenađeni odzivom gostiju. Repertoar nikad ne spremamo, nego na licu mesta vidimo otprilike šta ljudi vole, šta ih pokreće i onda tako pakujemo pesme - objašnjava glava benda.

I pjevačica Olivera Cokić prijatno je iznenađena odazivom i srdačnim prijemom. Pitamo ju je li joj neobično da ih je u Zagrebu dočekalo 800 ljudi.

- Jeste, ne bih bila iskrena kada bih rekla da nije, ali nam ovo nije prvi put u Hrvatskoj. U početku, kada smo počeli da dolazimo posle svih tih nekih gluposti koje ne treba ni spominjati, nije nam bilo svejedno, ali mi smo tako uvek dočekani, počev od ljudi usput gde stanemo da pijemo, jedemo, od obične benzinske pumpe pa do mesta gde nastupamo ima toliko divnih ljudi. Oni ne prave razliku - govori nam. Raspitujemo se za daljnji repertoar Tigrova.

- Trudimo se da nam publika bude zadovoljna, samo pratimo njihove reakcije, a mi smo u nekom drugom planu. A da zavisi od mojih kolega i mene, ne bi bilo novokomponovane muzike, turbofolka, ali to je neizbežno. Mi to moramo da sviramo, jer tu ima puno mladih koji nisu čuli za neke starije pesme. Od novijih pevamo sve: Draganu Mirković, Cecu Ražnatović, Seku Aleksić…. Idemo od privatnih veselja do klubova i moramo sve to da znamo - objašnjava Olivera.

Izlazimo malo iz sfere čisto muzičke debate i pitamo ju je li narodna muzika sila koja nas spaja.

- Najviše nas spajaju muzika i sport. Svuda gde nema politike to ide super - zaključuje pjevačica Olivera Cokić.

Čujem da se za Srpsko veče tražila karta više. Ovdje se može osigurati još 200 mjesta pa ću dogodine dati sredstva da slavimo i u susjednoj dvorani - obećava gradonačelnik Milan Bandić

Iako politika nije bila u prvom planu, Srpsko veče nije prošlo bez nje. Pored jednog od domaćina, Milorada Pupovca, okupljenima se nakon niza godina ponovno obratio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Nadovezujući se na Pupovčev dio govora o humanitarnom karakteru tombole za koju smo netom kupili srećku, Bandić u svom prepoznatljivom stilu obećava da će u roku od 24 sata iz gradskog budžeta dati iznos koji nedostaje za obnovu kuće obitelji Bogunović iz Karina Donjeg. Ali na tome nije stao.

- Čujem da se za Srpsko veče tražila karta više. Ovdje se može osigurati još 200 mjesta pa ću dogodine dati sredstva da slavimo i u susjednoj dvorani.

Nakon Šaulićeve ‘Kraljice moga srca’ (Otvori mi svoja vrata, ja sam čovek koji kuca / Verni sluga što te moli zarobljenik što te voli / Ti kraljice moga srca) na podij stupa KUD Zora koji izvodi igre iz Srema i s Rtnja. Mladi folkloraši veliki aplauz dobivaju od Žarka Kotura, kojeg smo zbog uvježbanih plesnih pokreta uočili odmah na početku večeri.

- Ma to nije ništa, ostario sam – započinje svoju priču Žarko koji ima 63 godine.

- Uz ovaj prostor me vežu uspomene jer je davnih godina, dok se vi još niste rodile, moja plesna škola iz Karlovca tu dolazila na takmičenja. Natjecali smo u akrobatskom rock and rollu, engleskom i bečkom valceru, sambi, rumbi… - prisjeća se on.

Žarko već godinama dolazi na Srpsko veče sa suprugom, kćerkom i kompletnim društvom.

- Prije par godina je nastupila grupa Roko Maroko iz Novog Sada. Bili su najbolji. Inače volim stari rock and roll, a turbofolk ne volim jer je to nešto drugo. Međutim, bez stare, prave narodne muzike nema dobre zabave - priznaje plesač Žarko.

Ni ovogodišnja Srpska veče nije prošla bez Stanka Tadića i Duške Petković, penzionera i partnera o kojima su Novosti pisale lani. I ove godine veliku pozornost privlače svojim šljokičastim outfitima zbog kojih se svi žele fotografirati s njima. Neko vrijeme strpljivo stojimo u redu za fotografiranje koji se proteže ispred gigantske jelke u predvorju sale. No kako im prilazi sve više mladih, polako gubimo strpljenje te Stanka i Dušku odvlačimo sa strane. Ovaj par, koji uživa u pažnji okupljenih, to nam nije zamjerio. Pogotovo kada su čuli da radimo u Novostima koje čitaju iz tjedna u tjedan.

- Tko ima informacije, taj dobiva rat - govori nam Stanko uz širok osmijeh i nastavlja:

- Moja partnerica i ja dolazimo svake godine jer nam je to životni događaj. Tu se osjećamo tako ugodno. Uvijek čekamo ovaj datum da uživamo u plesu, druženju i dosjetkama. To nas čini sretnima - govori Stanko. Duška nas upozorava da tek slijedi najbolji dio večeri.

- Sada kad opet počnu svirati kolo, to će biti pravo. Sve mi to volimo, ali narodnjaci su narodnjaci - iskrena je.

Uz komplimente za njegov svjetlucavi šešir i košulju načinjenu od zlatnih ljuskica te njezinu zelenu toaletu, ostavljamo ih da se pripreme za novu turu plesa i poziranja.

- Imam dobru mirovinu, a imam i krasnu partnericu. Njen styling košta oko 3000 kuna, a moj oko 5000. Ovo što vidite na meni je šivano po mjeri, to je moja kreacija, to se ne može kupiti. Našao sam stručnjakinju koja napravi što ja zamislim tako da s tim privlačim pažnju. To mi godi - objašnjava nam Stanko na rastanku.

Na Duškinu preporuku potom se hvatamo u gigantsko kolo koje se zbog nedostataka prostora na podiju širi među stolove. Prizor je zaista impresivan: s nama igraju članovi diplomatskog kora i studenti, poljoprivrednici i sveučilišni profesori, sveštenici i ateisti. Prekida nas poruka organizatora: vrijeme je za izvlačenje dobitnika tombole. Uz malo sreće nije nam pripala godišnja pretplata na naš tjednik, već ručak za dvoje u jednom zagrebačkom restoranu koji je nadaleko poznat po dobrom roštilju. Veselimo se dobitku i u dobrom raspoloženju snimamo još pokoji video koji će završiti na društvenim mrežama. Veselje nam nakratko prekida smrtno ozbiljan prizor: pad sa stolice starijeg gospodina koji sjedi do nas. Dok se u panici prisjećamo priručnih tehnika prve pomoći, on nam rukama signalizira da mu je na podu zapravo – lijepo. Bit će da ga je tamo bacio emotivni naboj uzrokovan stihom iz mladosti. (Ali pamtim još one livade, one rijeke one šume i puteljke / Staru majku dok se smije i ognjište dok me grije)

1/7