>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Tigrovi i papir

Što nam sva ta preuzimanja, devedesetih u nas a sada u Turskoj, pod oružjem ili samo riječju koja se ne može odbiti, govore o slobodi korporativnih medija danas? Pa to da oni i prije i poslije okretanja naglavce svoje ‘pravilne linije’ nisu pripadali onima koji u njima rade!

Zaista se događa povratak u ‘naše’ devedesete. Ali ne kod nas nego u Turskoj. Što sve govori da su koncepti pravocrtnog, satnog vremena skoro pa neupotrebljivi kada se želimo suočiti s historijskim događanjem. Neke sekvence historijskog, koje ne mora biti povijesno, stalno uskrsavaju, sad na ovom, sad na onom mjestu, a po istoj društvenoj šabloni. Uz svu ograničenost primjene principa analogije, lako je dakle uvidjeti brojne dodirne točke u društvenom životu i državnim politikama širom globusa. I bez potrebe da doslovno zamišljamo kako su Srbi u Hrvatskoj Kurdi, a Hrvati onda valjda Turci, jasno je da u oba slučaja postoji ‘ometajuća manjina’ protiv koje se vodi, više-manje neproglašeni, rat. Postoji i el presidente, koji bi pod svoje skute prigrabio sve raspoložive ovlasti u državi. Pritom ne prezajući ni od neravnopravnih izbora ni od represije protiv ‘oporbene situacije’.

Vrijeme je dakle isto, ali mjesto je drugo. Sve ovo govori nam, makar i retroaktivno, koliko naše devedesete nisu bile posebno naše. Uništavanje Jugoslavije danas se sasvim opravdano može uvrstiti u dugi popis zemalja Afrike i Azije u koje angloamerički svijet ‘uvodi demokraciju’. To ne znači da u pobunama npr. arapskog proljeća nije bilo autentičnih oslobodilačkih impulsa, nego da su situaciju vrenja iskoristile na mnogim mjestima sasvim druge sile. Rupu u zastavama – da prizovemo u pomoć ovaj tranzicijski i evropski simbol otvorenosti spram mogućeg boljeg društvenog uređenja – odmah su gledale svojim simbolima zapuniti sile većinskog i manjinskog ‘etnobusinessa’, kao najlakšeg puta u iskorištavanu periferiju neoliberalne globalizacije. Uostalom, 1991. u nas nitko i ne pokušava nazvati hrvatskim proljećem – to su imali već u socijalizmu – jer su novi hegemoni ciljali na četiri godišnja doba. Još je jedna analogija tu interesantna: kao što su neoliberalne ‘tržišne’ reforme njihovi tvorci iz anglosaksonskog svijeta najprije testirali na vlastitom stanovništvu, da bi ih nakon toga, još puno uspješnije, prodali poluperiferijama poput nas i pravim periferijama, tako su i paketi uvođenja demokracije novog kova koji uz to idu najprije uvježbavani u Zapadnoj Evropi.

Ponovno otkriće državotvornosti i nacionalne veličine, od stoljeća sedmog, nije nikakva posebna hrvatska ludost, već je samo karikaturalnija varijanta povratka lenti i križeva primjerice u sada milenijski, a ne više moderni i revolucionarni, francuski narod. A kada govorimo o novoj ksenofobiji i rasizmu u nekada socijalističkim zemljama, je li uputnije korijene fenomena tražiti u naslijeđu socijalističkog ‘zatvorenog društva’ ili u teorijama o sukobu civilizacija i usponu i propasti multikulturalizma, koje producira baš ‘otvoreno društvo’ nekadašnjeg Zapada? I tu se još jednom pokazuje paradoksalna politika tranzicije: to što propadamo, dokaz je da uspijevamo! Tako bi mogla glasiti definicija mantre o mističnoj the reformi, koju sada predizborno slušamo, ali koja mase slabo motivira da izađu na izbore. Riječima slovenskog sociologa Rastka Močnika: ‘Nastale su nove eksploatatorske i parazitske klase – iznikle su nove mase isključenih iz društva, koji se ne mogu prodati ni u iskorištavanje. Tranzicijska bilanca je uistinu gorka, ali i paradoksalna: baš u tim mračnim postignućima tranzicija je uspjela. Upravo u siromaštvu, nejednakosti, u razbijanju države blagostanja postsocijalističkim zemljama je uspjelo stići i prestići države svjetskog kapitalističkog središta, na koje su se, po vlastitim riječima, stvarno ugledale.’ Ili, rečeno drugačije, iz horizonta ‘kulturalističke’ ideologije, u koju se nakon Pirove pobjede u sferi financijalizacije i ‘spašavanja’ eurozone, svim srcem, kojeg u današnjoj politici nema, okrenula Angela Merkel, plašeći svoje državljane balkanskim divljacima, koje je baš njezina država, kao i Amerikanci talibane, svojedobno značajno pomogla stvoriti: ”Kulturalističke’ ideologije, te suvremene inačice rasizma, tako ujedno nude alibi za strukturne učinke ‘modernizacije’ i pospješuju ‘modernizacijske’ procese, sa svim njihovim razarajućim učincima. Jer su Balkanci, Meksikanci, Rusi, Kinezi, Arapi kulturno zaostali, treba ih još više uključiti u svjetske privredne i kulturne tokove – a pošto se periferije sve bolje uključuju u svjetski kapitalistički sistem, sve su siromašnije, sve više ‘zaostaju’, sve manje su ‘kulturne’, sve više proizvode opasne ideologije i svojim primitivnim otporom protiv kulture i civilizacije sve više ugrožavaju ‘čovječanstvo” (Rastko Močnik, ‘Promjena u načinu proizvodnje: ‘globalizacija”).

A kada je uspjeh vrsta neuspjeha, a neuspjeh nije nikakav uspjeh (što su znale već kontrakulture 1960-ih godina), nije čudo da vladajući cijene medijski novogovor. Naročito u trenucima kada im je on potreban. Primjerice oko ‘demokratskih izbora’. I da će ga uspostaviti svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. A njih u ‘demokraciji’, kada su sredstva za rad brižljivo odvojena od radnika, nije malo. Danas u Turskoj više nego u Hrvatskoj. Upravo, kao u Hrvatskoj u zlatnim vremenima vladavine ‘duha zajedništva’, od kojeg je većini stanovništava uvijek bilo zlo. Tako čitamo vijest kako je ‘na krilima uvjerljive nedjeljne pobjede’ turski predsjednik Tuđman, pardon Erdogan, krenuo u obračun s ‘unutarnjim neprijateljima’, pa se intenzivirala akcija protiv medijske grupacije holdinga Koza Ipek, iza koje stoji utjecaj opozicijskog političara Gülena. Firmi je već bila uvedena prisilna uprava, a sada su naprosto 58 zaposlenih, uglavnom novinara, poslali kući, tako što ih nisu pustili preko porte na radno mjesto, iako nikakve službene otkaze još nisu primili. Zvuči poznato, dragi historičari medija tranzicijske Hrvatske, koji još traže svoje uvjerljive domaće kroničare. I dok se odvjetnici ‘oporbene medijske korporacije’ Koza Ipeka žale na sudsku odluku o uvođenju prisilne uprave, dotle su do jučer njihovi proizvodi – dvoje novine i dva televizijska programa – okrenuli ćurak naopako. Frankensteini su nasrnuli na svoje roditelje. Riječima novinske vijesti: ‘Prošlog četvrtak novine Bugün i Millet nisu ni tiskane, a članovi privremene uprave to su objasnili tvrdnjom da su predložene naslovne stranice bile ‘sramotne’ (ovi navodnici trebaju biti čitani: kada bi se šalili, op.a.), zbog čega su već u petak otpustili nekoliko ljudi. Nakon toga sva su četiri medija korjenito promijenila svoju uređivačku politiku i od novina i televizija kritičnih prema Erdoganu i vladi postali izrazito naklonjeni vlasti.’

Što nam sva ta preuzimanja, pod oružjem ili samo riječju koja se ne može odbiti, govore o slobodi korporativnih medija danas? Čak i bez obzira na sve njihove eventualne oblike vlasništva: državno, privatno ili neko treće. Pa to da oni i prije i poslije okretanja naglavce svoje ‘pravilne linije’ nisu pripadali onima koji u njima rade! I to ne puko vlasnički, već po slavnom kriteriju uredničke autonomije, u još slavnijem okviru svjetonazora izdavača. Tako da ime, brand i proizvod, u ovom slučaju medijski sadržaj kao najniža inkarnacija branda, mogu ostati i kada svi ljudi budu sklonjeni, preobraćeni ili ušutkani. Taj fenomen mogao se pratiti u dnevnoj štampi u nas devedesetih.

U tom smislu, sada i ovdje i nema potrebe za povratak u devedesete. Jer one su normalizirane, u jednoj sve pristojnijoj maniri dobrovoljnog ropstva. Svoje ‘divlje godine’ poslali smo u Tursku i sad se moramo nositi s izbjeglicama iz tih primitivnih krajeva. Kako je to lijepo njemački od nas.

1/1